Prošli četvrtak, na obljetnicu dana okupacije grada Zagreba od stranke partizana, održan je veliki prosvjed građanske inicijative Krug za trg koja se bori za promjenu imena Trga maršala Tita u Kazališni trg. Govor koji je na prosvjedu održao Ante Beljo, o tome kako su Tito i njegov kult ličnosti i danas prisutni u hrvatskoj politici, prenosimo u cijelosti:
Štafetu iz Zagreba šalju oni koji su je nekada poslije Titove smrti preuzimali u Beogradu (direktor HRT Goran Radman). Na našu sreću u Beogradu je nitko ne želi preuzeti, ali i Beograd i Zagreb i danas kao nekada u vremenima prije postojanja štafete i kulta „ljubičice bijele” imaju četničke vojvode u Srbiji i inkarniranu Orjunu (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) u Hrvatskoj, njihove sinove i unuke koje se savršeno razumiju i traže neku novu „njihovu” pomirbu za „dobro” svih na zapadnom Balkanu. Ne treba njima hrvatska pomirba, njima trebaju hrvatske svađe i razdori. Na njima grade balkansku pomirbu?!
U zemljama s visoko razvijenom demokracijom postala je uobičajena praksa da se po osobama koji su se na bilo koji način ogriješile o demokraciju i ljudska prava ne imenuju nazivi trgova i ulica. Ako je to već ranije učinjeno, danas se ti nazivi ulica i trgova brišu i mijenjaju. Jedan od najljepših i najpoznatijih trgova u Zagrebu nosi od 1946. godine ime diktatora s najdužim stažom u hrvatskoj povijesti: Trg maršala Tita?! Prije toga je taj isti trg bio nazvan po jednom drugom jugoslavenskom diktatoru Aleksandru Karađorđeviću (1927.-1941.).
Gradonačelnik Milan Bandić, koji je poznat po tome da prije podne nosi Stepinčevu svijeću, a poslije podne Titovu petokraku, godinama se oglušuje na inicijativu nas građana da se promjeni naziv trga u Kazališni trg.
Naša građanska inicijativa „Krug za trg” kojoj pripadaju ugledna imena iz hrvatske kulture i znanosti s punim pravom ističu kako je sramota za suvremenu demokraciju u Hrvatskoj da jedan od središnih trgova nosi ime čovjeka koji je odgovoran za mnoga ratna i poslijeratna masovna ubojstva, progone pristaša demokracije, uvođenje diktature i uspostavu jednopartijskoga jednoumlja.
Ako gradonačelnik Zagreba Milan Bandić i njegovi istomišljenici u Gradskoj skupštini doista inzistiraju na tome da nekadašnji Sveučilišni trg (1888.-1919.) odnosno Kazališni trg (1945.-1946.) i dalje nosi ime Josipa Broza Tita onda sukladno demokratskim načelima i poštivanju volje birača trebali bi pred njih izići sa svojim programima na izbore, a ne ih grubo varati propovjedajući prije izbora jedno, a poslije izbora čineći drugo.
Jedan američki predsjednik je rekao: „Sve ljude možete prevariti jdnom, pojedine ljude možete prevariti više puta ali sve ljude ne možete prevariti više puta.”
Tko predstavlja birače
Nadamo se da ni hrvatski birači neće više dozvoliti da ih netko, već ne znam po koji put tako bezdušno laže i vara (da ne kažem i neku težu riječ). Nećemo ih više birati i financirati. Ovdje je važno spomenuti da danas u Gradu Zagrebu i Hrvatskoj vladaju oni koji su dobili između 17 i 20% od sveukupnog hrvatskog biračkog tijela izbore. Tko predstavlja onih preko 80% birača?
To su u jednom velikom broju oni koji svojim neizlaskom na izbore konstantno „pune” biračke kutije onima koji legitimno onda vladaju sa ovako mizernim izbornim postotkom. Oni koji ne izlaze na izbore samim tim činom daju dva glasa strani koja pobjeđuje na izborima, a u većini slučajeva se radi o onoj strani za koju nikada ne bi dali svoj glas. Kad bi izišli na izbore svojim glasom bi poništili bar jedan glas suprotne strane.
Profesor uglednoga američkog sveučilišta Stanford, Piero Scaruffi, još je u listopadu 2008. u studiji „The worst genocides of the 20th Century” na temelju statističkih analiza uvrstio Josipa Broza Tita među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća u svijetu. Scaruffi tvrdi da je u pojedinim udrugama u Republici Hrvatskoj još uvijek najomiljeniji Hrvat Tito, unatoč činjenici da je odgovoran za ubojstvo najmanje 570.000 ljudi.
Ovo „prestižno” 10. mjesto među najvećim zločincima 20. stoljeća trebalo bi biti ozbiljni povod za razmišljanje hrvatskim povjesničarima o reviziji lika i djela zločinca kojega se moramo sramiti. Pogotovo to vrijedi za one današnje kameleone i kruhoborce čiji su čak i članovi najuže obitelji bili Titove žrtve, a Tita nazivaju „hrvatskim brandom” ili „superstarom”.
Ilustrativan primjer kako se neke osobe mogu nazvati pravim imenoni dao je Konrad Adenauer, poslijeratni kancelar Savezne Republike Njemačke, tvorac njemačkog gospodarskog čuda na upit novinara što misli o državniku ]osipu Brozu Titu, Adenauer je odgovorio koncizno i jasno: „Najobičniji razbojnik i kriminalac”.
Desetljećima su u hrvatskoj historiografiji jugoslavenski historiografi svjesno prešućivali zločine Titovih partizana nad talijanskim i njemačkim stanovništvom pred sam završetak rata ili neposredno nakon rata. O Bleiburgu i drugim mjestima masovnih zločina Titovih partizana nismo ništa učili u školama, a ne uče o tome ni današnje generacije unatoč postojanju samostalne i suverene države. Partizanski pogrom nad pristašama demokracije je najčešće tumačen kao legitimni dio Narodnooslobodilačkoga rata.
Pseudosekularna religija
Titov kult ličnosti i danas caruje u hrvatskoj politici kao pseudosekularna religija, odnosno kao argument iz šinjela titoističike „epopeje” koja je danas nažalost jedini kriterij političke podobnosti. Nietzscheovo „vječno vraćanje istoga” iz vremena Titove „štafete mladosti” konstitutivni je dio sadašnje politike u Hrvatskoj.
Direktor Hrvatske radiotelevizije Goran Radman obnašao je prije 30 godina kao predsjednik socijalističke omladine Jugoslavije funkciju Titova nasljednika u primanju štafete na stadionu Jugoslavenske narodne armije u Beogradu. Sindrom štafete danas se reflektira u brutalnom zatiranju individualne slobode kreativnosti, dokidanju svakog oblika individualne inovativnosti, partijskom diktatu oblikovanja televizijskog programa, kao i orkestriranim napadima na političke protivnike i neistomišljenike.
Kao pristaše europskih modernih vrijednosti moramo osuditi masovni kulturocid „građanske tradicije” i uništavanje svega što je pripadalo građanskoj uljudbi što je napravio Tito i njegovi boljševici.
Znakovito je da nijedan rektor Sveučilišta u Zagrebu od uspostave demokracije nije službeno podnio Senatu zahtjeva za povratak starog dobrog naziva „Kazališni trg” ili „Sveučilišni trg”. Je li jedan od razloga ove pasivnosti u akademskim krugovima sadržan u činjenici da na sveučilištu nije bilo lustracije?
Nadamo se da nas zbog ovih izrečenih riječi danas neće zakačiti novopečenim Kaznenim zakonom o sramoćenju koji je preslika nekadašnjeg Zakona o zaštiti imena i djela Josipa Broza Tita, iz nekih davnih vremena, za koja smo smatrali da su odavno iza nas.
Vjerujemo da današnji vlastodršci u Hrvatskoj neće dugo ostati, a ime ovoga trga da će uskoro biti promjenjeno, u sakladu s Europskim rezolucijama i većinskom voljom hrvatskog naroda što je već i rečeno u Rezoluciji hrvatskog sabora.
Ante Beljo i dr. Jure Zovko
Izvor: HKV