Katarskim plinovodom, koji bi bio direktno povezan s Europom, bila bi izbačena Rusija, koja opskrbljuje Europu s 30 posto plina. Ruta plinovoda točno se podudara s granicama Kalifata. Zaključio je to sin ubijenog Roberta Kennedy-a, koji se nakon ubojstva oca bavi analizom uloge SAD-a na Bliskom Istoku te istražuje zašto Arapi mrze SAD, piše Emil Pakrac, prof.
Američku ulogu u sirijskom ratu razotkrio je Robert jr. Kennedy u članku “Why the Arabs don’t want us in Syria”. Isti je sin istoimenog oca – brata JFK i predsjedničkog kandidata kojeg je ubio palestinski kršćanin Sirhan Sirhan (u teorijama zavjere Sirhan se predstavlja kao egzemplar “navođenog ubojice” putem kontrole uma), što je Roberta potaknulo na bavljenje Bliskim istokom. U spomenutom članku, koristeći knjige povjesničara CIA-e, vladine dokumente, Wikileaks i druge izvore, Kennedy ispisuje povijest Sirije i susjednih zemalja, većinom nepoznatu javnosti – kao i što razotkriva pravi i jako prizeman razlog rata u Siriji.
Amerikanci su od samog osamostaljenja arapskih zemalja koristili islamske ekstremiste za borbu protiv socijalista i panarapskih nacionalista tj. CIA je koristila nasilan džihadizam kao oružje u hladnom ratu (sjetite se Ramba kako ponosno jaše s mudžahedinima u Afganistanu).
Godine 1957. Joseph P. Kennedy bio je na čelu tajnog komiteta koji je istraživao ulogu CIA u arapskom svijetu i porast antiamerikanizma u istom. U tkz. „Bruce-Lovett Report“ razotkrivene su CIA zavjere i vojni udari u Jordanu, Siriji, Iranu, Iraku i Egiptu i okrivljeni za porast antiamerikanizma u svijetu.
Sredinom 50-ih predsjednik Eisenhower i braća Dulles – ravnatelj CIA Allen i državni sekretar John Foster odbili su sovjetski prijedlog da Bliski Istok bude neutralna zona u hladnom ratu i da Arapi vladaju arapskim svijetom. Umjesto toga, započeli su rat protiv arapskog nacionalizma koji je Allen Dulles izjednačio s komunizmom, istodobno imajući na umu važne naftne koncesije. Počeli su pružati tajnu vojnu pomoć tiranima u Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Iraku i Libanonu, nazivajući ih „lutke s konzervativnom džihadističkom ideologijom kao lijek za marksizam“.
Priča sa Sirijom počinje 1949. Sirija je proglasila nezavisnost još za drugog svjetskog rata, ratujući protiv režima u Vichyu i uspostavila fragilnu sekularnu demokraciju po američkom uzoru. U ožujku 1949. demokratki izabran predsjednik Shukri al-Quwatli oklijeva odobriti TRANS-ARAPSKI PLINOVOD, američki projekt koji je trebao povezati naftna polja u Saudijskoj Arabiji s lukama u Libanonu putem Sirije. CIA ga na to ruši i zamjenjuje diktatorom Al-Zaimijem, koji je pak imao vremena samo raspustiti parlament i odobriti plinovod, jer su ga sunarodnjaci srušili s vlasti za nepuna 4,5 mjeseca.
Nakon nekoliko državnih udara, al-Quwatli je ponovo izabran i Sirija se okreće SSSR-u (1956. potpisan je međudržavni sporazum, a 1970. iznajmljena je Sovjetima luka Tartus). “Sirija je spremna za vojni udar“ – zaključio je Dulles i u Damask poslao dvojicu „coup wizarda“ (čarobnjaka udara): Kima Roosevelta i Rockyja Stonea (koji su 1953. srušili s vlastiMosaddegha – prvog demokratski izabranog predsjednika u 4000 godina perzijske historije) sa 3 milijuna dolara za naoružanje militantnih islamista – Muslimanskog bratstva i potplaćivanje oficira i političara. Sirijski časnici su tu ponudu odbili te vojska upada u američku ambasadu i hapsi Stonea. Slijedi njegovo televizijsko priznanje o iranskom udaru i pokušaju zbacivanja sirijskog režima, te slijedi izbacivanje Stonea i dvojice članova veleposlanstva iz Sirije – prvi takav čin u arapskom svijetu. Bijela kuća odbija s gnušanjem te „izmišljotine i klevete“ i istodobno u suradnju s MI6 osniva „Slobodni sirijski komitet“ i naoružava Muslimansko bratstvo, koje je godinama pokušavalo zbaciti basiste s vlasti u Siriji. Najpoznatija buna izbila je 1982. i sirijski režim ju je u krvi ugušio.
Sada dolazimo do najvažnije Kennedijeve informacije.
Godine 2000. KATAR JE PLANIRAO IZGRADITI 10 MILIJARDI DOLARA VRIJEDAN, 1500 KM DUG, PLINOVOD KROZ SAUDIJSKU ARABIJU, JORDAN, SIRIJU I TURSKU.
U Kataru su dvije masivne američke vojne baze i vojno središte za Srednji istok.
Katar s Iranom dijeli najbogatija plinska polja na svijetu, no Iran je tada bio pod sankcijama. Sankcije su tek nedavno ukinute, no vjerojatna, buduća predsjednica SAD, Hillary Clinton (kojoj su najveći donatori iz arapskih zemalja) već zaziva nove. Katarskim plinovodom, koji bi bio direktno povezan s Europom, iz igre bi bila izbačena Rusija, koja opskrbljuje Europu sa 30 posto ukupno potrebnih količina plina. Godine 2009. ASSAD JE ODBIO POTPISATI SPORAZUM O PLINOVODU „KAKO BI ZAŠTITIO INTERESE NAŠEG RUSKOG SAVEZNIKA“.Umjesto toga, odobrio je rutu „islamskog plinovoda“ – od Irana preko Sirije do Libanona.
Isti čas, SAD, Saudijska Arabija i Izrael započeli su pripreme za „sunitsku pobunu“ (NAIME, 80% VOJSKE I DRŽAVNOG APARATA U SIRIJI ČINILI SU SUNITI, A I DAN-DANAS VEĆINA VOJNIKA ASADOVE VOJSKE SU SUNITI. SVOĐENJE SIRIJSKOG RATA NA VJERSKI SUKOB ALAVITA I SUNITA JEDNOSTAVNO JE LAŽ, PROZIRNA PROPAGANDA).
Godine 2009., prema Wikileaksu, SAD JE POČEO FINANCIRATI SIRIJSKU OPOZICIJU (to je dvije godine prije „arapskog proljeća“). Dvije godine kasnije SAD, Francuska, Katar, Turska i Velika Britanija stvaraju „Koaliciju prijatelja Sirije“. I rat može početi…
Četvrtog rujna 2013. na kongresnom saslušanju, državni sekretar John Kerry je izjavio da su „sunitske kraljevine ponudile platiti rušenje Assada – istim načinom kao i u Iraku“.
KATAR JE, PAK ULOŽIO 3 MILIJARDE DOLARA ZA OBUČAVANJE SIRIJSKIH DŽIHADISTA (to je za njih malen novac. Njihovi najpoznatiji pothvati: kupnja nogometnog kluba PSG, reklama na dresu Barcelone, osnivanje Al Jazeere – televizije za islamističku propagandu, Svjetsko prvenstvo u rukometu, Svjetsko prvenstvo u nogometu; debelo nadmašuju tih 3 milijarde dolara) I PONUDIO SAD DA PROVEDU OBUKU ISTIH.
Navedimo još jednu informaciju.
2008. Pentagon je financirao izvještaj RAND korporacije, što će se dogoditi u arapskom svijetu.
U tom, javno dostupnom, dokumentu stoji kako je kontrola nad Perzijskim zaljevom te naftnim i plinskim izvorima „strateški prioritet SAD“. Za ostvarenje te kontrole, treba se koristiti strategijom „podijeli i vladaj“, koristiti „tajne akcije“ u „ratu koji će dugo trajati“. Također SAD treba „kapitalizirati šijitsko-sunitski sukob“, koristeći „militantne džihadiste“ i podržavajući „autoritarne sunitske vlastodršce“…
Sad je jasan i američki „plan B“ za Siriju – podjela Sirije na alavitski, sunitski i kurdski dio (činjenica da su suniti većina i u alavitskom i u kurdskom dijelu, vjerojatno će se riješiti „etničkim čišćenjem“).
Ruta plinovoda točno se podudara s granicama Kalifata, odnosno budućim sunitskim dijelom Sirije. Kurdski dio, a Kurdi su već proglasili autonomiju, dok SAD na tom području grade dvije zračne baze, također može poslužiti u tu svrhu.
Čak 270.000 mrtvih, 9 milijuna raseljenih, potpuno uništena zemlja – a sve zbog jednog plinovoda?!? Cijena života na Bliskom istoku stvarno je mala, ali ni na “Zapadu” nije veća.
Sjetimo se „kilo mozga – 2, 2,5 marke“ riječima, srećom zaboravljenog, čuvara državnog pečata.
U Siriji slijedi eskalacija pa rasplet sukoba
Zbivanja u Siriju ubrzavaju se. Samo se u posljednih tjedan dana dogodilo (a primirje je stupilo na snagu 28. veljače i ne odnosi se na ISIL i Al Nusru): nepotvrđena pobuna u Raqqi, prijestolnici kalifata – gdje su pobunjenici, kojima je prišao i dio ISIL-ovaca, zauzeli veći dio grada i izvjesili sirijsku državnu zastavu; golemo, najveće od početka ruske intervencije, rusko bombardiranje Palmire – gdje je vladina vojska stigla do predgrađa tog drevnog grada, koji su ISIL-ovci dobrim dijelom porušili, a dijelom prodali antikvitete, suvremenom građaninu Caneu za uređenje modernog Ksanadua; ISIL-ov napad na Kurde kemijskim oružjem; američko ubojstvo Omara Čečena – ISIL-ovog “ministra rata” i najpoznatije “maskote” ISIL-a po eliminaciji Jihadi Johna, u zračnom napadu; napadi Turske na sjever Sirije koji je pod kurdskom kontrolom; SAD ubrzano grade dvije zračne baze na području pod kontrolom kurdskih Jedinica za narodnu zaštitu (YPG); američki plan B-koji predviđa federalizaciju Sirije na 3 dijela – sunitski, alavitski i kurdski; kurdsko proglašenje samouprave na sjeveru Sirije; te na koncu – rusko povlačenje najvećeg dijela snaga iz Sirije, i posljedično, najava velike ofenzive Fronte al Nusra po odlasku Rusa.
Tridesetog rujna 2015. je počela ruska intervencija u Siriji i potpuno je izmijenila situaciju na terenu. Vladine snage, potpomognute iranskim dobrovoljcima i Hezbollahom, bile su u krajnoj defenzivi i u potpunoj demoralizaciji – milijuni izbjeglica govorili su sve. Sam ministar obrane Rusije, dao je pedantan, potpuni izvještaj ruske intervencije:
– preko 9000 letova
– oslobođeno preko 400 naselja i 10000 km kvadratnih teritorija
– teroristi protjerani iz Latakije, ponovo uspostavljena komunikacija u Alepu, koji je u okruženju vladinih snaga, Palmira pred oslobođenjem, “čišćenje” većine provincija Homs i Hama, deblokiranje zračne luke Kweires koja je bila pod opsadom više od 3 godine
– povratak kontrole nad 3 velika naftna i plinska polja, koja ponovo rade, kod Palmire
– po prvi puta ciljani neprijatelji na udaljenosti većoj od 1500 km, krstarećim raketama iz zraka i iz mora
– eliminacija preko 2000 “kriminalaca” iz Rusije i 17 im zapovjednika
– uništenje 209 lokacija za proizvodnju, obrađivanje i transfer goriva
– uništenje 2912 izvora dostave benzina.
Ukoliko Assadove snage oslobode Palmiru i susjednu provinciju, Islamska država vladala bi na samo 20 posto teritorija Sirije, koji je, pak, pod stalnim zračnim udarima – kao i Raqqa – koja je gotovo pusta i gdje mnogi ISIL-ovci otimaju dokumente Sirijcima i s istima bježe u Tursku (drevnu Armensku katoličku crkvu džihadisti su pretvorili u policijsku stanicu).
Američki zračni udari, počeli su ranije od ruskih – 12. kolovoza 2015. i sve do masakra u San Bernardinu, bili su posve u skladu s izjavama američkih visokih dužnosnika kako je “kalifat djelo naših saveznika” i izjave samog Obame – “ISIL ne predstavlja opasnost za SAD”, dakle bili su posve neučinkoviti i jednom riječju varka. Kako bi prikrili tu činjenicu, pred vlastitom javnošću, da se u stvari ne bore protiv Islamske države, svako toliko izveli bi poneki spektakularni napad – ubojstvo Jihadi Johna, teško ranjavanje al-Bagdadija – samoproglašenog kalifa. S velikom vjerojatnošću možemo zaključiti (a već temeljem tako preciznih atentata koji govore o preciznim izvorima iz ISIL-a za dobivanje podataka, koje pak nikada nisu podijelili s Rusima, niti sa sirijskom vladom) da su Islamsku državu, ako ju već i nisu sami stvorili, namjeravali iskoristiti kao štit nasuprot Islamske republike Iran.
Masakr u San Bernardinu, kada je bračni par arapskog porijekla pobio 14-oro ljudi na božićnom domjenku (što je samo jedan u nizu masovnih ubojstava kojih je u 2015. u SAD bilo ČAK 366 – ŠTO ĆE REĆI DA CIJELOJ ZEMLJI CURI SLINA BJESNOĆE NIZ USTA – no o tome drugom prilikom) natjerao je Amerikance na stvaran udar na Kalifat: stalna podrška Kurdima, koji su presjekli komunikaciju između iračkog i sirijskog dijela Islamske države i dospjeli na 40 km do Raqqe; uništenje banke u Mosulu u trenu kada je u nju dostavljena golema količina novaca za plaće džihadista (ponovo, nevjerojatan obavještajni podatak), koje je gubitak novaca naročito zabolio, jer je “ISIL – mješavina smrtonosnog heroizma i zapadnjačke korumpiranosti materijalnim dobrima”; eliminacija Omara Čečena – kojem to nije pravo ime i koji sasvim sigurno nije Čečen, ukoliko mu prabaku nije silovao neki riđokosi Kozak; oslobađanje Ramadija u Iraku…
Naravno, Amerikanci od početka rata, sudjeluju na strani sirijske opozicije koju obučavaju i opskrbljuju oružjem – koje često pada u ruke Jabhat al-Nusre i ISIL-a, a često i sami sudjeluju u borbama, makar to negiraju (mnoge snimke to međutim dokazuju).
Izvor: Promise.hr