Ovih dana obilježavamo još jednu krvavu obljetnicu – Bleiburg, 15. svibnja 1945. U vrijeme komunizma o tome se nije smjelo govoriti ni pisati. Tek kad je oslobođena Hrvatska, ipak smo nešto više mogli saznati o toj poratnoj i krvavoj represiji, iako je to još daleko od istinskog rasvjetljavanja cijelog ovog slučaja.
Kao prvo, još uvijek ne znamo kakva je u tom partizanskom krvavom piru bila uloga i značaj Josipa Broza Tita, odnosno tzv. krvave ekstremne ljevice. Većina povjesničara ni nakon toliko godina još uvijek ne ulazi u bit problema, pa se ovog zločinca, i nakon njegove smrti, 1980., i dalje slavi i uzdiže. A tko to čini? Uglavnom oni čiji su pojedini članovi obitelji itekako zaslužni za smrt, nakon što su prestale oružane borbe, za stotine tisuća nevinih ljudi.
Obično se ovu tragediju hrvatskog, ali i ne samo našeg naroda, nastojalo prikazati kao da se radilo o osveti nekih neodgovornih oficira pobjedničke vojske. Međutim, riječ je ipak bila o masovnim ubijanjima koja su tada smišljena u najvišim vrhovima političke vlasti, na čijem je čelu bio Josip Broz Tito. Stoga oni koji i danas tvrde da ovaj kumrovečki metalac nije znao za ono što se događalo u Bleiburgu, kao ni na “križnim putovima”, najobičnija je laž, tim prije što je i sve smišljeno u njegovoj zločinačkoj kuhinji.
Partizani su se, kao pobjednici, svirepo osvećivali, a tako su mahom radili i u nekim drugim zemljama nakon pobjede nad fašizmom. Ono što je ipak najžalosnije je činjenica da su najviše stradali nevini civili, što znači da se bijes i mržnja pobjednika obrušavala na pogrešne, na one koji, realno gledajući, nisu ni mogli biti krivi za mnoge zločine, jer se, kao i uvijek, dogodilo da su glavni krivci, mnogo prije nego što je postalo prekasno, uspjeli pobjeći s opasnog područja. Umjesto njih, stradavali su nedužni, mali i nebitni, anonimni pripadnici vojnih snaga koje su izgubile rat.
Još živi, bivši partizani i udbaši, poput Manolića, tvrde da se nakon rata trebalo obračunati s onima koji su ostali, ali zaboravlja, jadnik, da je među njima bilo najviše žena, staraca i djece. Ali, sve do dana današnjega nitko nije odgovarao za smrt stotine tisuća nevinih ljudi, pa sve ispada da je bilo “normalno” da su ekstremni ljevičari, predvođeni zločincem Brozom, samo “spašavali” narod od neprijatelja, koji se tobože nije želio predati.
Za više ovakvih članaka – klikni LIKE!
Kad je ugledni hrvatski redatelj Jakov Sedlar snimio igrani film po scenariju Ivana Aralice “Četverored”, diglo se nebo i zemlja. A u tom odličnom filmu, za kojeg slobodno možemo reći da se “ne smije” više javno prikazivati ni danas, prikazana je samo istina o zlodjelima Brozovih zločinaca. Oni koji su prošli “križne putove” tvrde da Sedlar nije prikazao ni 30 posto od onoga što se stvarno događalo u Bleiburgu, pa nam je sam Sedlar rekao da namjerava ponovno snimiti film na istu temu, ali da tada uistinu ne će štedjeti nikoga, a najmanje partizanske krvnike. No, kako bilo da bilo, ostaje pitanje – zbog čega se hrvatski povjesničari još uvijek nisu prihvatili ove teme kako treba, a ne da neprestano nešto “frfljaju”, kao da nije prošlo dovoljno vremena da se ustanovi koje su partizanske jedinice i njihovi komandanti (s crvenom petokrakom na glavi!) imali udjela u tom zadatku, te kojim su ga sredstvima obavljale.
Bez obzira na to što postoji niz svjedočanstava o Brozovom krvavom piru, ljudi se i dalje boje govoriti što su prošli i doživjeli. Takav strah im je “usadila” Udba, čiji su pripadnici na početku stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države bez ikakvih provjera jednostavno prešli na hrvatsku stranu, pa eto ih danas tu među nama. Oni i samo oni podmeću, izmišljaju i progone i mnoge sudionike hrvatskog Domovinskoga rata, a školu su i te kako savladali u vrijeme vladavine Broza.
Slovenci se bore da se otvore arhivi Udbe, a što čekamo mi?
A što se to događalo u Bleiburgu, kad su partizani, odnosno lijevi ekstremisti, progonili kao zvijeri, nevine ljude? Župnik Mirko Štoković iz Istre ovako je opisao jednu zgodu s križnoga puta, koja najbolje i najbolnije govori kako je bilo:
“Prolazeći mostom preko Drave i cestom uz Dravu sjetio sam se nečuvene tragedije, kad je mlada majka, vraćena u koloni u Bleiburg, slomljena od očaja, pograbila starijeg sinčića i bacila ga u virove Drave koja ga je odmah progutala, dok se je mlađi sinčić svom snagom držao za skut haljine i zapomagao: “Mama, nemoj!”, “Mama, nemoj!”, ali je ona držeći ga čvrsto uza se, skočila u Dravu koja je sve troje progutala i odnijela u nepoznati grob.”
O Bleiburgu i križnim putevima se ne uči u školama
Ti “križni putovi” ili “marševi smrti” ni danas se ne uče u školama. Nema ni istinskih dokumentarnih filmova, svi kao da bježe od te teme. Oni koji su i danas živi, a bili su sprovodnici koji su pratili kolone pješice ili na konju, također šute, ili bolje rečeno to smatraju kao neko “junačko djelo”, iako su nevine zarobljenike vodili od Bleiburga, pa do Makedonije, učetvero, ušestero ili čak osmeroredovima, neprestano ih iscrpljujući, i glađu i žeđu, bolesne i bez zdravstvene pomoći. Kad bi se netko iz te kolone srušio, taj bi na istom tom mjestu završio svoje putovanje, jer Brozovi stražari nisu imali ni ranjene, ni nemoćne na putu. Od logora do logora stizali su samo oni koji su se mogli kretati na vlastitim nogama. Tko je pao bio je strijeljan na licu mjesta, ponavljali su baš svi koji su u kolonama križnog puta prošli iako i nekoliko stotina metara. Kad su takve kolone prolazile nekim mjestom često su ih dočekivali mještani, pa im nudili mlijeko i drugo. Međutim, nisu znali da je najčešće mlijeko bilo zatrovano, pa su mnogi i umrli zbog toga.
Strašne su zločine činili Brozovi partizani, i nakon II. svjetskog rata. I zbog toga nitko nije odgovarao. Neprestano se spominju samo zločini ustaša, poglavito u Jasenovcu. A što je s ovakvim i sličnim zločinima nad nevinim stanovništvom, kad se dopuštala eliminacija svih nepoželjnih, bez pismene zapovjedi?
Stoga je smiješno kad danas slušamo o zlodjelima “ekstremne desnice”, dok se ona lijeva uopće ne spominje, ili se spominje tek kao nešto značajno i dobro.
Ako za ništa nije kriv, dovoljno je da Broz, ali i njegovi sljedbenici, odgovaraju za strašne zločine nad civilima, ali kako će odgovarati kad jedan od istaknutijih hrvatskih političara reče kako su “lijepe partizanske kape”, te da su one “poruke ljubavi i mira!”
Autor: Mladen Pavković