Na današnji dan prije točno 40 godina lipanjsko poslijepodne u Rimu označilo je posljednji trenutak života baruna Juliusa Evole. Veliki filozof tradicionalizma napustio je ovaj svijet, ali iza njega je ostao neizbrisiv trag u tradicionalnoj misli, gdje je uz René Guénona ostao njezin najveći predstavnik u suvremenom Zapadu.
Život
Rođen je u Rimu 19. svibnja 1898. u sicilijanskoj obitelji plemićkog podrijetla, od mladosti se formira čitajući radove Nietzschea, Michelstaedtera i Weiningera. U Prvom svjetskom ratu sudjeluje kao topnički časnik, kasnije kao umjetnik slijedi dadaizam (u Italiji će ostati njegov glavni predstavnik) slikajući i izlažući svoje eksponate u Rimu i Berlinu. Od sredine 1920-ih godina kreće s objavljivanjem filozofskih radova s namjerom nadilaženja klasičnog idealizma. 1930. pokreće časopis Toranj (La Torre) zatvoren od strane vlasti zbog toga što je bio previše kritičan prema pojedinim segmentima fašističke ideologije. Nastavlja svoja istraživanja o oblicima unutarnjeg ostvarivanja i pokazuje zanimanje za alkemiju (La tradizione ermetica, 1931.) i neospiritualizam (Maschera e volto dello spiritualismo contemporaneo, 1932.) Na temeljima antimodernizma, antimaterijalizma i antiprogresivizma kritizira komunizam i liberalizam, za koje smatra da dijele isti ideal, a razlikuju se samo u njegovom ostvarenju. 1934. objavljuje svoje najvažnije djelo – Pobuna protiv modernog svijeta (Rivolta contro il mondo moderno) gdje zagovara tradicionalnu civilizaciju i društvo nasuprot suvremenom. U tom razdoblju razvija brojne kontakte u Europi i drži mnoge konferencije, osobito u Njemačkoj i ostatku srednje Europe. Svojim prijevodima u Italiji čini dostupna djela Spenglera, Guenona i Bachofena. Kraj Drugog svjetskog rata dočekuje u Beču, gdje kao posljedicu bombardiranja zadobiva teško oštećenje kralježnice i ostaje paraliziran od struka na dolje. Ozljeda će mu samo ojačati odlučnost za promišljanjem i objavljivanjem novih dijela. Vraća se u Italiju 1948., odakle iz svoje rimske rezidencije početkom 50-tih godina kreće s impresivnim nizom objavljenih djela i novinskih članaka. Poslije Drugog svjetskog rata bio je izuzetno kritičan prema utjecaju Sjedinjenih Američkih Država na europsku kulturu i društvo, a trilogiju antimodernizma završava djelima Ljudi među ruševinama (Gli uomini e le rovine) iz 1953. i Jahati tigra (Cavalcare la tigre) iz 1961. u kojem predstavlja ideje za življenje u modernom svijetu i vodič protiv suvremenog nihilizma, kojeg sve više vidi kao značajku Kali yuge – doba „željeza i sebičnosti“ koje vodi u narušavanje tradicionalne baštine. Značajno je da su ova djela obilježena lucidnim tumačenjem dekadencije modernog čovjeka. 1968., kada je njegova misao suprotstavljena Marcuseovoj na talijanskim sveučilištima, doživljava srčani udar, koji se ponavlja 1970. te mu se zdravstveno stanje sve više pogoršava. Umoran tijelom, ostaje borben duhom i nastavlja pisati i davati intervjue. 11. lipnja 1974. osjećajući da je fizički kraj blizu tražio je da ga se premjesti za njegov radni stol gdje je preminuo nekoliko minuta kasnije. Onome tko poznaje njegov rad, zna da ova posljednja volja nije samo gesta, već mnogo više, precizni značaj koji savršenom dosljednošću završava njegov život. Prema oporuci, njegovi kremirani posmrtni ostatci bačeni su s obronaka Monte Rosa gdje je il Maestro svojom voljom pronašao posljednji počinak.
Evola danas
Svojim knjigama pomogao je mnogima otkriti svijet koji danas nije naš, ali koji je to nekada itekako bio. Njegova izjava – mlade čekam na cilju 30. godine starosti – otkriva nam mnogo toga o očekivanjima koja je imao od naraštaja koji dolaze. Evolina baština ostaje kao beskrajno djelo, uzdignuto između filozofije i tradicije, Istoka i Zapada, umjetnosti i akcije. Mislilac čije promišljanje ostaje trajno aktualno, pogotovo u današnjem vremenu, u svjetlu svođenja politike na korisno upravljanje sve problematičnijim razvojem (De Benoist) u kojem se isključuje mogućnost promjene društva ili čak mogućnost otvorene rasprave o konačnim ciljevima zajedničkog djelovanja, kada se rasprava o idejama čini neophodnom.
Evola, koji se suprotstavljao potrošačkom društvu barem tridesetak godina prije nego se ono pojavilo, s lucidnošću i dosljednošću koja je nedostajala Marcuseu, zarobljeniku svojih hedonističkih i materijalističkih premisa, ostavio je ideje koje čine kontigent suprotstavljen dogmama progresivizma, evolucionizma i liberalnog materijalizma. U svojim promišljanjima individualizira tip čovjeka koji preživljava ruševine zapadnog buržoaskog društva, jer taj „diferencirani“ čovjek, čovjek tradicije ne ustupa korupciji, čak i kad je u društvu njegov izričaj manjinski. Pokazuje kako se takav tip čovjeka može suprotstaviti procesu krize i kako može ukazati na strategiju nadilaženja iste. Upravo njegovo zalaganje za akciju predstavlja esencijalnu temu njegovih djela koje izaziva kritiku protivnika. Da se njegova misao zadržala na shvaćanju podrijetla i uzroka dekadencije Zapada, vjerojatno bi ostao prihvaćen kao antimodernistički filozof, ali s obzirom kako se zalagao za odnos između misli i akcije, bilo je neizbježno da ga hegemonska misao izolira. Nihilizam suvremenog društva napadnut je oružjem tradicije, samo tako civilni razvoj može pronaći svoj smisao i lišiti se „čavrljanja o ničemu“, regenerirajući kulturne temelje kao jedino mjesto u kojem se može prepoznati legitimnost akcije. Njegova misao ostaje kao poziv pojedincu kako bi ponovno postao nositelj reda i stvaratelj društva u kojem će živjeti. Toga bi određena „intelektualna desnica“, često neprimjerena i površna, ako ne želi biti konačno pregažena održavanjem „statusa quo“, mogla konačno postati i svjesna.
Živimo u epohi disolucije i ruševina. Tako je Julius Evola sročio svoj vrijednosni sud početkom šezdesetih godina, kada su dominantne kulturalne struje privilegirale sasvim drugačija stremljenja. Misao koja je artikulirala krizu europske kulturne tradicije kroz analizu društvenih kretanja i političkog organiziranja bila je potpuno marginalna. Danas smo dramatično svjesni da je dominantna ideja suvremenog društva u gospodarskom simulakrumu bez kulturnog identiteta i stvarnoga shvaćanja vlastite tradicije. Posljedice takvog naslijeđa ogledaju se u korupciji kulture i politike te rasprostranjenosti konformizma. Odvažna sinteza između idealizma i metafizike koja karakterizira filozofiju Juliusa Evole ukazivala je na takve procese znatno prije njihovog uzleta i nije bila usmjerena na apstraktnu premisu slobode, koliko na determiniranu mogućnost nadilaženja spiritualne i društvene krize Zapada. Evoline analize potječu iz činjenice što nisu temeljene samo na njegovim filozofskim testovima i apstraktnoj misli, već i na određenoj kvantiteti povijesnih, mitoloških i religioznih materijala koje je Evola koristio s velikom sigurnošću u njihovo poznavanje, tražeći osvjetljavanje njihove logike i najdubljeg značaja. Iako je često koristio složene argumente, njegovo proučavanje stalne dvojnosti u odnosu materijalnog i spiritualnog čini ga trajno aktualnim.
Autor: M.T.