Foto: Anadolija
Iako je u proteklih godinu i pol, silom prilika, morao proći ubrzani tečaj balkanske političke prakse, za ono što je doživio u Sarajevu predsjednika Sabora Božu Petrova nikakva struka ni dosadašnje iskustvo u politici nisu mogli pripremiti. U sklopu službenog posjeta BiH Petrov se u Sarajevu susreo s članovima Predsjedništva BiH, a potom i s predsjedateljem Vijeća ministara Denisom Zvizdićem. Svi su odverglali uobičajene fraze poput „jačanja međusobne suradnje i stabilnosti u regiji“te ponovili po milijunti put kako „unutarnje probleme treba rješavati dogovorom“. Uz to Petrov je kazao i kako je svojim sugovornicima „poslao jasnu poruku da je Hrvatska protiv svakog secesionizma i unitarizma, a za punu ravnopravnost konstitutivnih naroda“, što je relativno nova formulacija, na liniji dominantne politike Hrvata u BiH, a to je europski put i federalizacija, nasuprot srpskom separatizmu i bošnjačkoj unitarističkoj politici.
Ekspresnim dolaskom u Stolac nakon fizičkog nasrtaja bošnjačkog kandidata za gradonačelnika na članove izbornog povjerenstva u listopadu prošle godine, Petrov je pokazao kako dobro razumije probleme Hrvata u BiH i da ih čvrsto podupire. Stoga je u prvi mah izazvalo nevjericu protokolarno priopćenje iz ureda predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Zvizdića, objavljeno nakon susreta s Petrovom, u kojem stoji: “Predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov je rekao da Hrvatska poštuje suverenitet i teritorijalni integritet BiH, kao i jednakopravnost tri konstitutivna naroda i da ne podržava stvaranje dodatnog entiteta u Bosni i Hercegovini”. Petrov je na upit hrvatskih portala iz BiH negirao da je to rekao, štoviše istaknuo je kako se u razgovoru sa Zvizdićem nikakvi entiteti uopće nisu ni spominjali. Radi se, dakle, o prvorazrednom skandalu.Ne znam nijedan slučaj na svijetu da je ured nekog „prvog ministra“nakon posjeta strane delegacije dao priopćenje u kojem gostu stavlja u usta nešto što nije rekao, i to na vrlo delikatnu temu.
Ovaj najnoviji skandal pokazuje kako je već godinama potpuno autistična sarajevska politika zadobila jednu novu, zaumnu dimenziju. Koliko je javnosti poznato, Zvizdić i Petrov u razgovoru nisu koristili usluge prevoditelja, na koje bi se onda mogla prebaciti odgovornost zbog nesporazuma. Bilo je slučajeva kad bi se neke stvari izgubile u prijevodu. Nekada bi, s dobrom namjerom, prevoditelji znali ponešto prešutjeti, a ponešto i dodati, poput jedne naše sveučilišne profesorice koja mi je pričala kako ju je za posjeta bivšeg predsjednika jednoj južnoameričkoj zemlji zapala „čast“prevoditi ga, a taj je lupao takve besmislice da ju je bilo sram pa je u prijevodu izmišljala i ubacivala suvislije teze.
Prijatelj koji je nakon rata radio za strane organizacije u Mostaru pričao mi je kako je 1996. prevodio za neko europsko povjerenstvo koje je došlo obići jednu sirotinjsku povratničku obitelj kod Čapljine, koja nije imala ni stakla, već najlone na prozorima. Prvo što su Europljani upitali očajnog i promrzlog čovjeka i djecu bilo je – odvajaju li otpad? Prijatelja je bilo sram to ih pitati, pa je preveo: „Idu li ti djeca u školu?“, na što je čovjek samo kimao glavom i govorio: „Da, da…“Još bi čovjek shvatio čak i to da su u priopćenju iz Zvizdićeva ureda prešutjeli nešto što je bilo rečeno, a što im nije po volji. Primjerice, da ih je Petrov upozorio kako neće napraviti ni koraka prema EU dok ne izmijene izborni zakon koji im je svojevremeno servirala međunarodna zajednica samo zato da preglasavaju Hrvate. Ili da je rekao – ako Hrvati, kao formalno konstitutivan narod koji je Herceg-Bosnu obranio u ratu i u dobroj je nadi ugradio u Federaciju, danas u njoj ne mogu biti ravnopravni, onda bolje da takva tamnica naroda ne postoji.
Da su takvo nešto u protokolarnom priopćenju sarajevskog vijeća ministara prešutjeli ne bi bili ni prvi ni posljednji koji to čine. Ali to da se predsjedniku parlamenta druge države pripisuju teze koje nije izrekao, nečuveno je. Mogli su ga isto tako i u snimci obraćanja novinarima sinkronizirati pa mu i zvučno staviti u usta ono što bi htjeli čuti, što bi bilo puno upečatljivije od naknadnog imputiranja u protokolarnom priopćenju. Najbolje bi bilo da su uzeli neku od Mesićevih sarajevskih izjava i sinkronizirali je Petrovu na usta. Ili nekog od uobičajenih lobista velikobošnjačke politike u hrvatskim medijima ili MVP-u.Petrov ih je očito razočarao pa ga je trebalo „popraviti“. Što su očekivali, da će svečano položiti pokoji kamen temeljac za arapsko naselje u okolici Sarajeva kao Mesić ili da će u okviru posjeta BiH doći samo u bošnjačku prijestolnicu, kao da je poglavar Katoličke crkve?
Jedino časno, istina samo teorijski moguće, objašnjenje tog mučnog događaja je da su bošnjački i hrvatski dva toliko različita jezika da je zbog izostanka prevoditelja došlo do zabune. Pa teza Bože Petrova izrečena na hrvatskom kako je „protiv svakog secesionizma i unitarizma“na bošnjačkom se kaže „ne podržavam stvaranje dodatnog entiteta“. Možda su dva slavenska jezika u tom dijelu ista, ali se „Ivo Banac“na bošnjačkom kaže „Božo Petrov“pa je zato došlo do zabune? Šovinističko pumpanje bošnjačke javnosti preko sarajevskih medija odavno je doseglo razinu na kojoj se njihove konzumente drži potpuno izoliranim od bilo kakvog uvida u ono što doista misli polovica stanovnika njihove zemlje.
U funkciji uljuljkivanja Bošnjaka u vjeru kako je samo pitanje dana kad će se ukinuti konstitutivni narodi, a Hrvati i Srbi postati Bosanci katolici i pravoslavci, na sarajevsku Federalnu TV se dovlače samo, istina, sve malobrojniji, „pošteni Hrvati“i „pošteni Srbi“iz BiH koji su pristali statirati bošnjačkom unitarizmu za mrvicu vlasti, kao za vrijeme Platforme, ili dežurni „prijatelji Bosne“iz Hrvatske i Srbije, koji „pravoj raji“govore ono što želi čuti. Sada se takve medije hrani i službenim priopćenjima bošnjačke vrhuške u kojima se čelnicima susjednih država ubacuje u usta ono što uopće nisu kazali, a što se uklapa u njihovu unitarističku bajku, da bi, u ovom konkretnom slučaju, uvjerili javnost kako je, eto, i Hrvatska protiv stvaranja dodatnih entiteta pa je, dakle, super da ostanu postojeća dva, srpski i muslimanski, tj. da se prema Hrvatima u BiH nastavi odnositi kao i do sada.
Ovaj slučaj pokazuje svu ozbiljnost situacije u BiH. Republika Srpska već je odavno svijet za sebe koji samo čeka povoljan trenutak za definitivno odvajanje, a na sarajevskoj političkoj sceni ne postoji nijedan politički faktor spreman suočiti se s problemom Federacije BiH i tražiti kompromis s Hrvatima. Sve se svodi na blokiranje bilo kakve promjene i čekanje izbora 2018. kada će opet pokušati progurati neku novu Platformu. U tome im ide na ruku pasivna politika HDZ-a BiH koji se zadovoljio privremenim sudjelovanjem na vlasti, u koju nije smio ulaziti prije dogovora o promjeni izbornog zakona. Svi iščekuju i kakva će u BiH biti politika nove američke administracije.
Sarajevski unitaristički apetiti od kraja 90-ih najviše su podgrijavani upravo američkom politikom koja je dirigirala visokim predstavnicima koji su nametnutim odlukama promijenili daytonski okvir i de facto pretvorili Federaciju u bošnjački entitet, omogućujući karikaturalnim prekrajanjem izbornog zakona Bošnjacima da u svakom trenutku mogu Hrvatima izabrati političke „predstavnike“. Bošnjačka politika danas grčevito nastoji održati takav status quo i u nemogućnosti zadržavanja Republike Srpske opet se namiriti na račun Hrvata u BiH. Uz strepnju od promjene američke politike, dodatnu nervozu joj stvara i uvid da Hrvatska više nije spremna asistirati u političkoj eliminaciji vlastitog naroda u susjednoj državi.
Autor: Nino Raspudić / Večernji.hr