Na današnji dan prije točno 86 godina, 7. siječnja 1929. godine u Zagrebu je osnovan Ustaški pokret. Tada je dr. Ante Pavelić ustrojbu Hrvatski Domobran pretvorio u Ustašku hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO) kao odgovor na proglašenje diktature kralja Aleksandra. Donosimo kratki prikaz povijesti djelovanja Ustaškog pokreta od osnutka pokreta do uspostave NDH, te Načela Hrvatskog ustaškog pokreta.
Nakon osnivanja Ustaškog pokreta dr. A. Pavelić odlazi u izbjeglištvo, a za njim odlaze E. D. Kvaternik, J. Milković, D. Valenta, V. Pećnikar, E. Lisak i dr.
Od samog početka postojanja ustaški pokret zauzima stajalište bezuvjetnog rušenja Jugoslavije i stvaranja hrvatske države. U izbjeglištvu članovi UHRO stupaju u suradnju s tzv. prvom hrvatskom emigracijom, dr. A. Pavelić sklapa 1929. ugovor o suradnji s makedonskom revolucionarnom organizacijom VMRO.
Nakon boravka u Austriji, Bugarskoj i Njemačkoj dr. Pavelić prelazi u Italiju. Uz pomoć svojih suradnika, članova ustaške organizacije, osniva u Italiji, Njemačkoj, Austriji i Madžarskoj ustaške centre te u njima okuplja borce koji se spremaju s oružjem u ruci za ustanak u Hrvatskoj. God. 1932. objavljen je Ustav UHRO-a, a 1933. Načela Ustaškog pokreta.
U ustavu su zacrtani ciljevi ustaške organizacije (formiranje hrvatske države u njenim povijesnim granicama) dan je nacrt i ustaške ustrojbe, kojoj je na čelu Poglavnik, te su mu članovi pokreta zakletvom vezani za poslušnost. Uz to je ustanovljen i Glavni ustaški stan (GUS), kao pomoćni organ poglavnika.
UHRO je tajna revolucionarna organizacija, a njezinim članom može postati svaki Hrvat koji položi tajnu zakletvu i slaže se s ciljevima pokreta. Uz dr. A. Pavelića djeluju u tom prvom razdoblju Ivan Perčević, Gustav Perčec i Stjepan Duić u Austriji, dr. Branko Jelić u Južnoj i Sjevernoj Americi (v. Hrvatski domobran), te dr. Branko Jelić, dr. Mile Budak i dr. Mladen Lorković u Njemačkoj.
1929. počeo je ustaški pokret izdavati informativno-politički list «Grič» u Beču, «Hrvatski domobran» u Buenos Airesu, te «Nezavisna država Hrvatska» u Pittsburgu. Uz to je u Njemačkoj izdavan bilten «Croatia-press» i tjednik «Nezavisna država Hrvatska».
Uz UHRO je osnovana i vojnička ustrojba Ustaša, te su 1931. osnovani vojni logori u Italiji (kojima je zapovijedao dr. A. Pavelić) i Mađarskoj (na čelu s Gustavom Perčecom). Jedan od prvih zadataka, koje je postavio ustaški pokret, bio je likvidacija kralja Aleksandra, što je nakon nekoliko pokušaja i učinjeno 1934. (v. Atentat na kralja Aleksandra). Uz to su ustaše planirali i vršili razne napadaje na pojedine istaknute jugoslavenske političare, policijske stanice i sl. God. 1932. podignut je Velebitski ustanak.
Položaj Ustaškog pokreta u Italiji ovisio je o političkim i diplomatskim odnosima Italije prema Jugoslaviji. Tako se Ustaški pokret mogao razmjerno slobodno razvijati sve do atentata na kralja Aleksandra. Bojeći se međunarodnih diplomatskih i političkih neprilika talijanska je fašistička vlada nakon atentata u Marseillesu internirala ustaše u Liparima. Tek 1939. uspjelo je dr. A. Paveliću Ustaški pokret u Italiji ponovno reaktivirati. U to vrijeme već su veću ulogu igrali i ustaški centri u Njemačkoj, kao i domovinski Ustaški pokret.
U Hrvatskoj je Ustaški pokret imao široku podršku svih onih političkih snaga koje su bile nezadovoljne Mačekovom nagodbenjačkom politikom. U gospićkom centru djelovali su dr. A. Artuković, dr. J. Dumadžić i M. Došen, te su sustavno radili na širenju ustaške ustrojbe u Hrvatskoj. U Zagrebu su na ustaškoj liniji djelovali akademska društva «Matija Gubec», «Eugen Kvaternik», «August Šenoa».
Domovinski ustaški pokret posebno je dobio polet koncem 1937. kada se oko 200 ustaških emigranata iz Italije vratilo u Hrvatsku, a među njima i dr. M. Budak, Jure Francetić i Joža Milković. Tada je u Zagrebu formirano društvo «Uzdanica» i pokrenut je tjednik «Hrvatski narod». Ogranci «Uzdanice» postaju osnovama i nosiocima ustaškog pokreta u Banovini Hrvatskj, a na čelu su im uz dr. M. Budaka, Mirko Puk, Leo Grivičić, Zdenko Blažeković (zapovjednik Ustaškog sveučilišnog stožera), Slavko Kvaternik i dr. Ustaški pokret širi se i u BiH (B. Kavran).
God 1939., početkom Drugog svjetskog rata, članovi ustaškog pokreta inteziviraju svoju djelatnost, jer uočuju priliku za rušenje Kraljevine Jugoslavije. U Zagrebu je pojačana djelatnost promidžbe Ustaškog pokreta te raste broj novih članova.
Nakon sporazuma Cvetković-Maček i stvaranja Banovine Hrvatske, mnogi vodeći članovi domovinskog Ustaškog pokreta internirani su u logorima koje je ban Šubašić uspostavio za ustaše i komuniste. Međutim, nakon puča od 27. III. 1941. postaje jasno da će Njamačka napasti Jugoslaviju, što se i dogodilo 6. IV. 1941.
Užurbana djelatnost Ustaškog pokreta, posvemašnji raspad vojnih snaga Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu i raspoloženje u Hrvatskoj, omogućili su proglašenje Nezavisne Države Hrvatske koje je uslijedilo 10. travnja 1941. Dr. Ante Pavelić se s ustašama iz Italije vratio 13. IV. 1941. u Hrvatsku i preuzeo vlast. Uz stranačku organizaciju Ustaša, organizirane su Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba.
Pod nadzorom Glavnog ustaškog stana (Blaž Lorković) započelo je stvaranje NDH i teritorijalno ustrojavanje Ustaškog pokreta. Imenovani su ustaški povjerenici, koji su formirali logore, tabore i zborove. U svakoj velikoj župi osnovan je ustaški stožer sa stožernikom na čelu.
Načela Hrvatskog ustaškog pokreta
§ 1.
Hrvatski narod je samosvojna narodna (etnička) jedinica; on je narod sam po sebi, te u narodnostnom pogledu nije istovjetan s ni jednim drugim narodom, niti je dio pleme bilo kojega drugoga naroda.
§ 2.
Hrvatski narod ima svoje izvorno poviestno ime HRVAT, pod kojim se je pojavio u davno poviestno doba, pod kojim je prije 1.400 godina došao u današnju svoju postobinu, te pod kojim živi sve do danas. To ime ne može i ne smije zamieniti ni jedno drugo ime.
§ 3.
Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom DOMOVINOM, u njoj se trajno nastanio, s njome srastao i dao joj izvorno i naravno ime HRVATSKA. To se ime ne može i ne smije zamieniti ni jednim drugim imenom.
§ 4.
ZEMLJA, koju je u pradavno doba hrvatski narod zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na više pokrajina, koje su imale svoja posebna pokrajinska imena dielom još prije dolazka Hrvata, dok su druga pokrajinska imena nastala poslije, nu sve te pokrajine sačinjavaju jednu JEDINSTVENU DOMOVINU HRVATSKU, te nitko nema prava, da ikoju od tih pokrajina svojata za sebe.
§ 5.
Hrvatski je narod došao u svoju domovinu Hrvatsku kao podpuno SLOBODAN NAROD i to u vrieme seobe naroda VLASTITOM POBUDOM, te je tu zemlju osvojio i svojom za uviek učinio.
§ 6.
Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao podpuno IZGRADJEN (organiziran) ne samo obiteljski, nego i vojnički, te je odmah po dolazku osnovao svoju vlastitu DRŽAVU sa svima obilježjima državnosti.
§ 7.
Svoju vlastitu državu Hrvatsku, osnovanu već onda, kada su mnogi drugi narodi živjeli još podpuno nesredjeno (neorganizirano), hrvatski je narod održao kroz sve vjekove pa do konca svjetskog rata, a nije je se, kao ni prava na nju nikada a ni koncem svjetskog rata bilo kojim činom bilo kojom zakonitom odlukom odrekao ni to svoje pravo na koga drugoga prenio. Tek mu je koncem svjetskog rata tudjinska sila spriečila, da dalje vrši svoja VRHOVNIČKA (suverena) prava u vlastitoj svojoj državi u Hrvatskoj.
§ 8.
Odstranivši putem ustanka tudjinsku silu sa svog narodnog i poviestnog područja, hrvatski je narod oživotvorio svoje pravo vrhovničke (suverene) vlasti podpuno samostalnu i NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU. On imade pravo tu svoju vrhovničku vlast proširiti na cielo svoje neprekinuto narodno i poviestno područje. Hrvatski narod ne vežu nikakve medjunarodne niti državopravne obveze iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima pa se na njih u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj niti ne obazire.
§ 9.
Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ta sreća i to blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline jedino u posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa stoga ona ne smije i ne može biti sastavnim dielom u ni jednom obliku ni jedne druge države niti ikakve druge državne tvorevine.
§ 10.
Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet), po kome on jedini ima vladati u svojoj državi upravljati sa svim svojim državnim i narodnim poslovima.
§ 11.
U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ni država.
§ 12.
SELJAČTVO JE TEMELJ I IZVOR SVAKOGA ŽIVOTA, PA JE KAO TAKAV PRVI NOSILAC SVAKE DRŽAVNE VLASTI U HRVATSKOJ DRŽAVI. I kraj toga svi staleži hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući i ostali staleži u hrvatskom narodu, čiji su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijeklo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devetdeset slučajeva od stotine nije hrvatskoga porijekla ni krvi, već je doseljeni stranac.
§ 13.
Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlasničtvo su naroda, te je on jedini vlastan njima razpolagati i njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njezine šume i rude ne mogu biti predmetom privatne trgovine. ZEMLJA MOŽE BITI VLASTNIČTVO SAMO ONOGA, KOJI JE OBRADJUJE SAM SA SVOJOM OBITELJI, TO JEST SELJAKA.
§ 14.
Temelj svake vriednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vriednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnosti narodnog blagostanja. Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego svakom samo dužnosti prema narodu i državi daju pravo na zaštićen život.
§ 15.
Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je za odgovornost. Svatko, tko u ime naroda države vrši javne poslove bilo kakve vrste, odgovara sa svojim dobrom i sa svojim životom za sva djela propuste. Nu dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem i svakoj djelatnosti u posebničkom (privatnom) životu svakog pojedinog člana hrvatskoga naroda.
§ 16.
Težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskoga naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegova gospodarska snaga u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obranbena snaga u sredbotvornim (organizatornim) i prokušanim vojnim vrlinama. Prosvjetni kulturni napredak hrvatskoga naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju znanosti, prosvjete i umjetnosti. Industrija, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i obćem narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje častnoga rada i vrelo dostojnoga života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara (kapitalista).
§ 17.
Skladno gojenje, promicanje i usavršivanje svih narodnih vrlina i grana narodnoga života zadaća je svih pregnuća javnoga rada i državne vlasti kao takve, jer one daju podpuno jarnstvo obstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadašnjih i budućih pokoljenja i cjelokupnog hrvatskog naroda, te obstojnosti i sigurnosti Nezavisne Države Hrvatske.
Dano u Glavnom ustaškom stanu dana 1. lipnja godine 1933.
Ustaški Poglavnik: dr. Ante Pavelić, v. r.
Literatura:
V. Vrančić: Branili smo državu, I/II, Barcelona 1985.
J. Jareb: Pola stoljeća hrvatske politike, Buenos Aires 1960.
B. Krizman: Ustaše i Treći Reich, Zagreb 1983
>>> “Atentatori na kralja Aleksandra trebali bi zlatnim slovima biti upisani u hrvatsku povijest”
>>> 33 povijesna dokaza o čistoći starohrvatskog pozdrava “Za Dom spremni”