O blaženom, uskoro svetom, Alojziju Stepincu ne treba mnogo govoriti. Danas sva školska djeca znaju tko je bio taj istinski velikan hrvatske povijesti, koji je svojom istinskom i dubokom vjerom i ufanjem u Boga i njegovu Riječ već za života dobio glas svetoga čovjeka, i to ne samo u Hrvatskoj. Ono što se ne zna i još nije dovoljno razjašnjeno, uglavnom je vezano uz njegov rad za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske, rad koji je s jedne strane godinama ocrnjivan od strane komunističkih vlasti SFRJ i velikosrpskih vojnih krugova kao “krvnički”, te se hrvatskoga mitropolita čak optuživalo za organiziranje nekakvog “genocida nad Srbima”, zbog čega je i osuđen od istih na, pokazalo se, doživotni pritvor i prisilni rad.
S druge strane, od ponovnog hrvatskog osamostaljenja 1991. Stepinca se toliko nastojalo prikazati kao svojevrsnog “antifašista”, da se u jednoj rezoluciji Hrvatskoga Sabora čak spominje i njegova tobožnja suradnja s partizanskim antihrvatskim pokretom! Takva radikalna gledišta, u kojima je naš blaženik i mučenik smatran malo fašistom, malo komunistom, zamaglila su pravu istinu o njemu: on nije bio nikakav “internacionalac”, ali niti ” etnički čistač”, on je bio pravi Hrvat – domoljub koji je do zadnjega trena surađivao i s isto tako domoljubnim vlastima Nezavisne Države Hrvatske (također ocrnjene i proglašene fašistima poput njega), kojima se znao i usprotiviti kad je trebalo.
Pogrešna je, međutim, slika kardinala Stepinca koji se neprestano i otvoreno sukobljava s poglavnikom: tu su laž zamaskiranu u “antifašizam” pokušali hrvatskoj javnosti prodati reformirani komunisti 1991. kako bi s jedne strane dodatno ocrnili ustaše, a s druge Stepinca, koji je već tada zbog svojih dobročinstava postao nacionalnim simbolom, prikazati kao anacionalnog crkvenog čovjeka, kojemu je vjera bila prije Domovine. A nije bilo tako!
Mladi Alojzije, rođen 1898. u žumberačkom selu Brezarić kraj Krašića još od malih nogu pokazivao je veliku ljubav i prema katoličkoj vjeri i nauku, i prema svojoj domovini Hrvatskoj, što ga je nagnalo da se s nepunih 18 godina priključi hrvatskoj vojsci (domobranstvu) koja je u okviru austro – ugarskih snaga ratovala s Talijanima i Srbima u Prvom Svjetskom Ratu. Mladi je Lojzek, kako su ga zvali, bio ranjen na Sočkom bojištu i proveo čak 5 mjeseci u talijanskim logorima, gdje je postao još veći vjernik i okrenuo se učenju talijanskog jezika. Nakon rata, vrativši se uz Božju pomoć kući, oporavio se i 1922. sudjelovao na međunarodnom skupu katoličke mladeži u Brnu u Češkoj, gdje je između 1.500 mladih vjernika iz naše Domovine upravo on odabran da nosi veliku hrvatsku zastavu, što je dokaz kolikim su ga domoljubom smatrali. Kasnije, kada se već zaredio i postao zamjenikom zagrebačkog nadbiskupa Bauera, proveo je nekoliko mjeseci u katoličkoj župi Zvezdara u Beogradu, gdje je u svoj dnevnik zapisao: “Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička.” To pokazuje s kolikim su zanimanjem čak i pravoslavci dolazili na njegove mise i slušali njegove riječi.
Prema svjedočenjima njegovih bliskih suradnika, uvijek uz krunicu uza sebe imao i povijesni hrvatski grb ušiven na komadićku platna, za koji se zna da je našem blaženiku mnogo značio. Godine 1940., prilikom proslave 1300 godina kršćanstva u Hrvata odredio je da se izvrši zavjet Hrvatskoga Sabora iz 1811. i izgradi kapela u čast Sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske, što je zbog rata izvršeno tek 1996. Kada je 1941. srušen jugoslavenski režim, on je s punim srcem pozdravio obnovu hrvatske države, a za vrijeme čitava njezina postojanja osobno je svaki dan držao mise u katedrali, što je atipično za bilo kojeg crkvenog čovjeka, a osobito nadbiskupa.
Iako je bio veliki protivnik komunizma kao “ideologije koja ide smišljeno protiv čovjeka” kako je sam zapisao, više je puta spašavao i Židove i komuniste od progona, za što ne samo da mu potonji nikada nisu zahvalili, već su ga kasnije uhitili i lažno osudili, pa možda čak i otrovali. Poznato je i da je pred kraj života, već vidno slab i bolestan odbio odvojiti katoličku crkvu u Hrvata od Svete Stolice i stvoriti nekakvu “hrvatsku katoličku crkvu” , čuvajući tako vjernost hrvatskoga naroda Zapadu i rimskome papi, koji ga je iste godine proglasio prvim hrvatskim kardinalom. Sve ove crtice dokazuju jednu stvar: blaženi Alojzije Stepinac nije bio samo poseban čovjek, veliki vjernik, čudotvorac, zaštitnik Židova, intelektualac i mecena već i veliki Hrvat, koji je svojim radom uvelike zadužio svoju domovinu i svoj narod i na kojemu mu moramo biti vječno zahvalni.
Autor: Juraj Njegovan pl. Bälën