Jedna od onih koji su uz Stjepana Mesića počeli cviliti za bistom komunističkog zločinca Tita koju je predsjednica Grabar-Kitariović odlučila ukloniti iz Ureda predsjednika je i Saša Broz, unuka zločinca Tita.
Bista Josipa Broza Tita uklonjena je iz Ureda nove predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a u skorije vrijeme prema pisanju medija primiti bi je u svoje odaje mogao Stipe Mesić, čovjek koji je promijenio više političkih dresova nego li ponajbolji nogometaš nekog od najboljih nogometnih klubova na svijetu. No, nije Mesić jedini koji je kroz medije zajecao ne dirajte Broza. Svoj vapaj, putem društvenih mreža ispustila je i njegova unuka Saša koju je dido od milja nazivao Sašicom.
“Tragikomičan je taj iracionalni strah od čovjeka koji je mrtav toliko dugo…
Ne treba biti odviše pametan pa da znaš da je to odraz nečije nemoći a ne snage..
Uz sve probleme koji postoje u zemlji najmanje je bitno gdje stoji djedova bista i hoće i se neki trg ili ulica pisati njegovim imenom. Ono što nam preostaje je nada da će Hrvatska postati “jedna od najrazvijenijih i najbogatijih država europe i svijeta” jednako brzo kao što je djedova bista otišla sa Pantovčaka… E, to će biti ipak malo teže…..”, napisala je Broz aludirajući pritom na riječi Kolinde Grabar Kitarović koja je istaknula da će od Hrvatske učiniti jednu od najbogatijih i najprosperitetnijih zemalja u Europi. Objavi je dodala i deset fotografija.
Iz perspektive Maje Runje čelnice inicijative Krug za trg povijest vezana uz Tita, pisana je nekim drugim sadržajem, koji se može brojati u ljudskim žrtvama. Upravo je Maja ta čija se inicijativa godinama bori protiv Trga maršala Tita, ali i svih ostalih ulica i trgova koji nose maršalovo ime. Za nju, Tito je diktator koji je učinio velike nesreće kršeći ljudska prava. Počinio je, strašan zločin u kojem je među ostalim mučio i patio 40 tisuća hrvatskih političkih zatvorenika. “Među njima bilo je tri tisuće žena. Zlostavljane su i mučene do smrti. To je bio represivan režim i smatramo da ime takvog zločinca ne treba nositi niti jedan trg u Hrvatskoj jer to je prihvaćanje diktature. Nije dobro da se njegov trg nalazi ispred niza fakulteta u Zagrebu. Time se studentima poručuje da je diktatura prihvatljiva, a Titov režim poubijao je tisuće studenata. Mi smo našli njihova imena i njihove obitelji”, rekla je Runje jedne prigode za naš portal. Njena inicijativa osim uklanjanja Tita iz Hrvatske inzistira i na uklanjanju komunističkih simbola iz naše zemlje. Premda su u svojim zahtjevima napravili niz pomaka, svjesni su da je put do konačnog cilja težak, a kroz njega prolaze i ostale europske države. Sve je manje zagrebačkih ulica koje nose imena komunističkih zločinaca. Baš kao što Saša Broz brani obiteljsku lozu tako su i tzv. antifašisti godinama branili svojega šefa tvrdeći da on nije znao što se događa. Oni to, usprkos jasnim dokazima čine i danas. Prema svjedočenju miroslava Krleže čak je i sam Tito rekao da je morao pustiti Srbe da se izdovolje.
No, kakva je doista istina o Titu?
U istraživanjima poslijeratnih pokolja dr. Zoran Božić pronašao je brojne činjenice koje je svojedobno čak i objavio, ali u javnosti su one prošle nezapaženo.- U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da ‘u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom’. Svim protivnicima svojega režima najavio je da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.
U vrijeme dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice te razgovarao sa psihopatima, točnije izvršiteljima likvidacije. Potom se vratio u Zagreb i održao govor na Trgu svetoga Marka u kojem je naveo: “Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju.” Naredna tri dana Tito je proveo u Zagrebu i okolici, a pritom je osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja posjetio je i Karlovac. Ondje je obišao Komunistički koncentracijski logor za ektreminaciju Hrvata, Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Naredio je potom zapovjedniku ‘ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela’. I u Sisku je posjetio nešto manji logor Viktorovac te naredio žurnije ubijanje pomoću okolnog srpskog stanovništva. Cijelo popodne proveo je obilazeći stratišta i logore u okolici Samobora. U pratnji bivšega bravara Ivana Krajačića, generala OZNE više puta obišao je zagrebačke logore i zatvore negodujući zbog spore likvidacije. Od njega i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis ubijene ‘hrvatske ranjeničke đubradi’ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima život pošteđen. Potom svi preostali ranjenici bivaju pobijeni, a vrhovni komandant dobio je popis snimaka smaknutih ranjenika iz svih jedanaest zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4791, a tom iznosi nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori.
Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armijeŽdanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović. U petak 25. svibnja Tito u Zagrebu svečano slavi svoj rođendan. Prema Divjanovićevom svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu rođendansko iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali izručenu Hrvatsku vladu na čelu s Milom Budakom i Nikolom Mandićem postrojenu njemu u čast. Tito je blistao osjećajući vrhunac moći, a svojoj pratnji s ponosom je pokazivao ćeliju u kojoj je nekoć bio zatvoren. Zatim se odvezao na proslavu koja je trajala dugo u noć uz rijeke alkohola.
Iduće jutro, Tito je odlučio revolucionarno riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatočenih u Zagrebu i okolici. Grad koji je prigodon prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je kraj rata sa 600 tisuća duša, uglavnom vojnika i izbjeglica iz opustošenoga dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih (civilnih) izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je naredio da se ‘cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada’ te pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije OZNE i KNOJ-a usiljenim hodanjem i vlakovima organizirano sprovede na zavičajna mjesta. ‘Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji’. Po maršalovoj naredbi zapovjednik grada Večeslav Holjevac istoga je dana raspisao okružnicu otvarajući dva prolazna logora. Manji je služio za izbjeglice iz užega gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora. Veći za izbjeglice iz okolice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizani su usred Zagreba na zgražavanje javnosti počeli s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem nesretnih ljudi, uglavnom staraca, žena i djeca.
Naredbe o ubijanju
Prema svjedočanstvu Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon rođendanske proslave na nagovor generala Rankovića izdao naredbu da se pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. godine dakle od 21-24 godine starosti, u gradu i kotaru Zagreb koji nisu zarobljeni u okončanim operacijama Drugog svjetskog rata, a njegov su kraj dočekali kod kuće. Naredba nije uključivala osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba Titovu odluku uobličila je u čuvenu Naredbu broj 7. Tom naredbom komanda je uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su kojekuda skrivali, da se jave radi novačenja u JA. Odmah po partizanskom novačenju izvršenom u Maksimirskoj 63 mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Po dvije skupine, u četveroredima odvedeni su na usiljenu hodnju smrti preko Podravina, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon zvjerstava vršenih putem u Kovin ih je stiglo 2200, a u Zagreb se vratilo svega 58.
I Vjesnik je pisao o Titovim pohodima pa je tako jedne prigode objavio vijest da Tito u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba. U to doba upravljao je pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja nedaleko od Krapine, pokajnik Mladen Šafranko, svjedočio je da Tito dva dana nakon rođendana obilazi zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. S udaljenosti od 300-tinjak metara motrio je ubijanje skupine od 500 do 600 uhićenih svjetovnih osoba. Prema naredbi svi su ubijeni sjekirama, prišao je zatim jami naredivši da se na tijela koja su se još micala nagrne zemlja. Prema parizanskom tisku, Tito iz Zagreba odlazi u Ljubljanju gdje je održao govor, a u njemu se pohvalio:
Govor u Ljubljani
– Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde. Svjedočanstvo borca Franca Sečena, kazuje da je putem obišao stratište u Barbarinu rovu, na brdu iznad Laškog i stratište u Trbovolju gdje je iskazao zadovoljstvo metodama ubijanja. U rudniku su žrtve nakon vezanja žicom žive bacali u rudarska okna i potom za njima ubacivali potpaljeni dinamit.
Prema riječima Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani nakon govora i proslave pijan naredio otvaranje masovnog stratišta na Kočevskom Rogu. To je trebalo ubrzati likvidaciju 200 tisuća zarobljenih bandita. Mjesto pokolja pijani maršal odabrao je uz asistenciju: Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Prema riječima koljača Jure za vrijeme boravka u Sloveniji posjetio je klaonicu na Kočevskom Rogu, kada su se tamo žestoko ubijali ljudi. Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu, opet nenajavljeno dolazi u Sloveniju susrećući se s maršalom Crvene armije F.I. Tolbuhinom, a na putu kroz Sloveniju obilazi Celje i okolicu.
Svjedok Sečen tvri da je to područje uistinu obišao, kako bi posjetio klaonicu ljudi koja je radila punom snagom. To su bili logori Bezigrad i Taharje puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Isti dan obišao je šumu i logor Tezno pred Maribora. Sečen svjedoči: “To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad”. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Potom se ovaj zločinac vraća u Zagreb i posjećuje bolnicu Rebro gdje boravi više od dva sata, a zanima se za to je li bolnica očišćenja od ‘hrvatske bande’. Zapovjednik Vojne bolnice Rebro kapetan dr. Julius svom maršalu podnio je prijavak: Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje. Nakon Rebra, odlazi u Bjelovar gdje posjećuje logor Bjelovar i stratište Lug. Potom kreće prema Osijeku, a kolona vozila uz rubove ceste stalno nailazi na nepokopane leševe, zaostale iz prolazaka hodanja smrti. Vozila u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Po riječima Kaće Popovića na relaciji Bjelovar-Kovin u pokretu je istovremeno bilo 26 ešalona zarobljenika i civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim pravcem u dva mjeseca kroz stroj za ubijanje prošlo je 200 tisuća ljudi, a malo je onih koji su ostali živi. Dijelom su pobijeni na tlu Vojvodine i pobacani u rovove koje su ondje iskopali Nijemcu, u svrhu stopiranja Crvene armije na Sremskom frontu. Obilazio je Tito i logor u Kovinu nakon čega se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Tito je bio svjestan mogućih strahota koje čini pa je tih dana naložio Koči Popoivću da se unište svi tragovi o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni – XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njene ispostave.
‘Sve u svojim rukama’
U proljeće i ljeto ’45. godine general Popović, u svjedočanstvu rečenom nakon Titove nemilosti, tvrdi da je on rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama držao u svojim rukama. Nikada to nije prepuštao suradnicima, a isti je odnos imao i spram ubijanjima Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara krajem 2. svj. Rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta”, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Koči, maršal nikada nije osjećao sućut prema svojim žrtvama. Bio je poremećena ličnost kojoj životi nisu značili ništa već je bolesno uživao u gašenjima ljudskih života. Javno se sam hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen ’45 njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije. Tito se javno hvalio brojem ubijenih ‘narodnih neprijatelja’. Prema partijskom izvjeđću iz ’52 bilo je to 586 tisuća ljudi. U tom broju preko 500 tisuća činili su Hrvati. Uz svoga vrhovnog zapovjednika izvršitelji tih zločina su Jugoslavensa armija, postrojbe KNOJ-a i OZNA-e, organi narodne vlasti zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno.
Autor: I.Delić/Dnevno.hr