Uz glagoljicu, drugo slavensko pismo ćirilica, u Bosni i na hrvatskom nacionalnom prostoru imalo je poseban i samostalan razvoj. Bosančica je tip hrvatske ćirilice koja je osim uz Bosnu tradicionalno vezana uz Hum, Dubrovnik i srednju Dalmaciju. U raznim nazivnim varijantama bila je poznata između ostalog kao bosanska ili hrvatska ćirilica, a tek od kraja 19 st. udomaćen je naziv bosančica. Ipak u novijoj paleografskoj literaturi prevladava naziv hrvatska ćirilica. Među najstarijim tekstovima pisanim hrvatskom ćirilicom su epigrafski natpisi, a najveći broj djela nastao je u 14. i 15. st. u vrijeme izrazitog procvata srednjovjekovne bosanske države i nezamjenjivi su svjedoci jezičnog razvoja. Prilikom arheoloških iskopavanja na groblju sv. Ive u Livnu pozornost je privukla razbijena poklopnica grobnice ili sarkofaga s natpisima pisanim hrvatskom ćirilicom i urezanim grafitima.
Na jednom dijelu poklopca, oštrim predmetom nacrtana je šaka desne ruke na čijem je dlanu urezano hrvatskim jezikom i ćiriličnim pismom:
ASE ŽIVA RUKA RESTOJE M, tj.
Ova živa ruka Restoje M.
Na donjem ulomku iste ploče ćiriličnim slovima još je napisano: ASE PIŠE RATKO, kao i fragment još jednog natpisa OPM.
Iz povijesnih izvora poznat nam je Restoje Milohna, notar, kancelar, komornik, protovestijar i poslanik na kraljevskom dvoru za vrijeme vladavine kralja Stjepana Tvrtka II. Kotromanića (1421.-1443.) i kralja Stjepana Tomaša Kotromanića (1443. – 1461.), a ono što se na temelju njegova javnog djelovanja može pretpostaviti je da je rođen krajem 14. st. u Livnu gdje je stekao i osnovne naobrazbe, a po svemu sudeći pokopan je u grobnici u klaustru franjevačkog samostana sv. Ive u Livnu koju je još za života dao sagraditi i obilježiti svojom desnom rukom i svojim imenom.
Ovi natpisi povijesnog značenja svjedoče nam o širokoj uporabi hrvatske ćirilice u livanjskom kraju, o potrebi ljudi da zabilježe svoje ime, što će kasnije dobiti vrijednost povijesnog dokumenta, o bosanskoj kulturi srednjeg vijeka i o vještim pisarima hrvatske ćirilice. Pisari su bili školovani na crkvenoslavenskom jeziku, te su često tekst prilagođavali onome kome je upućen, unoseći osobine pučkog govora i narječja određenog područja. Iz razdoblja od 15. do 19. st. sačuvani su brojni hrvatski ćirilski spomenici. Dragocjene podatke o kulturnom naslijeđu u Herceg-Bosni ostavili su nam mnogi ljetopisi, koji se danas čuvaju u samostanskim knjižnicama, kao i župne matice od kojih su neke također pisane hrvatskom ćirilicom. U arhivu samostana sv. Petra i Pavla u Livnu čuva se i Ljetopis Nikole Lašvanina, pisan uglavnom hrvatskom ćirilicom. Radi se o vrlo vrijednom rukopisu 18. st. s povijesnog, jezičnog i književnog gledišta. Pisan je jasnim, jedrim i živim stilom. Sastoji se od prepisanih podataka iz književnosti, arhivskih zapisa i osobnih zapažanja o događajima i ljudima iz tog vremena.
Priredio: Miroslav Hrvatin
Izvori: B. Vrdoljak: Srednjovjekovni spomenici s natpisom, Ljetopisi Nikole Lašvanina
Foto: Bljesak, HKV