Ovih tjedana svjedočimo vjerojatno posljednjim izdisajima parlamentarnog neopravaštva. Ako bude sreće, nakon 11. rujna starčevićance “patuljastog rasta i bizarno fazonirane brade” ne ćemo više morati gledati u Saboru. Ishod je to nevjerojatno genijalne odluke Andreja Plenkovića da beskorisnog političkog partnera svoje stranke pusti niz vodu, maskirajući ju pritom u prijedlog koji bi svaka stranka s nacionalnom zastupljenošću morala odbiti. Katastrofalni ljetni program nacionalnih dalekovidnica kompenzirali su izljevi bijesa i nemoći Pere Ćorića, pa su vrući dani ipak bili podnošljiviji uz dramu starčevićanskog ljetnog teatra.
No, da se pravaši ne će predati bez borbe, doznali smo vrlo brzo. HSP AS priključio se već otprije organiziranoj koaliciji oko Ante Đapića i DESNO, stranke s vjerojatno najoriginalnijim imenom u Hrvatskoj. No, uz HSP AS – koja ima izabrane zastupnike u vijećima 18 županija, Grada Zagreba te još velikom broju manjih gradova i općina – jedina iole relevantna stranka je upravo DESNO. Đapić je, naime, na lokalnim izborima 2013. s nezavisnom listom osvojio 8% glasova u Osijeku, čime mu je pripalo tri gradska vijećnika, dok je sebi kroz političku trgovinu s HDZ-om i SDP-om osigurao mjesto predsjednika gradskog vijeća. Pod “pravaškim kišobranom” ovo ljeto nagurali su se pravaško-demokršćanski otpadnici iz prošlosti: Pero Kovačević, Miroslav Rožić i Anto Kovačević.
Jedan Hrvat, a tri stranke – doslovno
Ipak, “velika pravaško-demokršćanska koalicija” ne smije ostati na samo dvije stranke ako zbilja želi biti velikom – potrebno ju je što više približiti albanskom idealu koalicije s 37 stranaka. Kako su dvije preostale neopravaške stranke već sklopile svoju vlastitu koaliciju POMAK, dok A-HSP ostaje nepoželjna udavača, pribjeglo se političkom dogovoru s de facto potpuno neaktivnim strankama. U pitanju su Ujedinjena stranka prava (USP), Hrvatska kršćanska demokratska unija dr. Marka Veselice (HKDU-MV) i Hrvatska demokratska stranka (HDS).
Ujedinjenu stranku prava registrirao je u ožujku 2014. Krešimir Marko Artuković, čelnik HSP-ove podružnice u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi. Tek da se ima, u rezervi. Stranka nikada nije izašla na nijedne izbore, a sada ju u novoj koaliciji predstavlja Antun Klijenak, bivši Đapićev kandidat za gradonačelnika Zagreba.
Slučaj HKDU-MV i HDS-a još je zanimljiviji. “Hrvatska kršćanska demokratska unija dr. Marka Veselice” novi je naziv stare stranke Nacionalni demokrati, koju je Dean Golubić registrirao u listopadu 2009. godine. U razdoblju nakon izbora 2011., na kojima je doživio potpuni neuspjeh, Golubić preuzima i HKDU, pa na lokalne izbore 2013. u Zagrebu izlazi s privatnom koalicijom dvaju svojih vlastitih stranaka HKDU i ND. Za potrebe prošlih parlamentarnih izbora registrira si u listopadu 2015. još jednu – Hrvatsku demokratsku stranku (koja, dakle, nema nikakve veze s istoimenom političkom strankom s početka 1990-ih), pa na izbore izlazi s privatnom koalicijom u sastavu s – vjerovali ili ne – čak tri privatne stranke. Dokazao je da nisu potrebna dva Hrvata za tri stranke, kako poslovica kaže, već da je dovoljan samo jedan, ako je Dean Golubić. Poslije izbora, vjerojatno nezadovoljan izbornim rezultatom, a želeći profitirati na imenu slavnog demokršćanskog političara iz 1990-ih, mijenja ime Nacionalnim demokratima u HKDU dr. Marka Veselice, dok izvorni HKDU “umirovljuje”. HKDU i HKDU-MV kao stranke obje su registrirane sa sjedištem u Tkalčićevoj 4/1, dok je sjedište HDS-a u Šubićevoj 55, u prostorijama tvrtke Lupus Security koja je vlasništvo, pogađate, Deana Golubića.
Tri kile pravaštva, kila demokršćanstva
Kada se, dakle, zagleda iza Potemkinovih sela koja su u obliku stranačkih kulisa Đapić i Ćorić izgradili za potrebe rujanskih izbora, ostaje tek politička pustoš. Ćorić-Tepešov HSP AS, Đapićeva stranka s lokalnom zastupljenošću samo u Osijeku, stranka koja nikad nije izašla na nijedne izbore i Golubićeve dvije privatne stranke – ćorićevskim rječnikom to je “željeznička kompozicija”, ali ne ona koja bi njezine putnike odvela do stanice na Markovom trgu.
Osim toga, ovaj slučaj još jednom ukazuje na potrebu izmjene Zakona o političkim strankama i postroženja kriterija za njihovo osnivanje. Jer, ostanu li na snazi trenutni uvjeti, još ćemo i pred izbore 2091. na zagrebačkom Dolcu moći čuti kojekakve političke inženjere iz Šarengrada ili Čaprazlija dok naručuju: “Čuj stari, daj mi tri kile pravaštva i kilu demokršćanstva. E, i ubaci komad demokracije, čisto da liči na nešto.”
Autor: Leo Marić