Više od četiri godine prošlo je od smrti Mladena Schwartza, hrvatskoga političara i filozofa. Povodom toga razgovarali smo s Anom Lučić, Schwartzovom udovicom i najbližom suradnicom u nacionalno-političkom radu.

Mladen Schwartz (1947.–2017.) rođen je u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu, gdje je njegov otac, pukovnik JNA, uskoro dobio premještaj. Studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, a tijekom studija se, prateći proljećarska gibanja na Sveučilištu u Zagrebu, zainteresirao za hrvatski nacionalizam i borbu za nezavisnost. Godine 1973. emigrirao je u Zapadnu Njemačku, gdje se uključio u rad hrvatske političke emigracije. Kao emigrant, prijateljevao je s Brunom Bušićem, kojemu je bio jedan od najbližih suradnika. Pisao je za emigrantske časopise Hrvatski List, Hrvatska Država i Danica, kao i za njemački konzervativni dvomjesečnik Criticón. Godine 1981. bio je jedan od utemeljitelja Hrvatskoga državotvornoga pokreta, u kojem je do 1990. obnašao dužnost pročelnika odjela za vanjske veze.

Po povratku u Hrvatsku 1990., Schwartz se uključio u Hrvatsku stranku prava, a jedno je vrijeme uređivao i njezino glasilo, Hrvatsko pravo. Godine 1994. napustio je HSP i osnovao Novu hrvatsku desnicu, radikalno desnu stranku koju je vodio do njezina gašenja 2003. godine. Od 2000. do 2005. bio je glavnim urednikom lista Ultimatum! Objavio je deset knjiga i nekoliko stotina članaka u periodici. Mladen Schwartz preminuo je u rujnu 2017. nakon duge i teške bolesti.

Ana Lučić dočekala nas je u svojem skromnom domu u zagrebačkom Borovju, u kojem je i Schwartz proveo posljednje godine života.

„Četiri je godine prošlo otkako je Mladen umro, prešao u vječnost zbog svojih djela. Bio je jako dobre naravi i dobroga karaktera. Neka mu bude laka hrvatska zemlja kojoj se toliko posvetio i toliko veselio. Previše je bilo neprijatelja i morao je puno patiti tijekom života“, odmah nam kaže gospođa Lučić.

„No, ni danas mu mrtvomu ne daju mira. Očito je nekomu opasan i mrtav, nekomu smeta i želi ga se izbrisati iz hrvatske povijesti. To mi jako teško pada jer ga je sve to previše koštalo.

Mladen je bio dobar i svima je htio pomoći. S obzirom da je tijekom svojih emigrantskih dana u Njemačkoj studirao i pisao doktorat, on je govorio njemački jezik na akademskoj razini. Mladenu je bilo žao naših ljudi u emigraciji koji bi završili u zatvoru zbog nekih nepodopština, pa je išao na sud, pratio suđenja, pomogao u njihovoj obrani, itd. Htio je pomoći svakomu za koga je znao da se stavio na hrvatsku stranu, svakomu koji je bio spreman uključiti se u borbu za stvaranje hrvatske države.

Zato mi najteže pada da neki od tih ljudi, za koje je imao toliko razumijevanja i kojima je toliko pomogao, i nije razmišljao hoće li imati zbog toga kakvih problema s Udbom, danas kleveću Mladena“, tvrdi Ana Lučić.

‘Bože Vukušić pokušava Schwartza izbrisati iz hrvatske povijesti’

Upitali smo gospođu Lučić o komu je riječ te ju zamolili da pobliže objasni o kakvim se klevetama radi.

„Među takve ljude spada i Bože Vukušić. Bio je vrlo mlad kad je došao u emigraciju u Njemačku iz imotskoga kraja. Mladenu ga je preporučio pokojni Milan Buškain. On je rekao Mladenu da ga poznaje, da mu je on susjed, iz istoga kraja, itd. Buškain je želio da se pomogne Vukušiću jer je došao u emigraciju nakon što je u Splitu navodno bio osumnjičen za neku sitnu krađu.

Vukušić je ubrzo u Njemačkoj nagovorio jednog drugoga Hrvata da ubije Jusufa Tatara, Albanca koji je bio udbaški doušnik, no nije predstavljao ništa važno za Udbu, nije predstavljao neku posebnu opasnost za hrvatsku emigraciju. Za to je od njemačkoga suda osuđen na doživotnu robiju.

Mladen Schwartz 1981. sudjelovao je u New Yorku u osnivanju Hrvatskoga državotvornoga pokreta. Na tom su sastanku bili prisutni, među ostalima, pokojni Nijaz Batlak „Daidža“ i Mile Markić. Mladen je napisao utemeljiteljske dokumente, statut i program, ali nije htio biti predsjednikom jer se prvenstveno smatrao piscem. Prihvatio je tek da bude pročelnik odjela za vanjske veze.

No, nitko od prisutnih 15-ak hrvatskih političkih emigranata nije pristao prihvatiti ulogu predsjednika. Zatim je Mile Markić iz Velike Gorice predložio da se položaj predsjednika ponudi Nikoli Štedulu, kojega je on poznavao kao dobroga Hrvata. Mladen je telefonski zvao Štedula u Škotsku te mu izložio prijedlog, na što je ovaj uzvratio da o tome mora razgovarati sa suprugom, Shirley. Sutradan, ili neki od sljedećih dana, ponovno su nazvali Štedula, koji je taj put rekao da ima odobrenje supruge i da prihvaća tu dužnost. Tako je Štedul postao predsjednik Hrvatskoga državotvornoga pokreta.

A što se tiče Bože Vukušića, Mladen je uskoro nakon osnivanja HDP-a pisao Buškainu o Vukušiću: ‘To je mlad čovjek, osuđen je na doživotnu robiju. Idemo mu pomoći da se s nečim bavi, da si nekako osmisli taj boravak i te dane, inače će poludjeti.’ Pisao je Vukušiću u zatvor i ponudio mu da prihvati dužnost pročelnika za politička pitanja Hrvatskoga državotvornoga pokreta, a Vukušić je prihvatio. Tako je Štedul postao predsjednik, a Vukušić pročelnik za politička pitanja HDP-a.  

A sada njih dvojica u svojim pisanjima o političkoj emigraciji potpuno prešućuju Mladena Schwartza. Dapače, Vukušić Mladena proglašava štetočinom za Hrvatsku, provokatorom… Nemoguće je biti ravnodušan pred tolikom količinom pokvarenosti.

Mladen mu je u emigraciji htio pomoći, pratio je njegovo suđenje, pisao mu je pisma u zatvor, omogućio mu da bude dužnosnik Hrvatskoga državotvornoga pokreta. On sad sebe prikazuje kao neku veličinu u emigraciji, što mu je Mladen omogućio, a istodobno ga želi uništiti. Za čiji račun? Zašto? Zašto sad, kad je Mladen mrtav? To je gnjusno.“  

Schwartz je autor Lundskih teza

Prema riječima Ane Lučić, Vukušić ne samo da se lažno predstavlja nego i pokušava izbrisati ulogu Mladena Schwartza u pisanju Lundskih teza, važnoga dokumenta koji je obilježio političko djelovanje hrvatske emigracije od kraja 1970-ih do sloma komunističke Jugoslavije i uspostave nezavisne Hrvatske.

„Bruno Bušić okupio je nekolicinu bliskih ljudi u Lundu, u Švedskoj, s ciljem da se sastavi novi program hrvatske političke emigracije. Na tom susretu sudjelovali su, među ostalima, Mladen Schwartz, Zlatko Markus, Ivan Lučić i pater Vjekoslav Lasić. Ono što je istina je da je Bruno nešto načrčkao na papirić i dao to Mladenu te ga zamolio da na temelju toga napiše teze. Mladen mu je na to uzvratio: ‘Bruno, ti znaš da ja nisam za timski rad.’ Na to je Zlatko Markus Mladenu dao ključeve stana jednoga od njegovih prijatelja koji su živjeli u blizini. Mladen je u tom stanu napisao Lundske teze. Po povratku ih je predstavio ostalima.

To je bilo pisano na pisaćem stroju koji je Mladen sa sobom svugdje nosio. Svi su se složili s tezama te su one zatim postale i osnova djelovanja Brunove skupine. Nakon 1990. su se pojavili Bože Vukušić i Vice Vukojević, koji su počeli naglašavati da je isključivi autor Lundskih teza Bruno Bušić te posve brisati Mladenovu ulogu u tome“, tumači nam Ana Lučić.

Jedna od Schwartzovih aktivnosti krajem 1970-ih bilo je i lobiranje za hrvatske interese u kod newyorških Židova, što nam se učinilo protuslovnim Schwartzovom dosljednom anticionističkom stavu koji je zauzimao tijekom kasnijega političkoga djelovanja, pa smo upitali gospođu Lučić da nam objasni kako je došlo do toga.

„Prilikom jednoga od susreta Mladena i Brune Bušića u Londonu, Mladen je prihvatio Brunov prijedlog da pomogne Zvonku Bušiću, Julienne Bušić i drugima zatvorenima zbog otmice američkoga zrakoplova, lobirajući među židovskim krugovima u New Yorku. Iako Mladen nije bio odgojen u židovskom duhu i nije se smatrao Židovom, prihvatio je Brunovu ideju radi viših ciljeva i zaputio se u New York. Tamo je boravio otprilike dva mjeseca s novcima koje je Bruno skupio od hrvatskih emigranata te pod imenom Židovskoga odbora za slobodnu Hrvatsku počeo obilaziti razne židovske organizacije, poput Svjetskog židovskog kongresa, raznih židovskih centara na Wall Streetu, itd.

Imao je strašna iskustva među njima na sâm spomen Hrvatske. Primjerice, Mladen je pokušao Židovima u Svjetskom židovskom kongresu približiti hrvatsku situaciju uspoređujući Zvonka Bušića i hrvatske borce iz emigracije sa Davidom Ben Gurionom i Menahemom Beginom, cionistima koji su u međuraću i nakon Drugoga svjetskoga rata koristili revolucionarne metode za uspostavu Države Izrael. Jedan stari Židov mu je na to počeo vikati ‘Kako se usuđujete to uspoređivati?!’ te lupio vratima.

Nakon dva mjeseca takvih i sličnih iskustava, Mladen se vratio nazad u London i rekao Bruni: ‘Bruno, tu za nas kruha nema. Stavi točku na i. Ne možemo oko toga više ništa pokušavati.’ Time je Mladen posve prekinuo sve veze sa Židovima“, objašnjava nam Lučićeva.

Schwartz i Udba

„Mladen je bio u posebno bliskim, prijateljskim odnosima s Brunom Bušićem i bio je poslije vrlo žalostan i ogorčen zbog Brunova ubojstva od strane Udbe. Zato je bio vrlo ljutit i razočaran zbog načina na koji je prikazan u dokumentarcu koji je o Brunovu ubojstvu 1992. izrađen pod vodstvom Vice Vukojevića i Bože Vukušića“, prisjeća se Ana Lučić.

Zanimalo nas je i je li Schwartz nakon povratka iz političke emigracije u domovinu pokušao doći do dosjea koji je o njemu vodila Udba, odnosno o više saznanja o Udbinom praćenju njegova djelovanja u emigraciji.

„Da, Mladen je zapravo doživio velik šok kad je pokušao u Hrvatskom državnom arhivu doći do svojega dosjea Udbe, kad je vidio da su najvažnija djela koja je on radio u emigraciji praktički istrgnuta iz dosjea. Znalo se da je Tuđman ključeve HDA dao Boži Vukušiću i Vici Vukojeviću, koji su to rabili da bi ucjenjivali bivše emigrante. Mladen se nekako tješio s činjenicom da arhiv savezne Udbe čuva cjelovite dosjee Udbe.

Posebno ga je ražalostilo kad je vidio da je njegov bratić, Branko Dobec-Weinrebe iz Ludbrega, koji je i danas važna osoba u tom kraju, u dosjeu pod kodnim imenom „Ratko“, došao pripremati atentat na svojeg rođaka. Mladen ga je jako volio.

Dvije su stvari Mladenu spasile život. Prvo, njemačka je policija imala nalog da se Mladena Schwartza čuva, ali ne zato što bi bili za Hrvatsku, nego zato što nisu mogli dopustiti da jedan Židov bude ubijen na njemačkom tlu. To je Mladenu spasilo život. Čim je Branko Dobec-Weinrebe došao, na Mladenovim vratima pojavila se njemačka policija i upitala tko je taj čovjek. Mladen im je odgovorio da je to njegov bratić i da je u redu, na što su oni otišli. Drugo, Dobec-Weinrebe u svojem izvještaju Udbi zapisao je da Mladen i kad ide u podrum, ne odvaja se od revolvera. To ih je možda odvratilo od pokušaja klasičnog atentata.“

Za kraj, pitamo gospođu Lučiću zašto se odlučila progovoriti o ovim temama nakon toliko godina.

“Postoje neke stvari koje ne možete nigdje pročitati, to je osobna biografija koja ne će biti u novinama ili na televiziji, ne će ju se moći nigdje pročitati. Jako je bitno da narod zna o čemu se zapravo radi, da bi se obranilo čast i djelo Mladena Schwartza, ali i da bi se spasila hrvatska povijest od laži i stavila istina na pravo mjesto.

Mladen se strogo držao načela da se kod pisanja nikada ne smije koristiti laž. Jer, ako se otkrije jedna laž sve postaje nevjerodostojno. A osim laži, isto je bio jako osjetljiv na poluistinu. To su mu bila dva osnovna načela koje nikad ne bi povrijedio u svojem pisanju. Radije ne bi ništa napisao ako nije u nešto sigurno, ako nije nešto provjereno. Tim Mladenovim načelom se i ja vodim”, objašnjava nam.

Opraštamo se od Ane Lučić nakon dugoga razgovora uz nadu da će ovo svjedočanstvo barem dijelom popraviti iskrivljenu sliku stvorenu o Mladenu Schwartzu i omogućiti mu zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti.

Izvor: Sloboda.hr