Srbija u nedjelju 24. travnja izlazi na jedanaeste parlamentarne izbore od obnove višestranačja 1990. godine. Aktualnog premijera Aleksandra Vučića i njegovu Srpsku naprednu stranku, nedostižne političke popularnosti, pokušat će ipak na izborima srušiti nekoliko koalicija i političkih stranaka. Osim dvaju koalicija liberalnih, regionalističkih i manjinskih stranaka, one oko Pajtićeve Demokratske stranke (DS) i one oko Tadićeve Socijaldemokratske stranke (SDS), snage će odmjeriti i dvije izborne liste s izraženim srpskim nacionalističkim programom: Srpska radikalna stranka (SRS) Vojislava Šešelja te koalicija Demokratske stranke Srbije (DSS) i Srpskog pokreta Dveri.
Šešeljevi radikali hrvatskoj su javnosti poznati, a u medijskom prostoru naše domovine imaju i nezasluženo velik prostor uzmemo li u obzir da su zadnjih pola desetljeća životarili s javnom potporom od svega nekoliko postotaka, ostavši dva mandata izvan Narodne skupštine. Kada se Vojislav Šešelj vratio iz Haaga – nakon što u više od desetljeća Tribunal nije uspio srpskom političaru dokazati krivnju za pripisane zločine – stranci je popularnost porasla, ali ne do razine koju su radikali priželjkivali. Šešelj je, naime, počeo gostovati po reality emisijama, javljati se s prostačkim i šovinističkim objavama na društvenim mrežama te sudjelovati na javnim prosvjedima paleći zastave različitih država i međunarodnih ustanova. Naposljetku, možda i najvažnije za srpsku nacionalističku perspektivu, Šešelj se u svojim političkim izjavama implicitno svrstao uz premijera Aleksandra Vučića, radikalskog renegata. Pri tome je važno shvatiti kako je Vučićeva politika, s više ili manje temelja, među srpskim nacionalistima percipirana kao anti-nacionalna, radikalno pro-europska i izdajnička. Vučića se optužuje za odricanje od Kosova putem Bruxelleskog sporazuma i raznih kasnijih diplomatskih ustupaka prištinskim vlastima, za katastrofalnu gospodarsku situaciju, udaljavanje od Rusije i brzo približavanje Europskoj uniji i Njemačkoj, kao i za stvaranje korupcijskog sustava na najvišoj razini. Vođa srpskih naprednjaka, drugim riječima, viđen je kao „srpski Sanader“.
Šešeljevo prikriveno služenje režimu ipak nije novijeg datuma. Još od 1990-ih radikalskog se čelnika iz srpske oporbe optužuje da kanalizira srpski nacionalizam u smjeru u kojem on postaje politički irelevantan, pa da je zato idealni korisni idiot svakog beogradskog režima. Jer, ako je Srpska radikalna stranka jedina oporba vladi (a ne zaboravimo da je na gotovo svim izborima do 2008. SRS bila druga najjača stranka u Srbiji), tada u usporedbi s time zaista svaka vlada – bilo Miloševićeva, bilo one liberalnije – postaje poželjan partner međunarodnim čimbenicima. Šešelj je, zato, samo politički klaun čije izjave i postupci više pomažu prokazivanju srpske politike kao šovinističke i ekstremističke u međunarodnom javnom mnijenju nego što ikad zbilja mogu koristiti srpskim nacionalnim interesima.
No, osim radikala, srpski će nacionalizam na nedjeljnim izborima biti predstavljen kroz koaliciju Demokratske stranke Srbije (DSS) Sande Rašković-Ivić i Srpskog pokreta Dveri Boška Obradovića. DSS je nacionalno-konzervativna stranka koju je dva desetljeća vodio Vojislav Koštunica, svojevremeno srbijanski premijer koji je u međuvremenu nakon kontinuiranih izbornih neuspjeha napustio mjesto čelnika stranke, a potom i stranku samu. Takvu upropaštenu, stranku je preuzela Sanda Rašković-Ivić, političarka s dugim stažem u medicini i diplomaciji, kćerka Jovana Raškovića, vođe hrvatskih Srba s početka 1990-ih. Raškovićeva je zamijenila tradicionalno stranačko zagovaranje vojne neutralnosti sa suverenizmom i otvorila stranku za potencijalnu suradnju s bliskim političkim opcijama, inzistirajući usto na oštroj kritici Vučićeva režima. Političkog saveznika našla je u Srpskom pokretu Dveri, stranci proizašloj iz pravoslavne nevladine organizacije Dveri, poznate po organizaciji „Obiteljskih šetnji“ (protiv homoseksualnih parada) i suprotstavljanju zapadnoj liberalnoj ideologiji. Osim savezništva s Rusima, DSS ima i povijest snažnih veza u dijelu zapadnog političkog establishmenta, a stranka je do 2012. bila članica Europske pučke stranke. Koalicijski partner Dveri, s druge strane, ima snažnu potporu Srpske pravoslavne crkve, pod čijim je okriljem pokret i stvoren. Patriotski blok, kako nazivaju svoju koaliciju, sa svojim kadrovima, pragmatičnijim nacionalnim programom i retorikom te međunarodnim vezama, predstavlja političku opciju koja bi, ukoliko bi se približila vlasti, mogla biti opasna po hrvatske interese u jugoistočnoj Europi.
Srpsko biračko tijelo u nedjelju 24. travnja ima mogućnost birati između politike podložništva euro-atlantskim integracijama oličene u Vučićevom režimu i liberalnoj oporbi, i s druge strane nacionalističke politike DSS-a i Dveri. Prva će opcija u svakom slučaju još neko vrijeme ostati dominantnom, no ovi bi izbori svejedno posredno mogli utjecati i na manevarski prostor hrvatske diplomacije u jugoistočnoj Europi u sljedećim godinama pa je od izuzetne važnosti shvatiti političke nijanse u našemu susjedstvu.
Autor: B. K. / dnevno.hr