Stjepan Mesić, Franjo Tuđman i Josip Manolić – komunistički disidenti i pobjednici prvih višestranačkih izbora 1990.
Dana 22. travnja 1990. u Hrvatskoj je održan prvi krug parlamentarnih izbora. Bili su to prvi višestranački izbori još od 1938. godine. Raspisivanje višestranačkih izbora pratilo je slične događaje u Srednjoj Europi, koji su se dogodili u nekoliko prethodnih mjeseci. Počevši s „Raspjevanom revolucijom“ u baltičkim republikama SSSR-a 1987., pa sve do „Baršunaste revolucije“ u tadašnjoj Čehoslovačkoj i rušenja Berlinskog zida dogodilo se isto: rušenje komunističkih režima i početak tranzicije. Točno 25 godina kasnije, možemo reći kako su parlamentarni izbori u Hrvatskoj bili posljednja faza rušenja komunističkog poretka u Srednjoj Europi. Rezultati su poznati: pobijedio je oporbeni HDZ ispred tada vladajućeg SKH-SDP i oporbene Koalicije narodnog sporazuma.
Pogled na sastav prve demokratske izabrane vlasti poprilično zbunjuje. Tako je ubrzo na mjesto premijera postavljen Josip Manolić, a prvi ministar unutarnjih poslova bio je Josip Boljkovac, obojica dugogodišnji službenici zloglasne OZNA-e. Također, Josip Perković nastavio je raditi za tajnu službu, a nešto kasnije će postati i pomoćnik ministra obrane. Sve to može dovesti do zaključka kako u Hrvatskoj nije došlo do prave promjene, za razliku od ostalih zemalja.
No, taj slučaj nije iznimka kod prvih postkomunističkih vlada. Više se može reći da je pravilo. Tako su čelnici poljske Solidarnosti godinu dana prije morali raditi kompromise s generalom Jaruzelskim, a u Mađarskoj su u vladu ušli i neki bivši komunisti. Britanski povjesničar Timothy Garton Ash, koji je pratio „događanja naroda“ 1989. u Čehoslovačkoj, Poljskoj i Mađarskoj, nazvao ih je „refolucijom“. „Refolucija“ označava nešto između revolucije i reformi. Naime, u rušenju komunizma u Srednjoj Europi, osim masovnih demonstracija građana, važan element su činili i pragmatični i oportunističko usmjereni članovi komunističkih partija.
DISIDENTI I DUH 1989.
Kada se razmatra disidentski pokret u bivšim komunističkim zemljama, prosječni stanovnik na Zapadu smatra da se radilo o homogenoj skupini. Međutim, zbog žestoke komunističke represije u toj je skupini svatko mogao završiti. Tako se u tu skupinu ubraja teoretičare tzv. humanističkog marksizma, poput poljskog filozofa Leszeka Kolakowskog, ili pak teoretičare Praxis filozofije, pripadnike Helsinških organizacija i Povelje 77, političke zatvorenike različitih orijentacija itd. Mnogo njih su se krajem 1980-ih i početkom 1990-ih uključili u politički život. Tako su se, u skladu s demokratizacijom društva i politike, pojavile demokršćanske, liberalne, konzervativne i nacionalističke stranke, koje su kao najistaknutije osobe u svome članstvu sadržavale barem jednog poznatog disidenta. Zanimljiva pojava je bila i obnova agrarizma, ideologije popularne u srednjoeuropskim zemljama između sva svjetska rata.
Konstituirajuća sjednica višestranačkog Sabora 1990.
Među bivšim disidentima koji su se uključili u politiku možemo izdvojiti dvije velike skupine: (1.) bivši članovi Komunističke partije i tehnomenadžerskog sloja, koji su tijekom svojega života došli u sukob s vlašću. (2.) pisci, filozofi, bivši studenti, znanstvenici koji nisu bili unutar sustava, a zbog svojega mišljenja i pisanja su bili zatvarani ili im je bio onemogućen rad. Vrlo brzo dolazilo je do sukoba između tih skupina. Važno je napomenuti kako su stranke predvođene bivšim disidentima-političarima i(li) tehnokratima bile uspješnije od stranaka predvođenih „pravim“ disidentima. Tako je bivši češki predsjednik Vaclav Klaus, koji je bio visoki službenik Čehoslovačke narodne banke tijekom komunističkog režima, vrlo brzo zasjenio Vaclava Havela. Leszek Balcerowicz, dugogodišnji član Poljske komunističke partije, i dalje je smatran najboljim ekonomskim stručnjakom postkomunističke Poljske. Slična se paralela može povući i s Franjom Tuđmanom, koji je zasjenio bivše disidente Dražena Budišu, Vladu Gotovca, braću Veselica i sl. Stranke predvođene takvim ljudima, okupili su ne samo bivše disidente, već i stručnjake raznih profila, mlade ljude, kao i pripadnike starog režima, što im je omogućilo medijsku i financijsku pomoć bez kojih je nemoguće baviti se politikom na visokoj razini. Također, njihovi vođe bili su pragmatičniji političari i nisu se bavili samo pitanjima obnove nacionalnog i kulturnog identiteta, već raznolikim gospodarskim pitanjima. Za razliku od njih stranke „pravih“ disidenata su često isticale zahtjeve za obnovom tradicije, poštivanjem ljudskih prava i lustracijom, dok su ekonomska i slična pitanja bila u drugom planu i ne dobro artikulirana.
OD REFORMIRANIH KOMUNISTA DO SOCIJALDEMOKRATA
Zanimljiva je situacija bila s bivšim komunističkim partijama – mnogi bivši članovi su prešli u novoosnovane stranke ili su izašli iz politike. Ostatak se reformirao u novo, reformističko socijaldemokratsko ruho. Tako je u Litvi već 1992. za predsjednika izabran bivši aparatčik Algirdas Brazauskas. U Mađarskoj su socijalisti 1994. dobili većinu u parlamentu, a 1995. na mjesto predsjednika u Poljskoj dolazi Aleksander Kwaśniewski umjesto Lecha Walese. Razlozi za pobjedu reformiranih komunista (sada socijaldemokrata) ležao je u njihovoj kulturnoj hegemoniji u medijima i na sveučilištima, kao i njihovim obećanjima za povratkom velikih socijalnih davanja. Također, socijaldemokratski političari su nove vlasti optuživali za kaotično društveno i ekonomske stanje, kao i činjenicu da su mnogi novi političari jednostavno uoči demokratskih promjena samo promijenili stranu. U takvim uvjetima, socijaldemokratski političari koji su ostali vjerni svojoj staroj partiji, ispadali su dosljednim reformatorima i demokratima.
Ivo Josipović na proslavi ustanka u Srbu
No, ubrzo se pokazalo kako je pod vlašću novih socijaldemokratskih stranaka, ekonomska situacija postajala sve lošija, a njihovi političari su se više bavili povijesnim i svjetonazorskim pitanjima. U to vrijeme, u Europi je postajao sve popularniji tzv. „skandinavski model socijaldemokracije“ ili Giddensov „treći put“. Srednjoeuropski socijal- demokrati su se, nasuprot tome, bavili pitanjima borbe protiv nacionalizma, afirmacije multikulturalizma i manjinskih prava, te reafirmacije antifašizma kao demokratske vrijednosti. Tijekom 45 godina, kako je svaki oblik oporbe komunističkom režimu bio zabranjen, otpor se preselio u privatnu sferu. Isto tako, kod većine srednjoeuropskih građana, postojala je jaka svijest o tome kako su komunistički režimi postavljeni nakon 2. svjetskog rata – sovjetskom okupacijom. Tako je bivši estonski premijer Mart Laar, inače povjesničar po struci, svoju akademsku karijeru proveo u proučavanju estonske borbe protiv Sovjeta. Ti uvjeti omogućili su u mnogim srednjoeuropskim zemljama želje za radikalnim prekidom s komunističkom prošlošću, uključujući i određen oblik lustracije. Nakon toga, u politiku, gospodarstvo i znanost ušli su novi, mladi ljudi. Bavljenje prošlošću i svjetonazorskim temama, različite svađe i raskoli, u kombinaciji s lustracijom, doveli su do toga da su socijaldemokratske stranke koje su nastale iz bivših komunističkih partija marginalizirane, kao u Poljskoj, ili čak nestale, kao u baltičkim zemljama.
SREDNJA EUROPA DANAS
Već spomenuti bivši češki predsjednik Vaclav Klaus u jednom je eseju ustvrdio da reformatori iz 1989. nisu na pobjedničkoj strani. Klaus smatra kako Srednjoj Europi više ne prijeti totalitarizam sovjetskog tipa, ali je moguć neki novi, meki totalitarizam. Najveću opasnost, između ostalog, Klaus vidi u kulturnoj hegemoniji na sveučilištu, intelektualcima sklonim tehnokratskom načinu razmišljanju, kao i u nevladinim udrugama koje služe kao produžena ruka političara, koji dok nameću dogme političke korektnosti, zapravo se bore za svoje privilegije i bolji položaj.
Kako god, prostor Srednje Europe je specifičan i zanimljiv za proučavanje. Gospodarski rast ovoga prostora koji se događa u posljednjih 15 godina popraćen je izgradnjom posebnog identiteta. Pritom, ne smije se smetnuti s uma njihovo udruživanje u organizacije poput Višegradske skupine. Popularnost euroskeptičnih stranaka u zemljama poput Češke i Mađarske te osuda ruske agresije protiv Ukrajine u baltičkim zemljama i Poljskoj pokazuje kako srednjoeuropske zemlje ne žele biti samo pasivni promatrač u međunarodnoj politici, već aktivni sudionik i jedan od njezinih tvoraca.
Autor: Mario Jurčec