Hrvatski je sabor u krnjem sastavu proslavio 25. obljetnicu konstituiranja prvog višestranačkog saziva Sabora nakon gotovo polustoljetne komunističke diktature. Pravi slavljenici iz 1990., HDZ-ovci, bojkotirali su svečanu sjednicu zbog dnevnopolitičkih razloga. No, kako iz HDZ-a već neko vrijeme dolaze najave povratka Dana državnosti na 30. svibnja – pa obljetnica sljedeće godine vjerojatno ne će proći u sličnoj apstinenciji – važno je propitati što zapravo taj dan predstavlja za Hrvatsku.
30. svibnja u hrvatskoj povijesti
Tog predzadnjeg svibanjskog dana 1990. godine održana je konstituirajuća sjednica (tada još uvijek) Sabora Socijalističke Republike Hrvatske (ime je države u „Republika Hrvatska“ promijenjeno tek u srpnju 1990. ustavnim amandmanima na Ustav SRH, a Sabor je „izašao iz genitiva“ 1997., kada je prozvan Hrvatskim državnim saborom). Pobjednička Hrvatska demokratska zajednica i Franjo Tuđman već tada su tome danu pridavali povijesni značaj, preporučivši da bude „svehrvatskim danom proslave hrvatske državnosti“.
No, što je po svojemu političkom sadržaju uistinu bio 30. svibnja 1990. godine? Toga je dana 45-godišnja komunistička „narodna demokracija“, monistička demokracija, zamijenjena pluralističkom demokracijom, višestranačkom. U tom smislu, 30. svibnja svakako je velik dan u povijesti Republike Hrvatske: tada je započela dekomunizacija hrvatske politike i društva te politički procesi koji će dovesti do hrvatskog osamostaljenja. Ali, uza sve to, 30. svibnja (Socijalistička Republika) Hrvatska nije stekla niti jedan od elemenata državnosti više u odnosu na one koje je imala za prethodnih saziva Sabora u komunističkoj Jugoslaviji.
Pravi dan državnosti?
Tek nešto više od godinu dana kasnije, 25. lipnja 1991. Sabor je izglasovao dva važna dokumenta kojima se izražava jasna namjera za zasnivanjem nezavisne hrvatske države: Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Stupanje na snagu saborske odluke je odgođeno tromjesečnim moratorijem nametnutim 7. srpnja od međunarodne zajednice. Po isteku moratorija, 8. listopada 1991. donesen je iznova sličan dokument: Odluka o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. I upravo je to čin kojim je uspostavljena državna nezavisnost Republike Hrvatske, to je čin koji je u siječnju 1992. priznala međunarodna zajednica, od toga dana neprekinuto do danas Republika Hrvatska jest samostalna država u odnosu na ostale jugoslavenske republike. Nije to postala niti 30. svibnja 1990. niti 25. lipnja 1991. Sam 8. listopada, osim događanja iz 1991., ima i stariju povijesnu simboliku: navodno da je toga dana 1075. u Solinu papinski legat predao hrvatskom vladaru Dmitru Zvonimiru obilježja kraljevske časti (što je u onodobnim međunarodnim odnosima značilo posebnu legitimaciju za vladara i pravnu tvorbu kojom je vladao), i toga je dana 1871. Eugen Kvaternik započeo Rakovičku bunu, prvi oružani ustanak s ciljem ostvarenja samostalne hrvatske države. Iz svih rečenih razloga, jedino je logično i razumno zaključiti da je 8. listopada nadnevak koji zaslužuje biti slavljen kao Dan državnosti suvremene hrvatske države.
Mogući prigovor s desnice mogao bi – u slučaju da nije bilo promjena prazničkih nadnevaka iz 2002. – sadržavati prizivanje tradicije i navike slavljenja 30. svibnja. No, uz činjenicu da već 13 godina (dakle više od pola razdoblja proteklog od samoga velikog dana) taj dan nije slavljen kao Dan državnosti, a da ga prema relevantnim istraživanjima jedva više od četvrtine hrvatskog pučanstva doživljava takvim, nema razumnog razloga za vraćanjem toga statusa spornome nadnevku. Hrvatska država zaista mora ustanoviti tradiciju glede obilježavanja važnih nadnevaka hrvatske povijesti, ali ona mora biti temeljena na vrjednovanju povijesnih činjenica. Svaka politička odluka koja bi išla za promjenom s revanšističkim i strančarskim motivima – što se može primijetiti u zahtjevima za ponovnim proglašenjem 30. svibnja Danom državnosti – donijela bi izrazito štetne posljedice po hrvatsko društvo, kao što bi ih donijela i ona politika koja bi problem hrvatskih nacionalnih blagdana jednostavno zanemarila.
Autor: Leo Marić