Dok je fokus javnosti posljednjih dana bio usmjeren prema aferi novog ministra branitelja i zabrani emitiranja televizije Z1, dolazak MMF-a (Međunarodnog monetarnog fonda) u Hrvatsku bio je popraćen poput nekog nebitnog i drugorazrednog događaja.
Na to je reagirao Josip Miljak, predsjednik Hrvatske čiste stranke prava (HČSP), koji ocjenjuje kako o (ne)poslušnosti Hrvatske prema MMF-u ovisi budućnost naše države, i to daleko više od toga je li ministar Crnoja prijavljen u stračari pored Samobora ili u vili na zagrebačkim Mlinovima.
Njegov referat o povijesti i načinu djelovanja MMF-a prenosimo u cijelosti:
“Svjetski financijski centri preko MMF-a već desetljećima diktiraju globalnu ekonomsku politiku, ali posljednjih dvadesetak godina sa suptilno promijenjenim mandatom. Cilj njihovih rigoroznih naputaka je ostvariti povrat rizičnih ulaganja razvijenih zemalja, a ne razvoj gospodarstva zemalja koje uzimaju takav novac. Iako bi se taj dug mogao vratiti poticanjem rasta proizvodnje, ali to MMF ne zanima.
Tko je kriv za pogrješne prosudbe koje ne samo da nisu spriječile ekonomske krize nego su ih potakle i doslovce poharale gospodarstva prezaduženih zemalja, što je izazvalo gubitak osobne štednje građana, spašavanje posrnulih banaka novcem iz budžeta, veliku nezaposlenost, lihvarske kamate, bankrot velikih poduzeća, restrikcije socijalnih davanja, rezanje troškova zdravstva, zanemarivanje školstva i znanosti, tečajna politika koja potiče uvoz roba i izvoz kapitala, izumiranje srednje klase, osiromašenje umirovljenika i na kraju potpuni financijski slom tzv. argentinski sindrom.
Postoje tri glavne institucije koje danas upravljaju svijetom i oni su idejni tvorci i pokretači globalizacije. Te institucije nalaze se u Washingtonu u 19. ulici, a na njihove odluke od svih članica G7 (SAD,Japan, Njemačka, Kanada, Italija, Francuska i Velika Britanija) jedino Amerika ima pravo veta. To su MMF, Svjetska banka i WTO (Svjetska trgovačka organizacija). Uz njih postoji još mnogo drugih institucija koje imaju svoju ulogu u sustavu svjetskoga gospodarstva: niz regionalnih banaka, manjih ili većih sestara Svjetske banke, te mnoge organizacije UN-a kao što je Program za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP) ili Konferencija za trgovinu i razvoj Ujedinjenih naroda (UNCTAD). Čelnik MMF-a je uvijek Europljanin, a Svjetske banke Amerikanac.
Prema prvotnoj zamisli, MMF se zasnivao na tomu da tržišta često ne funkcioniraju dobro i da mogu izazvati golemu nezaposlenost ili ne osigurati dovoljno novca potrebnog za oporavak gospodarstva. MMF je utemeljen na vjerovanju da je potrebno kolektivno djelovanje na globalnoj razini kako bi se postigla ekonomska stabilnost, isto kao što su Ujedinjeni narodi utemeljeni na vjerovanju da je potrebno kolektivno djelovanje na globalnoj razini radi očuvanja političke stabilnosti. MMF je javna institucija, utemeljena novcem poreznih obveznika iz cijeloga svijeta. MMF ne odgovara izravno građanima koji ga financiraju, niti onima čije sudbine kroji. Fond odgovara ministrima financija i središnjim bankama svjetskih vlada. One ga nadziru uz pomoć složenoga sustava glasovanja koji se uglavnom temelji na gospodarskoj moći koje su pojedine zemlje imale na kraju Drugoga svjetskoga rata. Utemeljen je na sličnome principu kao UN, gdje zemlje pobjednice rata imaju pravo veta, ali u UN-u pravo veta ima pet zemalja, a u MMF-u, ponavljam, samo SAD.
I MMF i Svjetska banka nastali su u Drugomu svjetskom ratu, kao rezultat UN-ove Monetarne i financijske konferencije održane u Bretton Woodsu u New Hampshireu u srpnju 1944. Konferencija je organizirana u sklopu nastojanja da se osigura novac za obnovu Europe nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu i da se svijet spasi od budućih financijskih depresija. Pravo ime Svjetske banke je Međunarodna banka za obnovu i razvoj.
U to je vrijeme većina zemalja u razvoju još imala status kolonija, a za sva skromna nastojanja da se postigne gospodarski razvoj odgovornima su se smatrali njihovi europski gospodari.
Teži zadatak osiguravanja globalne gospodarske stabilnosti dodijeljen je MMF-u. Okupljeni u Bretton Woodsu dobro su pamtili globalnu krizu 30-tih godina 20. stoljeća. Tada se kapitalizam suočio s najvećom krizom svih vremena. Velika ekonomska kriza zahvatila je čitav svijet i izazvala nezapamćen porast nezaposlenosti. U najgorem trenutku nezaposlena je bila četvrtina radne snage u SAD-u.
Britanski ekonomist John Maynard Keynes, poslije jedan od glavnih sudionika konferencije u Bretton Woodsu, dao je za to jednostavno objašnjenje i jednako tako jednostavnu preporuku: nedostatna ukupna potražnja objašnjava ekonomske padove; vladina politika može pomoći poticanju ukupne potražnje. Kada je monetarna politika neučinkovita, vlade bi se mogle osloniti na fiskalnu politiku, i to povećanjem potrošnje ili pak smanjenjem poreza. Iako su modele na kojima se temelji Keynesova analiza neki poslije kritizirali i poboljšavali, objašnjavajući zašto tržišne sile ne djeluju brzo i ne prilagođavaju gospodarstvo do stanja potpune zaposlenosti, njegove temeljne pouke vrijede i danas.
MMF je dobio zadatak spriječiti još jednu globalnu depresiju. Trebao je to postići međunarodnim pritiskom kojemu će izvrgnuti one zemlje koje nisu činile sve što je trebalo kako bi se održala ukupna svjetska potražnja i koje su dopustile da im vlastita gospodarstva zapadnu u krizu.
Prema potrebi Fond bi omogućavao likvidnost u obliku zajmova zemljama koje se suoče s gospodarskim padom i ne mogu poticati ukupnu potražnju vlastitim sredstvima.
Tijekom vremena od svojega osnutka, MMF se uvelike promijenio. Iako je utemeljen na vjerovanju da tržišta često loše funkcioniraju, danas MMF zastupa ideju prevlasti tržišta s ideološkim predznakom.
Danas MMF odobrava novac samo onim zemljama koje prihvate politiku smanjenja deficita, povećanja poreza ili podizanja kamatnih stopa, što smanjuje gospodarsku snagu zemlje. Keynes bi se danas okrenuo u grobu da zna što se dogodilo sa MMF-om – on se pretvorio u vlastitu suprotnost. Umjesto da balansira i izjednačava gospodarstva što većega broja zemalja, on je postao glavni generator siromaštva i propasti trećega svijeta, a to je ta suptilna (demokratska) kolonizacija. Tako je MMF ponovo vlastitim utemeljiteljima osigurao kolonije kao i prije Drugoga svjetskoga rata, samo sada u još drastičnijemu i širemu obliku te puno većem, u teritorijalnom smislu.
Najdramatičnija promjena u tim institucijama dogodila se 80-tih godina 20. stoljeća, kada su Ronald Regan i Margaret Thatcher po SAD-u i Velikoj Britaniji propovijedali ideologiju slobodnoga tržišta. MMF i Svjetska banka postali su nove “misionarske institucije” preko kojih su se te ideje nametale neodlučnim siromašnim zemljama koje su često jako trebale njihove zajmove i dotacije.
Početkom 80-tih godina provedena je čistka u odjelu za istraživanje Svjetske banke. Jedan od najuglednijih razvojnih ekonomista u SAD-u Hollis Chenery, profesor na sveučilištu Harvard i koji je bio čovjek od povjerenja i savjetnik Roberta McNamare, predsjednika Svjetske banke i koji su zagovarali kao glavni cilj djelovanja borbu protiv siromaštva, smijenjeni su.
Novi predsjednik je bio William Clausen, a nova glavna ekonomistica Ann Krueger, međunarodna stručnjakinja za trgovinu poznata po traganju za rentom tj. izvlačenjem novca iz ionako siromašnih gospodarstava i nametanjem slobodnoga tržišta, što je dodatno upropastilo gospodarstva zemalja u razvoju jer ona nisu mogla konkurirati na tomu slobodnomu tržištu.
Zbog nove ideologije mnogi stručnjaci koje je Chenery bio okupio ubrzo su napustili tu instituciju.
Pad Berlinskoga zida omogućio je MMF-u nove mogućnosti za djelovanje a to je upravljanje prijelazom na tržišno gospodarstvo u bivšem Sovjetskom Savezu i komunističkim zemljama u Europi uključujući i Hrvatsku.
Najviše razvijenih industrijskih zemalja, uključujući SAD i Japan, izgradile su svoja gospodarstva mudro i selektivno štiteći određene industrijske grane sve dok one nisu postale dovoljno jake da mogu izdržati inozemnu konkurenciju.
Prisiljavanje zemalja u razvoju da se otvore prema uvoznim proizvodima rezultiralo je katastrofalnim posljedicama. Siromašni poljoprivrednici u zemljama u razvoju jednostavno se nisu mogli natjecati s robom proizvedenom uz velike subvencije u Europi i Americi. Na taj su način radna mjesta sustavno uništavana prije nego su industrijski i poljoprivredni sektori zemalja mogli učvrstiti stara i otvoriti nova radna mjesta. A što je još gore, inzistiranje MMF-a na tomu da zemlje u razvoju zadrže strogu monetarnu politiku izazvalo je tako visoke kamatne stope koje bi onemogućile otvaranje novih radnih mjesta i u najboljim okolnostima. A budući da je liberalizacija tržišta počela prije nego su uspostavljeni sigurnosni mehanizmi, ubrzan je porast siromaštva. Tako da liberalizacija nije donijela obećani rast, nego samo povećala bijedu i nezaposlenost.
Nezaposlenost – to su milijuni ljudi sa svojim obiteljima čije sudbine kroje stranci koji bešćutno nameću odluke, koje inače ne bi tako lako donosili da poznaju ljude čije živote takve odluke uništavaju. To je isto kao u modernom ratovanju kada netko ispusti bombu sa 15.000 m i ne zna koga ta bomba ubija, ali zna da nekoga ubija.
Takva politika MMF-a osiromašila je gotovo 45% stanovnika svijeta, tako da milijardu i 200 milijuna živi od jednoga dolara dnevno, a dvije milijarde i 800 milijuna od dva dolara dnevno.
Nekadašnji glavni ekonomist Svjetske banke Joseph E. Stiglitz u jednom intervjuu razotkrio jezive metode kojima se služe Svjetska banka i MMF. Naime on tvrdi kako oni biraju sustavno zemlje kojima će uništiti gospodarstvo i osiromašiti stanovništvo.
Prvi korak je podmićivanje političara koji temeljem tajnih ugovora, inozemnim tvrtkama prepuštaju gospodarenje bankama, vodom, telekomunikacijama, nacionalnim naftnim kompanijama, energetskim postrojenjima i ostalom vitalnom infrastrukturom. Nadalje, od odabrane zemlje se traži provedba takve gospodarske politike koja će posve razoriti gospodarstvo. Na to se obvezuje prihvaćanjem 111 točaka. Ako se ne pokori, onemogućuje joj se kreditiranje na svjetskom tržištu kapitala, a danas bez kredita nitko ne može opstati. Sve u svemu, zapravo se radi o potpunom preuzimanju zemlje od strane tzv. globalista.
U čitavom tom procesu nalaze se i tvrtke koje služe za pranje novca koji se izvlači iz pojedine zemlje. Stiglitz kao primjer navodi kupnju vodovoda u Buenos Airesu, kao i naftovod između Argentine i Čilea, dok je Citibank preuzela većinu argentinskih banaka.
Kada se sve navedeno ima na umu, jasno je kako je globalizacija donijela nove oblike gospodarskog ratovanja, a takvi ratovi su po rezultatima znatno opasniji od klasičnih ratova.
ZAKLJUČAK:
Po svim ovim pokazateljima i činjenicama koje se savršeno poklapaju sa stanjem u Republici Hrvatskoj, možemo samo zaključiti da je Hrvatska potpuno u rukama globalista, da nismo gospodari vlastite sudbine, da smo prodani i izdani od „uljuđenih i naprednih“ političara veleizdajnika. Oni su beskrupulozno prodali i uništili djelo hrvatskih radnika, vojnika i drugih dobronamjernih domoljuba koji su krvlju obranili i stvorili državu Hrvatsku, a koju smo ponovo, lakonskim potezima olovke, izgubili. Hrvatska dakle nema nikakve šanse za oporavkom ukoliko ne promijeni svoju politiku prema MMF, WB, WTO i sada ECB, i dok ne nacionalizira banke i druge u bescjenje prodane gospodarske subjekte.
U Zagrebu, 28. siječnja 2016.
Josip Miljak, predsjednik HČSP-a
Napomena: Podaci izneseni u članku su izdvojeni iz knjige nobelovca Josepha E. Stiglitza, „Globalizacija i dvojbe koje izaziva“, Algoritam – 2004″