Veliki povjesničar Marc Bloch, apelirajući na kolege da se podvrgnu istini ne kako bi sudili, kao što to radi sudac, nego kako bi razumjeli i objasnili, zavapio je: „Robespierristi, antirobespierristi, tražimo milost: smilujte se, recite jednostavno tko je bio Robespierre.“ Povjesničar koji se ne vodi takvim načelom u svojim proučavanjima, „čiji sud naginje na jednu stranu“ – rekao je još Michel de Montaigne – „ne može izbjeći iskrivljavanje pripovijedanja u tom pravcu.“[1]
Hrvatsko društvo još vježba demokraciju, jer ju je u prilici razvijati tek posljednjih 26 godina. Zato se često može čuti kako se govori o potrebi jačanja neovisnosti pravosuđa ili slobode novinara. Kad je riječ o znanosti, obično je najveći problem pitanje novčanih sredstava, jer se smatra da je slobodno djelovanje znanstvenika osigurano. Ipak, čini se kako je u posljednjih nekoliko tjedana stvorena atmosfera kojom se otvoreno sputava i želi usmjeriti rad dijela znanstvene zajednice – povjesničara.
Povjesničar nije sudac
U javnosti se često može čuti floskula političara različitih opcija „neka o tome presude povjesničari…“ Taj sirenski zov suđenja, kojem se ionako mnogi povjesničari teškom mukom odupiru, a neki mu se olako prepuštaju, u svojoj opasnijoj verziji zna sadržavati i implicitni nastavak „…a mi ćemo presuditi onim povjesničarima koji presude kako nama nije po volji“. Ta presuda najčešće dolazi u obliku etikete „revizionizma“ koja je u vrijeme komunizma mogla značiti i smrt, a danas se, želimo vjerovati, njezina svrha ograničava „tek“ na diskreditiranje neistomišljenika. Time nerazumijevanje uloge povjesničara, koje se često doživljava kao suce podzemnog svijeta, ponekad prerasta i u negiranje njihove obaveze da se svojim poslom bave prema pravilima struke i u skladu sa svojom savješću.
U posljednje vrijeme se taj stav zna i jasno očitovati. Primjerice, u rečenici jednog novinara koji kaže kako „Hrvatsku fašiziraju i fašizmom je sputavaju (…) hasanbegovići i banci relativizirajući zlo koje su fašisti nanijeli i svijetu i hrvatskom narodu.“[2] Ostavimo sada po strani predmet javne polemike (ili je bolje reći, sredstvo javnog linča?) koja je aktualna posljednjih tjedana, a tiče se pojma antifašizma. Ovdje je važno da su se dvojica povjesničara našla na meti jednoga novinara koji smatra da ne „presuđuju“ po njegovoj mjeri. Tko imalo prati medije, zna da sam ovaj slučaj naveo tek ilustrativno, kako bih oslikao obrazac po kojemu posljednjih tjedana djeluje mnoštvo političara, udruga, medija, pa čak i „vanjskih čimbenika“. Svaki bi se povjesničar zbog takvih dociranja, trebao osjećati nelagodno i pozvano da stane u obranu svoje struke i svojih kolega.
Jedan je naš povjesničar prije više od godinu dana napisao „Može se slobodno pisati i razmatrati. Nema više tabu tema…“[3] Sa žaljenjem moram konstatirati da je očito ipak preuranio s tom tvrdnjom. Napisao je i kako „dvorskih povjesničara i dalje ima. No njihovo vrijeme također će proći, a u povijesnim analima naći će se koja crtica i za njih same.“ Tu se, čini se, nije prevario.
Naime, teško je solidariziranje s napadnutim kolegama očekivati od onih povjesničara koji i sami povijest oslikavaju u kategorijama dobra i zla. Da bi stvar bila gora, oni takav sud, po vlastitu priznanju, ne donose na kraju svojega istraživanja, što je već samo po sebi neprikladno, nego čak i unaprijed. Dvorski povjesničari. Dvorova koji su se urušili kao kule od karata. Ne samo da se oni sa svojim kolegama neće solidarizirati, nego će ih optužiti i za revizionizam. Takvima opet vrijedi citirati Blocha koji je rekao: „Kada strasti prema prošlosti pomiješaju svoje odraze s opredjeljenjima sadašnjosti, pogled se nepovratno muti i ljudska je realnost samo crno-bijela slika.“[4]
Demokracija podrazumijeva i pluralizam povijesnih „istina“
U svojem romanu 1984 književnik George Orwell je napisao da oni koji kontroliraju sadašnjost kontroliraju i prošlost, a oni koji kontroliraju prošlost kontroliraju i budućnost. Tako dolazimo do pitanja koje je postavio postmodernistički povjesničar Keith Jenkins: „Kome povijest služi?“ On povijest vidi kao način da ljudi odrede svoje mjesto u sadašnjosti i daju legitimitet svojemu ponašanju i društvenom položaju, tj. da osiguraju moć. Takvim tumačenjem povijesna znanost dobiva na društvenoj relevantnosti, ali ujedno postaje ranjiva meta pojedinih dijelova društva koji bi ju htjeli podvrgnuti svojoj kontroli. Pritom treba imati u vidu da svaka generacija iznova piše svoju povijest. Odnosno, povijesna znanost kao tumačenje prošlosti stalno je u pokretu, jer „kakva bi to povijest bila kada bi se svi jednom zauvijek složili oko svega?“[5]
U našemu, hrvatskom kontekstu, jedna od ključnih generacijskih promjena prelazak je iz komunističke diktature u demokratski sustav. Propao je sustav koji je, iskazujući totalitarne ambicije, legitimaciju svoje vlasti proizvodio i kroz nadzor i usmjeravanje historiografske produkcije. Nakon toga, u pluralnom društvu, pojavili su se i povjesničari koji su smatrali da je potrebno na znanstvenim osnovama preispitati povijesne dogme koje su bile dio legitimacije komunističke vlasti. Znači li to da su se uspostavom demokracije stekli uvjeti za stvaranje neke konačne, „istinite“ povijesti i postizanje konsenzusa? Upravo suprotno. Tek je demokratizacija omogućila postizanje višeglasja, dinamičnosti i autonomije u povjesničarskim istraživanjima. Barem bi tako trebalo biti. „Konsenzus se“, piše Jenkins, „može postići jedino kad dominantni glasovi mogu ušutkati one druge, bilo pomoću izravne sile ili prikrivenog uključivanja.“[6]
Čini se da je upravo pokušaj uspostave tog neprirodnog, samo silom održivog konsenzusa o „povijesnoj istini“ izvor napada na neovisnost povjesničara i negiranje njihova prava te obaveze da svoj posao rade u skladu s pravilima struke. Naime, kada iz ruku isklizne potpuna vlast koja omogućuje kontroliranje (svoje) prošlosti, onda preostaje pokušat zauzeti tj. zadržati moralno superiornu poziciju u odnosu na ostale dijelove društva. Iz te bi se pozicije ponovno crpilo pravo na vlast. No, prepreka ostvarenju takvih ambicija trebale bi biti vrijednosti pluralnog društva nasuprot jednoumlju. Umjesto polaganja prava na apsolutnu istinu, etiketiranja i diskreditiranja onih koji ju žele propitivati, bila bi prikladnija otvorenost prema različitim vrstama povijesnih spoznaja čija bi održivost počivala na argumentiranim znanstvenim raspravama, a ne na nečijem konačnom pravorijeku.
Svaki povjesničar bi trebao biti revizionist
Riječima engleskog marksističkog povjesničara Edwarda Carra, „ozbiljan povjesničar jest onaj koji priznaje povijesno uvjetovani karakter svih vrijednosti, a ne onaj koji vlastitim vrijednostima pridaje nadpovijesnu objektivnost.“[7] Bloch je bio još otvoreniji: „Danas bismo se smijali kemičaru koji bi odvojio loše plinove, kao što je klor, i dobre, kao što je kisik. Ali da je kemija u svojim počecima prihvatila takvo svrstavanje, bila bi se izložila opasnosti da u njoj zaglibi, na štetu spoznaje o elementima.“[8] Ako smo vjernici možda će nam se te tvrdnje učiniti neprikladnim zanemarivanjem i relativiziranjem naših moralnih zakona. Ali onda bismo, ako smo zaista vjernici, trebali znati i da nije naše da se igramo Boga. Na sličan način postupaju i povjesničari. Oni su, takoreći, svjesni da prema vremenu i predmetima svojega proučavanja trebaju biti ponizni. Svjesni su da su i oni sami proizvod svojega vremena i, do određene mjere, taoci svojih uvjerenja. Legitiman povjesničarev cilj može biti približavanje nekoj nadpovijesnoj, apsolutnoj istini, ako vjeruje da ona postoji. Ali on ne polaže apsolutno pravo na istinu i svjestan je da kretanje prema njoj, ovisno o pojavi novih izvora ili ideja, može i mijenjati svoj pravac. Kada ne bi bilo tako, koji bi bio smisao povijesne znanosti? Zato bi, ako baš hoćete, svaki povjesničar trebao biti „revizionist“, uvijek pristupajući novim izvorima, koristeći nova znanstvena dostignuća, uvažavajući promijenjene političke okolnosti kao što je primjerice prelazak iz totalitarizma u demokraciju.
Ako bi zadaća povjesničara bila da historiografski govor o prošlosti pročišćavaju od mitova, moglo bi se reći da je ona neiscrpna i da sama sebe pothranjuje. Jer, ako govor pojedinog povjesničara nije lišen bilo kakvog društvenog konteksta, a napose onoga u kojemu djeluje, onda svaka generacija povjesničara ima motiva preispitivati dotad utvrđene slike prošlosti, nanovo sagledavati i sklapati povijesne tragove, naravno, uvjerena da su baš njezini dosezi i spoznaje najbliže „onome što je stvarno bilo“, ali zapravo, bivajući neraskidivo povezana sa svojim vremenskim i prostornim okružjem koje ju istovremeno sputava i daje joj smisao.
Zato povjesničari ne bi trebali mirno gledati kako se u javnosti, pa čak i unutar njihove struke, pokušava poništiti otvorenost povijesne znanosti novim, ponekad i međusobno suprotstavljenim spoznajama, ili čak, usudio bih se reći, negirati smisao njezina postojanja.
Parafrazirajući Blocha, koji je i sam bio žrtva totalitarizma, onog nacističkog, mogao bih kao student povijesti zavapiti svima onima koji se smatraju nositeljima prava na apsolutnu istinu: „fašisti“, „antifašisti“, tražimo milost: smilujte se, pustite nas jednostavno da radimo svoj posao.
Autor: Mateo Bunoza
Bilješke:
[1] Marc BLOCH, Apologija historije ili zanat povjesničara, Zagreb, 2008, 135.
[2] Vojislav MAZZOCCO, „Banac i Hasanbegović, relativizirajući povijesni, opravdavaju budući fašizam“, 8. veljače 2016. (http://www.index.hr/vijesti/clanak/banac-i-hasanbegovic-relativizirajuci-povijesni-opravdavaju-buduci-fasizam/873543.aspx, pristupljeno 13. veljače 2016.)
[3] Danijel TATIĆ, „Povijest više neće pisati samo pobjednici i dvorski povjesničari“, 24. studenoga 2014. (http://vojnapovijest.vecernji.hr/povijest-vise-nece-pisati-samo-pobjednici-i-dvorski-povjesnicari-975362, pristupljeno 13. veljače 2016.)
[4] Marc Bloch, Apologija historije ili zanat povjesničara, 135.
[5] Keith JENKINS, Promišljanje historije, Zagreb, 2008., 35.
[6] Isto, 37.
[7] Edward Hallett CARR, Što je povijest?, Zagreb, 2004., 70.
[8] Marc Bloch, Apologija historije ili zanat povjesničara, 135.-136.