U različitim geopolitičkim promišljanjima, Ruska Federacija se često postavlja kao vodeći, ili bar jedan od vodećih geopolitičkih suparnika SAD-u. Zemlja koja ima snage i mogućnosti oduprijeti se zapadnjačkom utjecaju i ponuditi alternativu zapadnjačkom imperijalizmu, konzumerističko-narcističkom hedonizmu, multikulturalizmu, te ponuditi alternativni „treći put“ u ekonomiji. Suvremenu Rusiju u potpunosti, ili barem pojedine njezine aspekte hvale političari i intelektualci različitih orijentacija i interesa: od predsjednice francuskog Nacionalnog fronta Marine Le Pen, preko libertarijanskih teoretičara i političara kao što su Ron Paul i Lew Rockwell, pa sve do krajnje ljevice. Razlozi su različiti, premda ne baš koherentni i često međusobno isključivi: Rusija tako predstavlja egzotični kraj, koji je zbog svoje povijesti i položaja predstavljao granicu između Europe i Azije te tu sve do današnjih dana sačuvao i spojio najbolje od ta dva svijeta – poštivanje tradicije, reda i hijerarhije s demokracijom i „europejstvom“. Također, Rusija predstavlja najveću zemlju na svijetu koja je spremna koristiti autarkičnu ekonomiju, razviti distributivni model ekonomije, a sa svojim vojnim i demografskim kapacitetom parirati SAD-u i tako neutralizirati njegove imperijalne apetite. Desno-liberalni simpatizeri Rusije će isto tako navoditi kako je upravo Rusija u zadnjih dvadesetak godina postaje više ekonomski liberalnija od većine zapadno-europskih zemalja. S druge strane, među pripadnicima anti-globalističke ljevice Moskva još uvijek simbolizira „domovinu komunizma“. No, jesu li stvari uistinu takve ?
Od bipolarnog svijeta ka multipolarnom
Godina 1991. označava kraj Hladnog rata, 40-godišnjeg razdoblja koje je obilježio sukob dva kruga, SAD-a i SSSR-a. U toj geopolitičkoj bitci, Sjedinjene Američke Države su izašle kao apsolutni pobjednik, dok su Rusija i ostale sovjetske zemlje bile u potpunom rasulu i ovisnosti o politici Washingtona.[1] Ipak, treba napomenuti kako Jeljcinovo razdoblje u geopolitičkom smislu nije značilo potpuno poniženje Rusije, već je Jeljcin – prema nekim ozbiljnim ruskim analitičarima – bio puno uspješniji od Putina. Ruska diplomacija je tada uspjela u širenju svojeg utjecaja u post-sovjetskim zemljama – što izravnim rušenjem demokratski i pro-zapadno orijentiranih političara u Gruziji 1991. i Azerbajdžanu 1993. i postavljanjem bivših visokorangiranih sovjetskih aparatčika Ševardnadzea i Alijeva, a isto tako neizravnom potporom pro-ruskim kandidatima kao što je bio slučaj u Bjelorusiji s Lukašenkom. U svim tim pothvatima, kao i u unutarnjim poslovima poput vojne intervencije protiv parlamenta ili rata u Čečeniji, Jeljcin je imao potpunu podršku Zapada. U usporedbi s time, danas se na svaki Putinov čin protiv oporbe ili njegovih kritičara gleda kao ugrozu ljudskih prava. Devedesete je, osim dominacije jednog moćnog centra – američkog – obilježila i multi-vektorska vanjska politika tranzicijskih zemalja. Tako su se s vremena na vrijeme brojni pro-ruski vladari počeli udaljavati od Moskve i stvarati različite strateške suradnje sa Zapadom. To je najprimjetnije bilo 2009., kada je azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev bio spreman pomoći izgradnju plinovoda „Nabuko“ kojim bi Zapadna Europa smanjila svoj utjecaj od ruskog plina. Također, izbori u samoproglašenoj republici Južnoj Osetiji od prije nekoliko godina, gdje su Putinovi kandidati izgubili, pokazuju kako ruski utjecaj u „bliskom susjedstvu“ kopni. Važno je napomenuti kako se ulazak Rusije u „globalističke ustanove“ poput G8 i ustupaka Zapadu, kao što je bilo ukidanje svemirske stanice „Mir“, dogodilo upravo u vrijeme Putinove, a ne Jeljcinove vladavine. Inače, u radovima brojnih stručnjaka za geopolitiku i međunarodne odnose sve se više spominje kako je od 2010. svijet postao multipolaran: s rastom Kine i Europske unije, uz predviđanja kako bi se slično moglo dogoditi u sljedećih 20 godina i sa zemljama poput Brazila i Indije. Naravno, pred tim zemljama su još mnoge zadaće, te za ispunjenje teorija pluralizacije svjetske moći treba još pričekati.
Gazprom – Rusija kao energetski div?
Kod svakog spominjanja ruske ekonomije, nezaobilazno je jedno ime, ono Gazproma. Većina ruskog gospodarstva se temelji na energetskim postrojenjima i cijeni energenata poput nafte i posebno plina. Rast cijena plina u proteklom desetljeću je bio glavni razlog ruskog oporavka u zadnjih desetak godina i agresivnije vanjske politike. No, kao i sve, i to je imalo svoju cijenu. Zbog različitih sukoba, prije svega na relaciji Kijev-Moskva, Europska unija je počela tražiti alternativne izvore za nabavku energenata. Prema nekim procjenama, udio ruskog plina počeo je opadati još od 1980-ih s tendencijom daljnjeg smanjenja. S druge strane, krajem 2000-ih od 80-90% profita Gazproma je činila upravo prodaja u EU, s time da su glavni potrošači upravo Poljska i baltičke zemlje – zemlje koje su općenito kritične prema ruskoj vanjskoj politici. Ozbiljna konkurencija Rusiji postaju Alžir i Katar, koji nude jeftiniji ukapljeni zemni plin. A također, Gazprom nije otvorio nijedno novo nalazište u zadnje vrijeme. Za obnovu Gazpromu su potrebni novi cjevovodi i projekti. Većina plinovoda je stara preko 30 godina, zbog čega dobar dio plina na putu ka Europi jednostavno ispari. Iako su plinske poslove 1990-ih kontrolirali oligarsi bliski Jeljcinu, a za vrijeme Putina dijelovi ruskih resursa je nacionaliziran – ništa se previše nije promijenilo. Većinu zarade umjesto imena poput Hodorkovskog sada dijele novi oligarsi, bliski Putinu.
Što se tiče ruske ekonomije, osim energetskog biznisa, drugi stup čine veliki i pretjerano skupi projekti s još većim budžetom. Tako je, projekt zimskih olimpijskih igara u Sočiju po nekim procjenama iznosio 50 miljardi, a prema nekima ta brojka dosiže i 60 milijardi dolara. (Usporedbe radi, zimske olimpijske igre u Vancuveru koštala su oko 2 miljarde dolara.)
U punoj boljoj situaciji nije ni ruska vojska. Iako ponos Ruske Federacije i primjer dobre opremljenosti te discipline, većina ruskog proračuna za vojsku odlazi za održavanje nuklearnog arsenala, dok je časnički i dočasnički kadar slabo plaćen. Vojna i tehnološka zaostalost se vidjela pogotovo tijekom ruske agresije u Gruziji; unatoč brojčanoj prednosti i pobjedi ruske vojske, gruzijska vojska je bila puno bolje opremljena. Plan u vojnu obnovu vojske; još jedan velik i skup projekt u koji je trebalo biti uloženo 600 milijuna eura, zbog sankcija je doveden u pitanje.
Kultura je bitna: simulakrum imperijalne moći
Često se današnju Rusku Federaciju navodi kao primjer društva koje je uspjelo izbjeći agresivni multikulturalizam i politike (manjinskih) identiteta. Tako Rusija predstavlja prostor tradicionalističkog društva, nasuprot kultur-marksizma kao dominantne paradigme na Zapadu. Kulturni marksizam se prvi put pojavio upravo 1919. tijekom mađarske revolucije te 1920-ih godina pobjedom boljševika u novostvorenom SSSR-u. Kao takav označavao je kraj sa starim kulturnim i ekonomskim vrijednostima. Razvile su se dvije dominantne struje. Prva struja, ona trockistička, bila je sklona „emancipatorskoj“ borbi radničke klase i svih manjinskih skupina. Također, sa svojom idejom „permanentne revolucije“ tvrdila je kako SSSR kao avangarda komunizma treba raditi na svjetskoj socijalističkoj revoluciji; plan koji je propao 1922. Druga struja, ona staljinistička, zalagala se za izgradnju „socijalizma u jednoj državi“, autoritarni poredak, sa strogo zadanom hijerarhijom. Upravo je to razlog zašto su brojni marksistički teoretičari na Zapadu, počevši od Franfurtske škole, kritizirali staljinizam kao reakcionarni i totalitarni režim te tražili različite alternative u likovima Trockog, Mao Zedonga, itd. Ideologija današnje Rusije ima ovaj oblik „kulturnog staljinizma“ za osnovu. Za razliku od starog „kultur-staljinizma“, novi njegov oblik u sebi sadrži spoj imperijalizma, pseudo-konzervativnih vrijednosti te korištenja sovjetske mitologije i žala za „boljim vremenima“. Čudan spoj pravoslavlja i boljševizma, ikona Nikolaja II. i Lenjina, samo govore o odsustvu neke koherentne ideologije i nacionalne svijesti. Uz to se vežu problemi karakteristični za sva tranzicijska društva, poput npr. lažne religioznosti.[2] Budući da su građeni na istoj matrici, kulturni staljinizam i trockizam, iako suprotstavljeni i naizgled međusobno isključivi, vrlo dobro funkcioniraju i upotpunjuju se u globalnom potrošačkom svijetu, tako da do nekog većeg „sukoba civilizacija“ između Rusije i Zapada ne će ni doći. Ono što je karakteristično za rusku/sovjetsku povijest je smjena autoritarnih vladara s onima blažima koji su se u odnosu na prethodnika zalagali za postupnu demokratizaciju. To imamo u slučaju Staljina/Hruščova ili Gorbačova sa idejama glasnosti i perestrojke.
Zbog ovisnosti Rusije o zapadnoj ekonomiji, prije svega o EU, kao i problema s infrastrukturom, demografijom i prevelikom centralizacijom, teško možemo očekivati da Rusija u današnjem pogledu postane predvodnica nekoga anti-globalističkog pokreta, kao i odlučan čimbenik u multipolarnom svijetu. Poznati ekonomski povjesničar Niall Ferguson u svojim radovima tvrdi kako je američkoj dominaciji u svijetu , te zapadnoj civilizaciji koja se razvijala od 1500. godine došao kraj. Kao glavnog konkurenta, Ferguson u daljnjoj budućnosti vidi Kinu. Naravno, pred Kinom su veliki problemi koje mora riješiti, poput korupcije. Uspon Kine, uvelike će utjecati i na Rusiju; prema nekim procjenama Kinezi u energetski bogatom Sibiru će za 50 godina predstavljati većinu, a tome treba pridodati i ovisnost Rusije o kineskom kapitalu i tehnologiji. Sve to bi drastično promijenilo sliku Rusije kakvu poznajemo, a možda i njenu orijentaciju kao euroazijske zemlje.
Autor: Mario Jurčec
[1] O krizi u Rusiji 1990-ih i njezinoj „konsolidaciji“ tijekom Putinove vladavine već sam pisao u članku „Je li u Rusiji moguć državni udar?“, Sloboda.hr, 18. ožujka 2015. (https://www.sloboda.hr/je-li-u-rusiji-moguc-drzavni-udar/ )
[2] „Icon of Stalin Draws St. Peterburg Church’s Ire“, The Moscow Times, 1. prosinca 2008. (http://www.themoscowtimes.com/news/article/tmt/372766.html)