U svom posljednjem tekstu, objavljenom na osobnom blogu, prof. dr. Drago Prgomet odogovorio je prof. dr. Zdravku Tomcu na njegov komentar pod naslovom „Zašto Drago Prgomet nije u pravu: sukob tuđmanista i titoista je ključan”.
Bez želje da etiketiram Dragu Prgometa i donosim vrijednosne sudove o njegovoj političkoj orijentaciji, odluci o napuštanju HDZ-a i odnosu s Tomislavom Karamarkom, odlučio sam se na ovaj kratki osvrt kako bih ukazao na određena protuslovlja i nelogičnosti u stavovima koje je iznio. Već u samom naslovu vlastitog teksta, Prgomet odlučno tvrdi: „Da je Kolinda odabrala radikalnu retoriku, danas bi Josipović sjedio na Pantovčaku“. Time implicira isključivu političku pragmatičnost, jer se povezanost retorike s političkim rezultatom postavlja kao imperativ bez obzira na vlastite stavove. Ovakva taktička priroda politike, osim učinkovitosti, znači i zanemarivanje određenog problema bez obzira na njegovu štetnost, samo kako bi se ostvario povoljan izborni rezultat. Konkretno kod potrebe za dekomunizacijom hrvatskog društva, koje je po tom problemu podijeljeno, to bi značilo njegovo zanemarivanje iz pragmatičnih razloga. Shodno svojem demokršćanskom izjašnjavanju, dr. Prgomet bi antikomunizam mogao zagovarati i iz proklamiranih demokratskih vrijednosti, a ne isključivo ekstremno desnih, što je etiketa kojom se u zadnje vrijeme olako služi bez pojašnjenja zašto je nešto ekstremno desno i što bi to trebala biti neutralna pozicija na temelju koje bi se definirao ekstrem. Upravo je to i učinio u slučaju Zdravka Tomca kada ga je, bez ikakvih argumenata, nazvao „perjanicom ekstremnijeg dijela desničarske misli u Hrvata“. Okarakterizirati Tomca kao ekstremno desnog je klasični obrazac hegemonske misli koja može gurnuti političko njihalo u korist onima na suprotnom, dakle lijevom ekstremu.
Nezaposleni i mladi
Vrlo opasnu tendenciju Prgomet otkriva kada klasičnom floskulom pokušava obezvrijediti raspravu o svjetonazorskim pitanjima: „Puno mi je važnije Tomčevo inzistiranje da u Hrvatskoj ‘i dalje ostaje ključna podjela na titoiste i tuđmaniste’. Prva asocijacija na tu, po mom mišljenju, opasnu konstataciju bila je: a što s tim imaju stotine tisuća nezaposlenih, desetine tisuća mladih ljudi koji razmišljaju o odlasku iz Hrvatske te generacije koje se u ovom trenutku školuju i razmišljaju na sličan način? Što im to Tomac nudi kao perspektivu? Ideološki sukob!?“ Ovakvim stavom Prgomet ne razlikuje dva reda stvari kad kaže „što s tim imaju nezaposleni i mladi“. I sam pripadam u obje skupine, ali to su, u odnosu na Tomčev komentar, zasebne teme. Naravno da su egzistencijalna pitanja s obzirom na trenutnu situaciju najvažnija u Hrvatskoj, no to ne znači da se pozivanjem na njih moraju negirati sva ostala jer bi to bilo novo jednoumlje, ovog puta izraženo kroz hegemoniju centra. Tomčeva rasprava o jednom svjetonazorskom segmentu nije ni pretendirala rješavanju egzistencijalnih pitanja, pa je ovaj Prgometov argument populističko negiranje iznesenog stava o podjeli koja je dio hrvatske društvene i političke stvarnosti. Ovime ne zagovaram stav kako je ona ključna, ali je i dalje vidljiva i njezine posljedice ne može poništiti puko zanemarivanje njezina postojanja. Etiketirati navode o goloj činjenici postojanja ove podjele, kao „povlađivanje politikama koje nude sukob“, i koje „ne žele vidjeti probleme Hrvatske zbog mreže stranačkih podobnika i uhljeba“ je blago rečeno pretjerano. Korupcionaško strančarenje je posljedica poraznog mentalnog sklopa i niza društveno-povijesnih okolnosti koje su ga oblikovale i zasigurno ne će biti umanjeno guranjem identitarnih pitanja na marginu.
Nerazumijevanje vremena u kojem živimo
Izvan vremena zvuče Prgometova zazivanja na raniji koncept predsjednika Tuđmana o političkoj pomirdbi, koju spominje pri kraju teksta: „Ako je on devedesetih zagovarao nacionalnu pomirbu, kao njegov vojnik i časnik koji ga nikad nije izdao, godinama zagovaram nacionalni konsenzus, jer smo u teškom gospodarskom stanju. A Tuđmanova misao o nacionalnoj pomirbi koja je temelj državnosti svake nacije se u njegovoj stranci danas proglašava naivnom i mrtvom.“ Nacionalnu pomirdbu mrtvom ili naivnom ne može učiniti nikakav diskurs već očita stvarnost njezinih dosega, koji su izrazito dvojbeni, ako ne i potpuno neuspješni s obzirom da ju nisu prihvatili oni prema kojima je ona bila očiti taktički ustupak. Prema tome, shvatiti naciju kao formu bez sadržaja, koja bi radi mira u kući trebala pomiriti različite društvene segmente (pa čak i one koji teže disoluciji te iste nacije) predstavlja spajanje nespojivih tendencija i protuslovan potez za zagovaratelje preživljavanja tog istog nacionalnog identiteta. Ako dr. Prgomet pripada posljednjima o ovome bi trebao voditi računa.
Suvremeno doba poznaje inflaciju političkih termina kao i informacija o svim mogućim pitanjima, uz potpuno nepostojanje općeg mišljenja koje bi omogućilo njihovo razumijevanje. Upravo ta značajka aktualnog duha vremena, na koje se poziva Prgomet kada proziva Tomca za „nerazumijevanje vremena u kojem živimo“, ukazuje na opću pojavu narušavanja velikih idejnih političkih sustava, tako da trenutni lijevi i desni centar više ne postoje kao ideološki sustavi već se nalaze u centrističkoj zoni tehnomenadžerskog prevladavajućeg sustava današnjih liberalnih demokracija. Pojednostavljeno rečeno, deideologizacija postaje dominantna ideologija. U takvom sustavu odbacivanje podjele politike na desni i lijevi centar koji su izgubili većinu svog nekadašnjeg značaja, kao i njihovog pseudo-sukoba kroz igru političkih stranaka, nameće se kao neophodno ako želimo stvoriti koherentniji svjetonazor koji bi odgovorio na izazove današnjice. Zbog toga izvan vremena zvuče i Prgometova pozivanja na političku kategoriju desnog centra, koja ako želi zadržati značaj i preživjeti kao aktualna, mora posegnuti za bitnim redefiniranjem svojih sadašnjih stajališta.
Autor: Mario Tomas