Intervju s Pedrom Díazom Floresom, španjolskim dragovoljcem u Međunarodnoj legiji ukrajinske vojske. Dana 6. veljače, Pedro, koji je tada bio u Španjolskoj od studenoga, saznao je za vlastitu smrt i da su ga ruske snage “denacificirale” u Bakhmutu 25. siječnja. Različiti ruski kanali i mnogi propagandisti Kremlja prenijeli su vijest da je “španjolski plaćenik koji je prodavao balzamirane prste mrtvih ruskih vojnika likvidiran u Bakhmutu 25. siječnja. Kako je javio njegov brat, Bakhmut i dalje dijeli darove. Ta vijest je, kao i druga ruska propaganda, bila laž.

Što ste pomislili kada ste vidjeli vlastitu osmrtnicu i saznali za svoju smrt?

Čuo sam za to od prijatelja Viktora koji je također bio u Ukrajini kao volonter. “Ubijen si”, rekao mi je Victor. Čak su objavili osmrtnicu u kojoj su najavili moj sprovod 1. veljače. Shvatio sam to kao šalu, nisam to shvatio ozbiljno.

Stavili su i nagradu za vašu glavu i optužili vas da ste prodavali prste ruskih vojnika.

Da, sve ovo seže do prošlog prosinca. Za Božić mi je nekoliko ljudi pisalo s pitanjem jesam li prodavao “trofeje”, prste ili druge udove neprijateljskih vojnika. Bili su toliko dosadni da sam na kraju jednom odgovorio da prodajem prste na eBayu, iako sam jasno dao do znanja da ne mislim ozbiljno. Napravili su screenshot poruke, izrezali je da se ne čita kao šala i raširili je okolo.

Međutim, grupa Wagner je ta koja čini svakakva barbarstva i obznanjuje ih.
Točno. Ali sve što govore i rade svaljuju na drugu stranu. To je tipično u ratu.
Kada ste se otišli prijaviti u Ukrajinu? Počeo sam tražiti informacije 25. veljače na različitim ukrajinskim Telegram kanalima i naišao sam na Azov. Pa sam ih pitao koji su mi dokumenti potrebni da se prijavim u ukrajinske teritorijalne snage, sve su mi rekli i otišao sam s prijateljem autobusom do granice i tamo su nas pokupili. Istina je da je tada, 1. ožujka, sve bilo u kaosu.

Zašto ste se odlučili otići boriti u Ukrajinu?

Ja sam dosta impulzivna osoba i kada sam vidio što se događa, što se događa s ljudima tamo, odlučio sam da moram intervenirati. Jasno mi je i da me moj vojni poziv nagnao da se prijavim jer sam znao da moje vojno iskustvo može biti od velike koristi. Služio sam četiri godine u španjolskoj vojsci, u BRIPAC-u (Padobranci), a 2018. sam bio u Iraku. Nisam dvaput razmišljao i ne žalim.

Neki su dobrovoljci odbijeni zbog nedostatka vojnog iskustva.

Došlo je mnogo dobrovoljaca, ali oni bez vojnog iskustva nisu se mogli pridružiti vojsci, iako je bilo onih koji su prošli vojnu obuku u gruzijskoj legiji. Dobili smo dva tjedna obuke i dvodnevni intenzivni tečaj za bolničare. Prošli smo razgovor sa zapovjednikom bataljuna, potpisali ugovor na šest mjeseci i onda smo dobili opremu: prsluk, stari Ak74, dva spremnika i još ponešto. Sav pribor za oružje morao si kupovati sam jer nije bilo ničega.

Da, u prvih nekoliko mjeseci Ukrajina je imala prilično staromodnu opremu. Kada ste primijetili promjenu s dolaskom boljeg oružja?

Bilo je to između svibnja i lipnja. U početku je, kao što sam već rekao, sve bilo vrlo kaotično. Civilne milicije formirane su za borbu i morale su se redovito organizirati. Međutim, da se Ukrajinci nisu borili kao što jesu, ne bi mogli zaustaviti Ruse. Ukrajinci su nevjerojatni. Mnogi su se vratili u svoju zemlju kako bi se borili i mislim da bi malo ljudi bilo spremno ostaviti sve da bi se otišli boriti.

Ali Međunarodna legija, kojoj ste se pridružili, smatra se elitnom jedinicom.

Da, moja jedinica je bila Charlie One, koju je vodila ukrajinska vojna obavještajna služba, a kasnije sam prebačen u Bravo Two. Bilo je izvrsnih profesionalaca, uglavnom Amerikanaca, a također i mnogo hispanaca. Upoznao sam Meksikanca koji je također bio optužen za prodaju ljudskih lubanja i kostiju.
Prvo sam bio u Kijevu, gdje je moja jedinica ostala nekoliko mjeseci, a zatim na jugu, gdje sam ranjen. Dobio sam dva metka, jedan u lijevu natkoljenicu, a drugi u rame. Metak u bedru ostao je unutra i morali su ga izvaditi u poljskoj bolnici.

Jeste li ikada pomislili da ste donijeli lošu odluku?

Ne, nikad nisam razmišljao o tome. Istina je da sam se sa svojom bojnom osjećao vrlo sigurno. Bilo je vrlo iskusnih vojnika, puno iskusnijih od mene, i nikad nisam razmišljao da se vratim ili da ću tamo umrijeti.

Jeste li imali kontakt s ruskim zarobljenicima?

Da, zarobili smo puno Rusa, ali oni koji su s njima razgovarali bili su naši ukrajinski prevoditelji. Neki od njih bili su vrlo mladi, od 17 do 18 godina, a drugi su izgledali kao skitnice, vrlo loše opremljeni i sa sovjetskim kacigama na glavi. Njihovo oružje je zastarjelo i nema para zapadnom oružju. To čini razliku u ratu.

A s civilnim stanovništvom?

Da, također smo pratili kola hitne pomoći i kamione koji su išli u centre za distribuciju hrane i odjeće. Upoznao sam mnoge obitelji s kojima sam i danas u kontaktu. Ne poznajući te, ponudili su ti vodu, hranu ili svoju kuću za spavanje. Daju ti sve. Ukrajinci su fantastični i primjer su jedinstva, čega u Španjolskoj nema.

Jeste li vidjeli dokaze ruskih ratnih zločina, poput masovnih grobnica otkrivenih u Irpinu?

Nisam trebao vidjeti masovne grobnice jer sam vidio civile ubijene u jarcima na cesti, izrešetane mecima u automobilima ili obješene. Bilo je i mnogo silovanja. Naš vod je uhvatio nekoliko silovatelja i predao ih SBU (Službi sigurnosti Ukrajine). Na njihovim mobilnim telefonima pronašli smo videosnimke silovanja koje su prisiljavali muževe i djecu da ih gledaju. Kad sam se vratio u Španjolsku, policija je od mene tražila informacije o ratnim zločinima i poslao sam im sve fotografije i video snimke koje sam prikupio.

Osim fizičkih rana, koje vam je još posljedice rat ostavio?

Još uvijek imam noćne more i trebam tablete za spavanje. U početku, kad sam stigao u Španjolsku, imao sam problema sjećajući se mnogih stvari i bio sam opsjednut gledanjem vijesti o ratu, kako bih saznao kako su moji suborci. To su vrlo jaka sjećanja i ponekad vas odvoje od stvarnosti ili čujete buku koja vas vraća u prošlost. Mislim da svi volonteri prolaze kroz ovo.

Jeste li razmišljali o povratku u Ukrajinu?

Da, moram srediti neke papire ovdje, poput putovnice, a onda ću se ponovno prijaviti.

Intervju s Pedrom Díazom Floresom vodio je španjolski povjesničar Álvaro Peñas, urednik portala deliberatio.eu, suradnik The European Conservative, El Americana i drugih europskih medija. Međunarodni analitičar, specijaliziran za istočnu Europu, za televizijski kanal 7NN. Autor u redakciji SND-a.

Izvor: Sloboda.hr/