U tijeku je godina obilježavanja velikog jubileja znamenitog osječkog slikara Julija Knifera – 90. obljetnice njegova života i 10. obljetnice smrti, popraćena nizom kulturnih i umjetničkih događanja na prostoru grada Osijeka, većinom u znaku meandra, prepoznatljivog simbola Kniferova stvaralaštva. Također, godina je i početka snažnijeg institucionalnog istupanja Grada Osijeka u pogledu kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2020. S tim u vezi, nedavno je javno predstavljena Strategija kulturnog razvitka grada Osijeka 2014. – 2020. kao temeljni dokument za provedbu sustavne kulturne politike u referentnom razdoblju.
Stoga se čini da je upravo ovo vrijeme idealno za svojevrsnu manju inventuru i kritički osvrt na osječku kulturu i njezine institucije, počevši od suvremenih komunikacijskih medija korištenih u svrhe njezine promocije. Naime, Grad Osijek odlučio je pokrenuti mrežnu stranicu/blog Oskultura, koja bi trebala služiti kao nekakav početni informativni i promotivni obrazac te javni forum kandidature Osijeka za europsku prijestolnicu kulture 2020. Međutim, postavljanje osječkog književnika Davora Špišića na funkciju moderatora te stranice/bloga svakog bi iole upućenijeg recipijenta kulture u Osijeku trebalo potaknuti na intenzivnije promišljanje o pozicijama moći unutar kulturnih institucija u gradu Osijeku kao paradigmi odnosa i načina upravljanja kulturnim institucijama u čitavoj Republici Hrvatskoj. Naime, Špišić je osoba upitnih karakternih osobina i stručnih kompetencija, koja kao svojevrsni „politički komesar“ grada Osijeka sjedi u Kazališnom vijeću osječkog HNK, iako na osječkom Sveučilištu (Umjetnička akademija, Filozofski fakultet, Odjel za kulturologiju) postoji čitav niz obrazovanih stručnjaka, među njima i teatrologa u znanstveno-nastavnim zvanjima, koji bi mogli obavljati tu funkciju. Špišić je na to mjesto, kao i na poziciju moderatora stranice/bloga Oskultura, vjerojatno stigao uz izravni blagoslov osječkoga gradonačelnika Ivice Vrkića, odnosno političke garniture koja vlada Gradom Osijekom, budući da je na svome blogu Civilka upravo Vrkiću odlučio posvetiti više panegirika i hvalospjeva. Njegovo poltronstvo i totalitarni mentalni sklop iščitavaju se i kroz bespogovornu podršku imenovanju novoga/staroga ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, jedinoga u Europi koji je obnašao rukovodeću funkciju na javnom RTV servisu u vrijeme jednopartijskog komunističkog totalitarizma i višestranačke demokracije, što je apsolutni presedan, no Špišić tvrdi: „Radman ima sve potrebne alate da krene u raščišćavanje ruševina. Zato je odluka Hrvatskog sabora da mu pokloni povjerenje itekako dobra vijest!“
Općenito govoreći o kulturnim institucijama u Osijeku, nemoguće je pobjeći od činjenice da upravljačka i nadzorna tijela kulturnih institucija popunjava stranački podoban, često i neprofesionalan kadar, jer se stranačka politička podobnost nameće kao ključni kriterij pri odabiru osoba u navedena tijela. To je jasno vidljivo i na primjeru spomenutog Kazališnog vijeća, gdje umjesto struke politički nametnuti predstavnici Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije odlučuju o imenovanju intendanta HNK, pa se događaju pat-pozicije te zastoj kazališnog rada i stagnacija umjetničkog razvoja glavne osječke scene! Stoga bi svakako trebalo ići u smjeru koji je u svome intervjuu upravo na stranici/blogu Oskultura zacrtao prof. dr. sc. Goran Rem, ističući: „HNK ultimativno cehovski povezati sa slavonskobaranjskim DHK (Društvo hrvatskih književnika, op. a.) i HDP (Hrvatsko društvo pisaca, op. a.), a ne s SDP i HNS ili HDSSB.“
Isto se vidi i na primjeru Državnog arhiva u Osijeku, gdje je na mjesto ravnatelja političkim diktatom ministrice kulture Andreje Zlatar Violić 2012. postavljen podobni i nestručni Siniša Bjedov, bivši radijski novinar bez ikakvog iskustva rada u arhivskoj struci i sličnoj instituciji. Iako je za spomenuto radno mjesto proveden natječaj na koji su se javili i zaposlenici Državnog arhiva u Osijeku s dugogodišnjim iskustvom u struci i doktoratom iz arhivistike, ministrica je tu činjenicu odlučila zaobići u širokom luku prilikom izbora ravnatelja, a kasnije je ignorirana i odluka Upravnog suda u Osijeku o nezakonitom imenovanju ravnatelja osječkog Državnog arhiva. Naravno, Bjedov je u međuvremenu „brzinom svjetlosti“ doktorirao na osječkom Filozofskom fakultetu 2013. U konačnici, nakon nove sudske odluke kojom je poništeno rješenje Ministarstva kulture o imenovanju Bjedova na mjesto ravnatelja, imenovana je nova v. d. ravnateljica te je ponovno raspisan natječaj pa se još uvijek iščekuje konačni rasplet situacije. Međutim, sudeći po dosadašnjoj praksi ponašanja resornog ministarstva, teško je očekivati poštivanje kriterija stručnosti pri odabiru kadrova.
Ministarstvo kulture i ministrica Zlatar Violić odigrali su ključnu ulogu i u umrtvljenju, odnosno ukidanju Arheološkog muzeja, još jedne važne kulturne institucije na području grada Osijeka, osnovane 2005., pripojivši ga Muzeju Slavonije 2012. Na čelnom mjestu Muzeja Slavonije također se nalazi politički podoban ravnatelj, no za razliku od donedavnog (možda i budućeg!) ravnatelja osječkog Državnog arhiva, ipak zadovoljava kriterije stručnosti i iskustva rada u muzejskoj instituciji.
Gašenje dvaju osječkih kinematografa u gradskom središtu u trenutcima pripreme za proslavu njihove stogodišnjice djelovanja, koja je trebala biti obilježena 2012., posebno je bolna točka osječkog prostora filmske umjetnosti, nakon toga zaposjednutog od strane trodimenzionalnih hollywoodskih blockbustera. O tom je problemu također svojedobno govorio spomenuti Goran Rem: „Bez kina nema gradske kulture, a kina nipošto nisu tržničke robnokućne projekcije na obilaznici.“ Srećom, Hrvatski audiovizualni centar i Ministarstvo kulture ipak su kroz svoj projekt uspjeli obnoviti rad barem jednoga osječkog kina koje prikazuje umjetničke sadržaje, pa tako Osječani u zadnje vrijeme ipak imaju prilike pogledati tematske revije nagrađivanih europskih filmova i sl., no za trajni opstanak kinematografije potrebno je stvoriti dugoročni model financiranja i preuzimanja dijela vlasničkog udjela od strane Grada Osijeka te održivog opstanka kroz unošenje obveze pohađanja filmskih sadržaja u nastavu hrvatskoga jezika i književnosti.
Također, ukidanje stoljetnih željezničkih linija prema Mađarskoj i BIH te prorjeđivanje istih prema hrvatskoj metropoli gura Osijek na kulturnu marginu i u provincijski glib, dok ohrabruju jedino pokušaji razvoja zračnog prometa s inozemstvom (London, Frankfurt? itd.) i ostatkom Republike Hrvatske. Nažalost, svijetli primjer uzleta osječke zračne luke mogao bi biti zasjenjen nekoordiniranom politikom vladinih resora koja je rezultirala katastrofalnim tempiranjem otvaranja radova na cesti koja spaja Osijek i zračnu luku, što bi za njezino poslovanje, ostvarenje prihoda i eventualni daljnji razvoj moglo imati dugoročne negativne posljedice.
Dakle, niz navedenih primjera ne pokazuje baš svijetlu budućnost osječkog kulturnog života, no to kulturno osviještenom pojedincu ne daje za pravo da tone u defetizam, kao ni da se zadovoljava mrvicama koje mu pružaju izabrane političke elite, odnosno politički podobne/nametnute kulturne elite, već pred njega kao nasušnu potrebu stavlja umrežavanje te kreiranje konstruktivne intelektualne i aktivističke subverzije prema nametnutim elitama koje trenutno drmaju osječkom kulturom i njezinim institucijama. Rezultat subverzije pritom nikako ne treba promatrati kroz transfer na pozicije moći pa ni kroz eventualni kratkoročni uspjeh u doprinosu kandidaturi Osijeka za europsku prijestolnicu kulture 2020., već prvenstveno kroz dugoročno planiranje u nastojanju promjene paradigme funkcioniranja kulturnih institucija putem njihova oslobađanja od okova nestručnosti i političke podobnosti!
Autor: Jaroslav Flauder