Na današnji dan prije točno 74 godine 10. travnja 1941. uskrsnula je i obnovljenja Nezavisna Država Hrvatska. Tog je dana ostvaren san kojega su stoljećima sanjale mnoge generacije hrvatskog naroda.
Iako je 10. travnja, kao i sve vezano uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, u Hrvatskoj gotovo zabranjena tema koju se nikako ne smije spomenuti ni u najmanje pozitivnom kontekstu, portal Sloboda.hr odlučio je izaći iz tih nametnutih pravila tzv. “političke korektnosti” te o današnjem povijesnom datumu pisati potpuno slobodno i istinito.
Uspostava Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. bila je jedina tada logična i realna opcija koju je hrvatski narod htio i zaslužio.
Ono što je najvažnije za istaknuti jest to da je hrvatski narod u ogromnoj većini objeručke prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, bezuvjetno joj se stavio na raspolaganje u svakom smislu, te joj ostao vjeran do njezina nesretna svršetka. Tome najviše svjedoči činjenica da na samom kraju rata, kada je svima bilo jasno da NDH neće opstati, oružane snage NDH brojale su gotovo 250 tisuća vjernih vojnika.
Također, ne treba se sramiti i izbjegavati spomenuti neraskidivu vezu između uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. i uspostave današnje Republike Hrvatske 1991. godine. Činjenica jest da je upravo Nezavisna Država Hrvatska bila glavni i ključni nacionalni motiv i idejni izvor za ponovnu obnovu države Hrvatske. Za dokazati tu tvrdnju dovoljno je spomenuti da je upravo Nezavisna Država Hrvatska bila izvor velike većine najpjevanijih pjesama te najčešće upotrebljavanih obilježja, gesla i pozdrava za vrijeme Domovinskog rata. Iako te pjesme i obilježja naizgled možda ne znače puno, one su itekakav društveni i kulturološki pokazatelj političke stvarnosti među Hrvatima za vrijeme Domovinskog rata.
O ovom neiscrpnoj temi mogli bismo napisati cijeli niz knjiga, no danas je dovoljno reći ono najvažnije. Za one koji ipak današnji dan žele ispuniti dobrim i korisnim riječima, ispod vam postavljamo zanimljiv tekst Zvonimira R. Došena povodom današnjeg datuma.
Sretan vam 10. travnja – Dan uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske sa željom da u što skorije vrijeme uskrsne i naša potpuno slobodna, nezavisna, suverena država Hrvatska.
Za dom spremni!
Kliknite LIKE ako je i vama dosta sotonizacije Nezavisne Države Hrvatske!
10. TRAVANJ 1941. – DAN KOJI SU HRVATSKA POKOLJENJA ČEKALA VIŠE OD OSAM STOLJEĆA
Prije 74 godine, 10. travnja 1941. godine u ime Poglavnika Ustaškog pokreta, dra. Ante Pavelića, jedan od vođa domovinskih organizacija Pokreta pukovnik Slavko Kvaternik preko radija u Zagrebu proglasio je uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijestnim i etničkim prostorima.
Tim činom, u tom momentu, prekinuta je svaka sveza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati i izbrisana je sa zemljovida kao država.
Isto kao što će i 50 godina kasnije kada se hrvatski narod na demokratskim izborima ogromnom većinom glasova izjasnio za odcijepljenje od srbokomunističke Jugoslavije, na ovaj proglas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske ciknuo je Beograd, zajaukali su, zadrhtali i zacvilili Velikosrbi i domaći izdajnici, jer došlo je ono za njih najgore, ono za čime je hrvatski narod žudio punih 839 godina.
Došlo je ono što je njegov Ustaški pokret, kroz više od deset godina strpljivo i pomno pripremao i pred čim su dušmani hrvatskoga naroda strepili, a to je početak obće i odlučne bitke za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske vlasti i za uzpostavu samostalne države Hrvatske.
U toj objavi na 10. travnja 1941., hrvatski narod je najprije pozvan da se na miran način organizira i pristupi na težak, ali častan, posao na sređivanju i zaštiti svoje nove države. Hrvatski narod se na taj poziv masovno odazvao i s velikim veseljem, žarom i elanom pristupio na taj posao.
Isto tako, pošto su razbijena srbska vojska i razni četnički čopori još prije ovog proglašenja, počeli činiti strašne zločine nad golorukim hrvatskim pučanstvom, hrvatski narod je pozvan da se digne na ustanak protiv omraženoga tlačitelja i primitivnoga krvnika koji je svojim divljačkim ponašanjem kroz 22 godine svoje strahovlade hrvatskome narodu nanio daleko veće i groznije zulume od svih okupatora u povijesti. Iako goloruk, narod je ustao i stupio u borbu da iz svoje Domovine iztjera uljeza i oslobodi sve hrvatske povijesne i etničke prostore između Izole u Istri i rijeka: Sutle, Drave, Dunava, Save, Drine sve do Jadranskoga Mora.
U narednim danima i mjesecima sve što je disalo hrvatski, muško i žensko, staro i mlado, listom je ustalo u obranu i zaštitu svoje države za kojom su kroz više od osam stoljeća žudile sve njegove generacije.
I, moralo se ustati, jer u već kroz 22 godine hrvatskoj krvi ogrezla velikosrbska vojska i žandarmerija na povlačenju nisu se mogle pomiriti s nestankom njihove države pa su za vrieme bježanja u svoje jazbine preko Drine, za odmazdu počele nemilosrdno ubijati mirno hrvatsko pučanstvo koje im se našlo na putu.
Već 7. travnja, u Čakovcu je u ime Poglavnika, mr. phar. Teodor Košak proglasio uzpostavu hrvatske vlasti. Isti dan u tzv. garnizonu Jugoslovenske vojske u Đakovu došlo je do pobune hrvatskih ročnika i Srbijanci iz topa pucaju u glasovitu dakovačku katedralu, koju je izgradio veliki zagovaratelj “jugoslavenskog bratstva” biskup J.J. Strossmayer. Dan kasnije, 8. travnja 1941., radi divljanja srbijanskih oficita i vojnika u tzv. 108. pešadijskom puku Jugoslovenske vojske u Bjelovaru, dolazi do pobune vojnika hrvatske nacionalnosti. Nakon protjerivanja srbijanske vojske, narednik Ivan Cvek i vojnik Jovan Radić proglasili su privremenu hrvatsku vlast u ovom gradu. Nu postrojbe razbijene srbijanske vojske nastavit će rušenjem, paljenjem i ubijanjem civilnog pučanstva po svim hrvatskim mjestima kud budu prolazile, sve dok ne budu protjerane preko Drine.
Ali, ne samo to, nego kao i uviek u prošlosti ( a, kako ćemo vidjeti i u budućnosti) ni ovoga puta ništa ne ide u prilog Hrvatima i njihovoj novoj državi. I ovoga puta (kao što će to biti i 1990.ih), izgledalo je da se čitav svijet urotio protiv nas i kao da su se sva prokletstva svieta oborila na mladu hrvatsku državu i sve što je imalo hrvatski predznak. Samo par dana po proglašenju u Hrvatsku ulazi talijanska fašistička vojska i zposjeda skoro polovicu njezinog teritorija. Antihrvatskim prosrbski orijentiranim fašističkim i projugoslavenskim elementima ta okupacija talijanskih fašista dolazi kao mana s neba. Velikosrbski vođe u Hrvatskoj; dr. Niko Novaković “Longo” i drugi, udruženi s hrvatskim veleizdajnicima, djedom Vesne i Zorana Pusić, Dankom Anđelinović i njegovim bratom Grgom, na brzinu sastavljaju peticiju koju su odmah predali zapovjedniku talijanske fašističke vojske s molbom da je proslijedi Mussoliniju. U toj peticiji oni mole “Il Ducea” da zauzme i Italiji priključi “sve srpske zemlje” (u koje su ubrojili čitavu Dalmaciju, Liku, Kordun, Hercegovinu i pola Bosne).
Protiv tog podlog zločina tzv. hrvatski komunisti nisu progovorili niti jednu riječ, ali kad je mjesec dana kasnije Hrvatska vlada na čelu s drom. Pavelićem tzv. Rimskim ugovorima bila prisiljena pripustiti fašističkoj Italiji jedan vrlo mali djelić tih zemalja koje su oni nudili Mussoliniju, onda će to komunistima, orjunašima i svoj drugoj antihrvatskoj klateži biti izprika za njihov odlazak u Titine bande u šumama. Ali, svakome tko se imalo interesira za istinu i samo površno pogleda u onodobna događanja, biti će odmah jasno da je ta njihova tvrdnja najobičnija laž, jer nitko od njih nije ni prstom makao sve dok nije došlo do rata između Hitlera i njihovog “velikog vođe” Staljina. Sada pod protektoratom fašističke soldateske, klanja, pljačke i paleže po nezaštićenim hrvatskim selima nastavile su razularene, talijanskim oružjem naoružane, četničke bande popunjene oficirima i vojnicima razbijene velikosrbijanske vojske.
Još se glas o uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske takorekuć nije ni ohladio kada je u kordunskom selu Hrvatski Blagaj horda povampirenih posrbljenih Vlaha po noći došla u kuću njihovoga susjeda Hrvata Jose Mravinca i bez ikakva razloga i povoda poklala čitavu njegovu obitelj uključivši i nejaku djecu. Poslie tog divljačkog čina vlaška kukavička horda otišla je svojim kućama pjevajući – Sprem’ te se sprem’te četnici. Po selima iztočne Like, posebno u okolici Srba i Donjeg Lapca, udružene srbofašističke i srbokomunističke horde robe i pale sva okolna hrvatska sela, a sve stanovništvo kolju ili žive bacaju u jame.
Kako svi znamo, samo u jednu jamu, koja je nedavno odkrivena kod zaseoka Brotnja, bačeno je 37 podpuno nevinih hrvatskih žrtava djece, žena i staraca s prezimenom Ivezić. Sva hrvatska sela u tom okružju sravnjena su sa zemljom, a sve što nije uspjelo pobjeći stavljeno je pod nož.
U Kulen Vakufu gore dvori Kulenovića poznatih hrvatskih političkih lidera u Bosni. Gori cielo mjesto, a sve što nije uspjelo na vrieme pobjeći pada od krvničkoga noža. Gori i džamija, ali prije nego su je zapalili podivljali vlaški razbojnici, u čijim žilama od pamtivijeka kola hajdučka razbojnička krv, skidaju s minareta muslimanski vjerski simbol koji je prije 200 godina jedan od Kulenovićevih predaka dao izraditi od dva kilograma zlata. I, prema pripovijesti jednog četnika, kasnije partizanskog oficira, koje je to izpričao mome starom prijatelju Mili Đakaloviću (koji još danas u 94. godini starosti živi u Kanadi), kako to normalno biva među razbojnicima, radi jagme za to zlato došlo je među četničko-partizanskim banditima do oružanoga sukoba. U tom obračunu poginulo desetak razbojnika.
U Korenici “vojvoda” Mane Roknić pred vlaškom ruljom drži govor u kojem kaže da u Lici ne smije ni hrvatska mačka ostati živa.
Diljem Bosne, posebno u iztočnim krajevima, divljaju razularene četničke bande. U mjestima uz obalu rijeke Drine, vječne hrvatske granice s Srbijom, predvođene bivšim “jugoslovenskim kraljevskim oficirima” i sveštenicima Srpske pravoslavne crkve, Vasilijem Jovičićem, Sergijem Mastilovićem i drugima, podivljale četničke bande kolju sve što nije srbsko. Crvena od krvi nevinih žrtava teče rijeka Drina. Iz Foče, Višegrada, Goražda i niz drugih mjesta nosi Drina tisuće leševa poklanih žrtava u Savu, a Sava dalje prema Beogradu da bi ti leševi nevinih hrvatskih žrtava u velikosrbskoj i jugokomunističkoj sotonskoj propagandi kasnije bili proglašeni kao “žrtve ustaškog pokolja nad Srbima”.
Pa kad se sve ovo sagleda, zar svaki triezan i pošten čovjek ne mora priznati da i ako je bilo odmazde za te i tisuće drugih takvih divljačkih zločina, je li to ikakvo čudo i može li se to smatrati zločinom?
Svakome mora biti jasno da, kao i za vrieme ovoga Domovinskog rata 1991. – 1995., Hrvatska vojska kroz četiri godine onoga rata nije se ni jedan čas borila za osvajanje ničega tuđeg, nego samo i jedino zato da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj harao i tamanio. Ona se borila, da svoju vlastitu hrvatsku Domovinu oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. I ništa više.
U oba ova rata Hrvatska vojska se borila da hrvatskome narodu i njegovom potomstvu osigura dobra što ih u sebi krije plemenito i plodno hrvatsko tlo, a ne da ga uživa nikakav tuđin, a posebno ne onaj gladni opančarski dotepenac i okupator koji je godinama po njemu haračio i natapao ga hrvatskom krvlju.
Ali, i te 1941. godine našlo se i onih izdajica koje je blagopokojni kardinal Stepinac nazvao ništarijom koja nije osjetila bilo svoga naroda, to jest dogodilo se ono što će se opet dogoditi i u ovom prošlom, Domovinskom ratu 50 godina kasnije. Samo je razlika u tome što ta ništarija ovoga puta nije imala prilike odmetnuti se u šume i zajedno s velikosrbskim uljezima rušiti novostvorenu hrvatsku državu, nego se zavukla u rupe i čekala pogodan čas da, uporabom raznih manipulacija, i obilnom pomoći istih onih stranih centara moći koji su stvorili obe Jugoslavije opet zajaši na grbaču hrvatskoga naroda.
Htjeli to priznati razni kvazi povjesničari ili ne (među kojima je, na žalost, dobar broj i onih koji se oslovljavaju kao hrvatski povjesničari, a u svim svojim osvrtima naglašavaju kako je ova današnja Hrvatska jedina nezavisna hrvatska država “nakon 900 godina”, uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod.
Nezavisna Država Hrvatska postala je – i ostala neosporivi temelj svake slobodne i nezavisne hrvatske države, pa tako zasigurno i ove, kolike tolike, današnje opet stvorene krvlju i životima desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri. Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, slugani stranih mešetara i ideologija, udruženi s nekim novopečenim povjesničarima u Hrvatskoj na sve načine pokušavaju ocrniti Nezavisnu Državu Hrvatsku i, paradoksalno, istovremeno niječu njezino postojanje, svakome, pa i onima koji šire te absurde, jasno je da su te njihove smicalice podpuno glupe.
Ipak, ta razna klepetala, kad već ne mogu otvoreno nijekati i ocrnjivati Nezavisnu Državu Hrvatsku i Ustaški pokret, onda ne samo da istinu o tim povijesnim događajima pokušavaju skrenuti na neki drugi kolosijek, nego ono što se zbilo 10. travnja 1941., postaviti na suprot onome što se dogodilo 1991. godine i tako prikazati kako su ova dva podpuno jednaka hrvatska oslobodilačka rata vodili neki različiti ljudi za neke podpuno različite ciljeve. Zaslijepljeni velikosrbskom i jugokomunističkom promičbom čiji su krakovi bili utkani u sve udžbenike u školama u kojima su oni stjecali znanje, oni ne žele ni zaviriti u ona vremena velikosrbskih zuluma u kojima je hrvatski narod bio prisiljen primiti se metode ‘izbijanja klina klinom’, latiti se oružja i na nesnošljiva nasilja primitivnog dušmanina odgovoriti jedinim načinom koji on razumije.
Oni izdajnici, ona ništarija, koja se i danas usuđuje blatiti, marginalizirati ili negirati značaj Desetog Travnja trebaju se prisjetiti onoga što hrvatski metropolit kardinal Alojzije Stepinac reče na boljševičkom kangaroo sudu. Nu, oni nikada i nisu bili ništa drugo, nego mizerna ništarija koja u sebi nema i nikada nije imala ni trunka ljudske časti, ni hrvatske nacionalne svijesti, a još manje stida. Nestankom talijanskih fašista s hrvatskog tla u rujnu 1943. godine nije nestalo i četnika. Uz neke čopore, sada pod protektoratom njemačkoga Wehrmachta, kao oni u iztočnoj Bosni pod zapovjedništvom majora Jezdimira Dangića i one što su se vukli po brdima Crne Gore i Srbije, većina njih je jednostavno zamijenila e kokarde za komunističke crvene zijezde.
Nu vratimo se razlozima radi kojih je osnovan Ustaški pokret. Osnivanje Ustaškog revolucionarnog pokreta nisu potaknuli samo srbijanski zločini nad hrvatskim narodom. Čak možemo sa sigurnošću tvrditi da ni umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem nije bio ona kap koja je prelila čašu hrvatskoga strpljenja. Razlozi su višestruki, a možda najvažniji među njima je taj što, kako je i sam dr. Ante Pavelić naveo u peticiji koju je poslao Savezu Naroda u Ženevi, što “po svojoj stoljetnoj tradiciji Hrvati poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, pomogne hrvatskom narodu da na temelju prava na samoodredjenje uzmogne u miru uzpostaviti i urediti svoju državu”.
Prije svoje smrti i Stjepan Radić je u svim centrima moći pokušao dobiti bilo kakvu podporu za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. S peticijom na kojoj je bilo više od tristo tisuća podpisa putovao je od Pariza, Londona, Berlina do Sv. Petrovska, ali nigdje nije našao niti jednu riječ podržke. Čak i neki od lidera bivšeg Jugoslavenskog odbora, kao dr. Ante Trumbić, kad je uvidio svoje zablude, tražio je pomoć za Hrvatsku. Ali, od istih onih koji su ga 1915. obilno pomagali u ostvarivanju one njegove, Meštrovićeve i Supilove, za hrvatski narod najpogubnije ideje, sada su ga ignorirali kao da nikada nisu za njega čuli. Razočaran u svoje zablude kasnije je izvršio samoubojstvo.
U peticiji koju je dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. predao Savezu Naroda u Ženevi kaže: “Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora – a opetovano takodjer kod drugih prigoda nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti. Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima i pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade.
Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu na plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer i Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. – To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini jedini je takav dogadjaj u poviesti parlamentarizma”.
Nu sve te peticije, sve te žalbe i zamolbe Ligi Naroda i “Zapadnim civilizacijama” pale su na gluhe uši i hrvatskome narodu nije preostalo ništa drugo nego da se priprema za ustanak i čeka pogodan čas kad će silom oružja sbaciti okupatorski jaram i uzpostaviti svoju slobodnu i o nikome ovisnu državu. A da bi se taj cilj postigao vodstvo Ustaškog pokreta zanalo je da mora poći s geslom – IUGOSLAVIAM ESSE DELENDAM ! ( Jugoslaviju se mora razoriti). Velebitskim ustankom u rujnu 1932. i likvidacijom velikosrbijanskog tiranina, na 9. listopada 1934. godine u Marseillesu započeto je razaranje Karađorđevske Jugoslavije.
A proglašenjem Nezavisne Države hrvatske 10. Travnja 1941. godine, ono je dovršeno.
I, kako svi znamo, u proljeće 1945. godine hrvatski narod je izgubio svoju državu i svoju slobodu. Nije je izgubio na bojnome polju, nego zahvaljujući podmuklim pogodbama i mešetarenjima Zapadnih saveznika sa Staljinom i njegovim boljševicima, koji su potom izvršili strahovite pokolje nad hrvatskim narodom. Hrvatski narod će opet, za idućih 50 godina, stisnutih zuba trpjeti sve muke, šutke nositi svoj križ i opet, po tko zna koji put, penjati se uz svoju Golgotu.
I, zato što uobće nije poznavao Hrvate i njihovu prošlost, dušmanin je bio uvjeren da je izvojštio konačnu pobjedu. Ali, prevario se. Grdno se prevario! I nije ni pomišljao da će se iz krvi onih koji su od 1941. – 1945. branili svoju Domovinu, 1991. godine niknuti brigade ljutih ratnika koji će, svrstani u pukovnije i brigade Hrvatske vojske, razoriti i njihovu drugu i posljednju Jugoslaviju. I u silnom naletu hrvatskih brigada u operaciji “Oluja” nestala je s zemljovida i ona posljednja Jugoslavija. Ali, na žalost, ne i jugoslavenstvo s kojim se dogodilo nešto slično s onim što se dogodi kod otrovnog guštera kad mu odsiječete rep. Njegov odsječeni rep koji je za neko vrieme idalje živ i kao bjesan skače po zemlji.
Samo je razlika u tome što su odsječeni repovi jugoslavenskoga guštera u Hrvatskoj preživjeli i izrasli u nove otrovne crvene guštere koji svim silama pokušavaju uništiti sve što je hrvatsko. Ali, varaju se ti gušteri, jer primiče se vrieme kad će im se stati na repove i odsjeći glave. Taj dan mora doći. U to nema nikakve sumnje. Za to, uza sve ove probleme s kojima smo danas pritisnuti ne smijemo gubiti nadu u bolje dane, jer preživjeli smo mi puno, puno gorih dana i vremena. Preživjeti će naš narod i ovo zlo. Odbacimo fatalizam i ne gubimo nadu u konačnu pobjedu, jer hrvatski narod je neuništiv.
JER, JAČI SMO OD PROGONA I SMRTI – HRVATSKI TRAVANJ I HRVATSKA OLUJA OPET ĆE DOĆ!
Za inspiraciju i ohrabrenje neka nam na ovu 74. obljetnicu jednoga od najsvijetlijih nadnevaka u našoj povijesti posluže stihovi ove pjesme, koju je u 19. stoljeću napisao hrvatski pjesnik, dramatolog i političar Mirko Bogović:
Oj narode, što mi tužan stojiš
pokraj groba tvojih mučenika,
gdje se viju vijenci lovorika,
tužan stojiš, slabe nade gojiš?
Još se valjda neprestano bojiš
budućnosti tamnih, groznih slika,
zar u sebi od kreposti dika:
Uma, srdca tako malo brojiš?
Pamti dobro, što pjesnici slove:
Svaki narod svome zavičaju
raj sagradi najpr’je kroz grobove!
Zato ne plač’ više, i znaj, k tvome raju
budućnosti slavne žrtve ove
tebi jasna vrata otvaraju!
SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA KOJI U SVOME SRCU OSJEĆAJU BILO SVOGA NARODA, A POSEBNO NAŠIM HRABRIM BRANITELJIMA KOJI SU SVOJU KRV I DIELOVE SVOGA TIJELA UGRADILI U OLTAR DOMOVINE, ŽELIM SRETAN DESETI TRAVNJA – DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI !
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen