Aleksandr Sokurov je ruski domoljub zaljubljen u Europu, veliki redatelj i nekomformistički intelektualac. Vrativši se u Veneciju – gdje je 2011. osvojio Zlatnog Lava – sa sjajnim filmom „Frankofonija“, odmah je uznemirio „dobre duhove“ vremena kojeg pomodno uzdiže predsjednik žirija Alfonso Cuaron.
S velikom ljutnjom svojih klevetnika, „Frankofonija“, jedna bolna refleksija na slabosti europskog čovjeka lišenog svojih korijena, bez oblika, bez smisla, zaintrigirala je i uvjerila i najokorjelije kritičare. Za Paola Merenghettia je čak „film iznimne kvalitete, ambiciozan i zadivljujući“.
Radnja se razvlači u prostorima Louvrea, izniman scenariji, i protagonisti nas podsjećaju da „svaki narod ima ocean oko sebe i da svaka osoba ima ocean u sebi“. Iako sve izgleda kao izgubljeno, kao brodolom malog plovila stiješnjenog u velikoj oluji, na koje su natiskana blaga goleme umjetnosti.
Transparentne i grube metafore o jednom izgubljenom kontinentu, onoj Europi koja za Sokurova, „nastavlja prikupljati pogrešku za pogreškom“. Neizbježan je zov prema aktualnosti. Dok je bio intervjuiran nije ga napustio taj pesimizam: „Ovo što se događa, ove invazije bez kraja, čine se noćnom morom nakon koje nema povratka. I pri tome nitko ne misli braniti našu kulturu, koja će uskoro prestati postojati. Kako bi zaista pomogli tim osobama potrebno je intervenirati u zemljama iz kojih dolaze i pokušati riješiti tamošnje probleme. Umjesto toga prikupljamo ih bez perspektive pokušavajući im ponuditi naš, „televizijski“ način gledanja na stvarnost. Posljedice će biti katastrofalne za obje strane.“
Zalazak Zapada je naša sadašnjost i neće biti nove zore i uskrsnuća ako ne budemo u stanju obraniti naše doživljaj kulture. Za Sukorova „naša estetika i ona muslimanska nisu podudarne. Umjetnost portreta, stožer europskog slikarstva i kiparstva, je za njih neistraživa. S poštovanjem, ali moramo zadržati distancu. Štititi našu kulturu od ikonoklastičkog bijesa koji ju želi uništiti. Ono što se dogodilo u Palmiri, nikad ne bi učinili ni nacionalsocijalisti“.
„Frankofonija“ kao predigra jednog requiema za Europu, usudio se napisati Corriere della Sera. Sigurno jedan vapaj, upozorenje, akt obrane naše civilizacije koja riskira nestati u ništavnosti. Baš kao brod iz filma, koji nestaje s ekrana praćen noću i ruskom himnom.
Marco Valle, destra.it
S talijanskog preveo: Mario Tomas