Povodom obljetnice početka nacionalne revolucije kojoj je Ukrajina svjedočila prije dvije godine, proizašle iz tzv. Euromajdan prosvjeda a usmjerene k rušenju antinarodnog režima Viktora Janukoviča, portal sloboda.hr objavljuje članak mladog ukrajinskog filozofa i publicista napisan posebno za hrvatsko čitateljstvo.
Borba protiv režima Viktora Janukoviča na kraju 2013. i početku 2014. godine nije dovela do promjene političkog sustava Ukrajine. Promijenilo se lice vodstva države, iako je sam sustav ostao nepromijenjen. Umjesto toga, niz promjena je dotaknuo svjetonazorsku sferu ukrajinskog društva, pri čemu te promjene nemaju jasan vektor. Upravo obrnuto: dinamika svjetonazorskih promjena odlikuje se određenom antinomičnošću.
Prije svega treba istaknuti porast domoljubnih osjećaja kod Ukrajinaca. Domoljubni žar zahvatio je poprilično široke mase, zamijenivši političku indiferentnost. Stvorio se konsenzus o shvaćanju Majdana kao pozitivnog događaja u najnovijoj ukrajinskoj povijesti. Majdan je stvorio novu mitologiju, u središtu koje stoji kult „Nebesne sotnje“ (hrv. „Nebeska satnija“ – sudionici akcije protesta koji su poginuli početkom 2014. godine tijekom sukoba s policijom). Stvorio se kult mučenika, koji obvezuju čitavo društvo na domoljublje i visoku razinu morala (taj kult se kasnije proširio na branitelje koji su poginuli u ratu).
Također, porasli su militarni osjećaji Ukrajinaca. Uistinu, stvaranje militarnih osjećaja se pokazalo nedosljednim. Umjesto plemenitog, „čistog“ militarizma, mnogim Ukrajincima (a posebno Ukrajinkama) sviđa se lik žrtve, koji je prisiljen braniti se. Na veliku žalost, unatoč svih pozitivnih promjena, kod ukrajinskog društva, takvi mentalni osjećaji su dosta jaki.
Dvosmislena je situacija oko jezičnog identiteta. Kremaljski stratezi računali su na veliku potporu od strane ruskogovornih državljana Ukrajine. Taj plan nije uspio. Većina ruskogovornih građana (i ruskogovornih Ukrajinaca, a i etničkih Rusa) zauzela je proukrajinsko stajalište. Neki ruskogovorni Ukrajinci svjesno, prevladavajući svakodnevne navike, prelaze s ruskog jezika na ukrajinski. Unatoč tih pozitivnih, postoji jedna negativna tendencija: na tlu domoljubnih stajališta kod mnogih ruskogovornih građana stvara se ideja nevažnosti jezičnog pitanja. Postojanje pojave ruskogovornog domoljuba kao da legitimira dvojezičnost (posebno, ukoliko ubrojimo veliki postotak ruskogovornih kod branitelja koji su sudjelovali u ratu). Pri tome, ideja o nevažnosti jezičnog pitanja nije samo karakteristična za mnoge ruskogovorne, nego i za mnoge ukrajinskogovorne. Ta tendencija je opasna stoga što je usmjerena na očuvanje jezične rusifikacije Ukrajine.
Također se dogodila fragmentarna legitimizacija ukrajinskog nacionalizma. Značajan postotak Ukrajinaca iz središnje i istočnih oblasti prestao je vjerovati u komunističku historiografiju i propagandu. Članovi Organizacije ukrajinskih nacionalista (Організація Українських Націоналістів, Orğanizacija Ukrajins’kih Nacionalistiv, OUN) i vojnika Ukrajinske ustaničke armije (Українська Повстанська Армія, Ukrajins’ka Povstans’ka Armija, UPA) počeli su biti shvaćani kao borci za nezavisnost Ukrajine. Popularnost je stekao vođa ukrajinskog nacionalističkog pokreta Stepan Bandera (1909.-1959.). Popularni su postali i nacionalistički simboli, posebno crveno-crna zastava i grb OUN (trizub s mačem u sredini). Ipak, pozitivno ocjenjujući nacionalistički pokret prošlosti, ljudi često ne razumiju tu ideologiju.
Što se tiče promjena na „liberalno-konzervativno“ ljestvici, tu su se dogodile više negativne, nego pozitivne promjene. Prvo, u Ukrajini već dugi niz godina postoje organizacije koje šire ideje liberalnog progresivizma ( u prvom redu rodne ideologije i LGBTQ-a). Danas, njihova višegodišnja aktivnost daje ploda. Tako je ovog ljeta organizirana druga gay-parada u povijesti Ukrajine (prva je bila 2013. godine, za vrijeme Janukoviča).
Drugo, širenje liberalnih ideja i redukcija popularnosti tradicionalnih ideja i institucija promiče masmedijski lik Rusije. Ruska vlada u pragmatične svrhe koristi konzervativnu retoriku (u stvarnosti, rusko društvo je znatno liberalnije). Kao posljedica toga, za vrijeme vojno-političkog sukoba između Rusije i Ukrajine, ukrajinski liberali dobili su dodatni adut: ako je Rusija konzervativna, tada Ukrajina mora biti liberalnija. Na tom tlu niče kritika crkve i propaganda represivne tolerancije. Još jednom, „konzervativna Rusija“ – samo je rekvizit i simulakrum. Ukrajinsko društvo je znatno religioznije i moralno čvršće. Ipak, mediji ne govore istinu. Obrnuto, oni iskrivljuju situaciju i time pomažu svjetonazorski i moralno uništiti društvo. Poneki idu do apsurda. Na primjer, nedavno su u Ternopilju, u zapadnoj Ukrajini, predstavnici organizacije katoličke mladeži „Obnova“ održali prosvjed protiv obilježavanja „Halloweena“. Jedan od popularnih portala prozvao je te mlade aktiviste simpatizerima ruske ideologije, iako je „Obnova“ jako bliska nacionalističkoj ideologiji, a sam zapadni dio zemlje najviše domoljubno i antiruski nastrojen.
Što se tiče privrženosti Ukrajinaca prema ideji približavanja EU (s perspektivom ulaska), tu razina simpatizera eurointegracije ostaje visoka. Ipak, dio ljudi odustaje od te ideje. Razlog tome nije samo nacionalistička propaganda, koliko ponašanje vodećih zemalja EU (Njemačka i Francuska) i EU u cijelosti. Službena propaganda Porošenkovog režima pokušava stvoriti lik međunarodne potpore Ukrajini. Većina medija reproducira taj mit. Ipak ljudi s kritičkim mišljenjem shvaćaju kako zapadne države ustvari podržavaju Rusiju. Zbog toga su se razočarali u EU. Umjesto toga, postaju popularne druge geopolitičke ideje: baltičko-crnomorska osovina (blok Estonije, Litve, Latvije, Poljske i Ukrajine) te Međumorje (širi blok, koji okuplja zemlje Europe između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora).
Jasno je kako je moj opis dosta nedorečen. On opisuje opći trend ideološkog krajolika Ukrajine. Među njima postoje tendencije, kako pozitivne, tako i negativne. Ali najvažnije je što među Ukrajincima nastavljaju biti popularne nacionalno-revolucionarne ideje. Od njih ovisi kakva će biti ukrajinska sutrašnjica – ili će se ona integrirati u liberalni „vrli novi svijet“ ili će krenuti vlastitim civilizacijskim putem.
Autor : Igor Zağrebeljnij.
Prijevod s ukrajinskog: Mario Jurčec