Cvijet Japana, lijep i elegantan u svoj svojoj moći, odvojio se od stabla života. Bio je 25. studeni 1970. – posljednji samuraj, predstavnik carskog Japana, počinio je svoj krajnji akt časti – aristokratsko samoubojstvo, pokazujući svijetu superiorniju vrijednost od privrženosti životu. Bio je to Yukio Mishima, najpoznatiji japanski pisac u 20. stoljeću. Ali Yukio je bio puno više od toga. Glumac, pjesnik, ratnik, nacionalist, polivalentna ličnost koja je kroz svoju političko-filozofsku i idealističku misao bila usmjerena na povrat vrijednosti tradicionalnog Japana nasuprot potrošačke vizije života, nametnute njegovoj zemlji atomskim bombama i poratnim razdobljem kroz američku okupaciju. Njegov život bio je kontinuitet borbe protiv pozapadnjačenja Japana i izvrtanja njegovih autohtonih vrijednosti.
Kao već potvrđeni pisac, putovao je po SAD-u i Europi; posebno ga se dojmila grčka kultura, u kojoj je pronašao spoj intelekta i fizičke snage, volju ka snazi kao primjenu Nietzscheove „volje k moći“. Za života je u Japanu bio gotovo jednako poznat zbog body buildinga kao i svojih knjiga. Izjavljivao je kako je cilj njegovog života bilo steći što više atributa ratnika. Njegova etika samuraja – Bunburoyodo – put pera i mača pratila ga je do kraja života.
On, koji je bio sunce duha i čelik tijela, kao autor „duhovnih lekcija za mlade samuraje“, štiva prepunog motiva japanske tradicije, nije mogao prihvatiti američko nametanje prema svojoj domovini. On, kao najistaknutija i autentična inkarnacija filozofije akcije, koji je posvetio život ljepoti, formi, sastojcima života i smrti. Koji je prihvatio ničeanski koncept aktivnog nihilizma, spreman prokazati vrijednosti jednog konzumerističkog, praznog i plastičnog društva i bio ih spreman zamijeniti kodeksom Bushida, putem ratnika. Mnogo je Nietzscheovog „nadčovjeka“ u Mishimi, u samosvladavanju osobnih i društvenih ograničenja kako bi se izrazila svoja herojska individualnost. On kao posljednji veliki komentator Hagakurea, knjige izvrsnosti samuraja, bio je spreman svoje ideje ostvariti u Tate no Kaiu, udruženju štitova, uskoj skupini ljudi obučenih i obrazovanih prema načelima japanskog tradicionalizma. Primjer je to „bolje mladeži“ u dekadentnom svijetu, jer je smatrao kako u pacifizmu i demokraciji duh trune i umire herojsko poimanje života.
Kult Yukija Mishime raširen je u i u suvremenom Japanu
Misao, ideja i čast onog koji se bori za ideal, tog 25. studenog 1970. pretvorila se u djelo, te na kraju u krv i duh. Mishima zajedno s još četiri najbliža člana Tate no Kaia oteo je generala Mishitu u njegovom uredu unutar vojne baze Ichigaya u Tokiju. Pisac ratnik izašao je na balkon sa svom svojoj eksplozivnošću i obratio se japanskim oružanim snagama s ciljem da ih podigne na ustanak: „Vidjeli smo kako je Japan nakon rata u začaranosti ekonomskim blagostanjem zaboravio velike temelje svoje nacije, vidjeli smo ga kako gubi nacionalni duh i trči prema budućnosti bez ispravljanja sadašnjosti, vidjeli smo ga kako pada u licemjerje i duhovnu prazninu…“ Operacija nije imala željeni učinak. Mishimine riječi nisu bile prihvaćene od malih vojnika, tada već previše ogrezlih u „american way of life“. U tom trenutku nije ostalo ništa nego izvršiti vrhovnu gestu. Duh se odvojio od tijela. U posljednjem činu časti sin sunca oduzeo si je život kroz seppuku, ritualni suicid samuraja. Na njegovom sprovodu bilo je deset tisuća ljudi.
Mishima je ranije opisivao pozitivnu stranu suicida nazvanu hara-kiri, koja nije znak poraza, kao što je shvaćena na Zapadu, već konačni izričaj slobodne volje, vlastite časti i beskompromisnog idealizma. Svjesno žrtvovanje kao manifestacija takve volje otvara put egzistencijalnim pitanjima o smislu života. Pokazujući ostalima snagu i vrijednost jedne ideje iznad svega ostaloga, iznad materijalnog. Umro je tako, u dobi od 45 godina, posljednji japanski samuraj koji je ostao stajati među ruševinama. Čovjek časti kojeg njegovo vrijeme nije porazilo, u smrtnosti je pronašao besmrtnost. Yukio Mishima, čovjek koji će živjeti zauvijek.
Autor: Mario Tomas