Ujedinjeno Kraljevstvo, dakle, napušta Europsku Uniju. Tako su odlučili britanski građani na referendumu 23. lipnja, koji je odmah prozvan Danom nezavisnosti. Kao što znamo, Englezi su jedna od rijetkih nacija koja dosad nije imala svoj Dan nezavisnosti, jer su još od vremena Rimskog carstva uvijek ljubomorno čuvali svoju slobodu. A nije da ta vrijedna i pametna nacija, koja je uvijek bila bogatija od svojih susjeda na Kontinentu, nije predstavljala privlačan plijen za svoje osvajače. Na kraju je bila osvojena iznutra, od svojih otuđenih političkih i financijskih elita, koje su tu staru demokratsku naciju odlučili predati globalističkim silnicama oličenim u vladavini briselskih tehnokrata. Englezi su sada sudbinu svoje zemlje uzeli natrag u svoje ruke. Dobro, Englezi i Velšani. London, Škotska i Sjeverna Irska glasale su za ostanak, ali to je bilo nedovoljno.
Nitko sad ne zna točno što će se događati, jer se radi o presedanu. Naime, kada su globalisti gradili Europsku uniju nije im palo na pamet da se to nekome ne bi moglo svidjeti te bi poželio izaći, pa takva procedura nije ni predviđena. Tek je kasnije Lisabonskim ugovorom predviđena procedura dobrovoljnog izlaska, ali nitko doista ne zna kako bi to stvarno trebalo izgledati. Vidimo da je od objavljivanja Brexita briselska birokratska mašinerija u panici i stalnom zasjedanju. Ipak se radi o Velikoj Britaniji, kolijevci parlamentarizma, što znači da je sada jako sužen manevarski prostor političkoj eliti da ignorira rezultate referenduma, kao što je to bilo moguće u nekim ranijim slučajevima s demokratski izraženom voljom nacija na europskom kontinentu. Tako su primjerice Francuzi glasali protiv novog ustava EU, pa je njihova volja bila lako zaobiđena. Slično je bilo i s referendumima nekih drugih nacija. Sjećamo se komedije s grčkim referendumom oko spora s Europskom komisijom, kada su Grci dobili točno ono protiv čega su glasovali.
Sada su tu pak Britanci, a njihovim političarima će biti malo teže objasniti narodu zašto se ignorira njihova volja. Dakle, slučaj je ozbiljan. Oni stvarno izlaze iz EU. Ne žele s nama. Ne žele našu multikulturalnu utopiju. Da stvar bude gora, ne možemo ih nazvati provincijalcima, fašistima, nesojem, jer se radi o naciji kojoj su u DNK upisane prakse parlamentarizma, demokracije, nacionalne neovisnosti i slobodne trgovine, kojima se mi kao idealima tek asimptotski i kroz dugu vježbu pokušavamo približiti našim papirnatim ustavima i proklamacijama. Nešto je zaista loše u toj EU-topiji kada joj jedna takva nacija okreće leđa i želi povratiti svoj suverenitet iz njenih kandži, a da pritom ne pita za cijenu. A cijena neće biti mala. No, većina britanskog naroda je odlučila da je sloboda vrijednija od bilo kakvih ekonomskih kalkulacija. To njihov izbor čini tim uzvišenijim, moralnim izborom u punom smislu te riječi. Principi nisu pokleknuli pred utilitarnim razlozima. I to u kolijevci utilitarizma. Utoliko gore po utilitarne razloge.
Panika elita je tim veća, jer bi se sad i mnoge europske nacije mogle povesti za britanskim presedanom. Francuska, Danska, Nizozemska, uvijek oprezni Poljaci… Naime, Brexit je ogolio bit EU projekta. Bez Ujedinjenog Kraljevstva nestaje ravnoteža na europskom kontinentu i postaje jasno da je EU samo inačica, uljepšano lice njemačke hegemonije u Europi. Sada je car gol, istina se više ne može prikrivati, a stvari će se morati nazivati pravim imenom. Svaki imperij traži svoje roblje, nacije koje će pokoriti, i ima svoje gospodare, a ovaj je naročito opasan, jer se ni ne želi zvati imperijem. Stvorena kao sigurnosni zapt kojim će se kontrolirati prirodna dominacija Njemačke na Kontinentu, Europska unija je ubrzo izgubila tu svoju svrhu i postala moćan instrument i zgodan veo njemačkog imperijalizma. Ima nacija koje nikad nisu upoznale slobodu i vole služiti drugima. Englezi nisu među njima. U narednom razdoblju ćemo vidjeti poimence koje nacije drže do sebe, vlastite suverenosti i demokracije, a koje se žele predati globalističkom birokratskom Molohu. To je lavina koju će pokrenuti Brexit.
Ovo je potres u srcu svijeta. Jedan moj prijatelj je zgodno primijetio kako nam nakon babljeg ljeta globalizma stiže suverenistička jesen čudnih frizura. Boris Johnson u Velikoj Britaniji i Donald Trump u Sjedinjenim Državama donose tu plimu zahtjeva za povratkom principu suverenosti nacionalnih država, kao jedinoj garanciji demokracije, slobode i vladavine prava. Imperiji traže roblje, samo nacionalne države imaju slobodne građane. Ovo je kraj imperija, ova volja je neopoziva.
Autor: Borislav Ristić