U ime demokracije namnožila se četnička gamad. Svakim danom sve ih je više i sve su glasniji. Međutim, ti koji se sada predstavljaju kao “aktivisti za ljudska prava”, članovi nekakve Antifašističke lige, Documente i brojni drugi, u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata uglavnom su bili u “München divizijama”. Sada nam ti i takvi, 23 godine od početka srpske agresije, “popuju” da je rat bio “dogovoren”, da je za njega kriv prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, da je Oluja bila sramna vojno-redarstvena akcija i tome slično.
Skupina nekakvih propalica okupila se i ispred zagrebačke Katedrale i javno su protestirali što su hrvatski branitelji dočekali junaka hrvatskog Domovinskog rata Darija Kordića s ovacijama. Ta izdajnička skupina zamjerila je i biskupima Košiću i Pozaiću što su podržali dolazak Kordića. Ali, dok se ova omanja skupina okuplja da usred glavnoga grada tobože odaju počast žrtvama koje su navodno pale s hrvatske strane u vrijeme rata, ni glasa od njih protiv agresora: Srba, Crnogoraca, zločinačke JNA i domaćih izdajica, u čiju skupinu možemo i njih pribrojiti. Njima nije važno tko je kome prvi ušao u dvorište, tko je agresor, a tko žrtva. Tim glumcima najvažnije je da se bore za “pravdu”, a pravda je za njih isključivo poraz na četničkoj strani. Kako su hrvatski branitelji mogli, tko im je dopustio da se brane u vrijeme rata od srpskih i inih zločinaca? Što branitelji nisu bili poput njih, poput zečeva koji su pobjegli čim se oglasio prvi pucanj? Kad su se pojavili prvi “aktivisti” koji su uvidjeli da je, zamislite, u ovom krvavom ratu, bilo žrtava i na drugoj strani? Tek nakon tri-četiri godine nakon agresije! Tada su uvidjeli da Hrvatska ostvaruje hrvatsku državu, da nije pala, pa su i ti “aktivisti” odmah počeli primati debele donacije pretežno iz inozemnih izvora samo s jednim ciljem – uništiti sve što su hrvatski branitelji ostvarili u krvi!
Titovi partizani nakon II. svjetskog rata progonili su sve i svakoga do početka Domovinskoga rata koji nisu bili na njihovoj strani. Je li bilo tako ili nije? Dovoljno je bilo da vas netko prijavi da dišete “poput Staljina”, ili da ste si pustili brkove poput ovog svjetskog zločinca, odmah ste završili na robiji, na Golom otoku, Lepoglavi, ili Staroj Gradiški. Na stotine tisuća je bilo onih koje su odmah ubili, poput psa, jer nisu bili za Tita i Partiju. Sada se dobrim dijelom javljaju njihova djeca (kruška ne pada daleko od stabla) pa su se odmah uključili u “mirovne organizacije”, pričajući nam priče kako su i hrvatski branitelji bili ratni i ini zločinci, bez obzira što su se branili te da ih treba “na vrbe”. Tko je ubio, pitaju oni, nevinu obitelj Zec, tko je ubijao u Ahmićima, tko je ubijao Srbe u Vukovaru, Gospiću – pita ta sirovina. Ali, kad im kažete Hrvatska je doživjela agresiju, morali smo se braniti, oni okreću glavu, zatvaraju oči i uši, prave se većim psihičkim bolesnicima nego jesu.
Bi li Amerikanci ili Izraelci dozvoli da im u njihovo dvorište dođe skupina bolesnika i drži lekciju, zbog čega su ratovali u Vijetnamu, Iraku ili zbog čega to čine u Afganistanu? Što bi učinili Izraelci i njihovi vojnici da netko u njihovu glavnom gradu svaki čas protestira zbog čega napadaju Palestinu, uhićuju njihove vođe, rastjeravaju njihove obitelji, itd., i tako redom.
Što na sve to kažu brojne hrvatske braniteljske udruge, a poglavito one stradalničke?
Navodno da ih ukupno ima oko tisuću petsto. Taj ogromni braniteljski korpus, kako reče jedan yugonostalgičar, pretvorio se u tigra od papira i nitko ga se na žalost ne plaši! Eto, što se dogodilo nakon prve Konvencije hrvatskih branitelja u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu? Ništa. Što se dogodilo kad su oslobođeni Drljo i Krajina, pripadnici časne Antiterorističke jedinice Lučko za navodne zločine u Gruborima? Ništa. Da, dogodilo se da nam je jedna četnikuša zvana Teršelič držala lekciju i objasnila da je hrvatski sud pristran. Branitelj branitelja, za razliku od partizanskih mulaca, najradije bi utopio u čaši vode!
Titovi partizani bez problema održavaju četničke fešte u Kumrovcu i drugdje, ali kad svoje obljetnice obilježavaju pobjednici Domovinskoga rata, eto ti “JNA zvezdaša” koji odmah dižu buru, jer im se pričinilo nešto crno pred očima! Oni se i dalje bore protiv fašista i ustaša, jer u protivnom njih ne bi bilo. A gdje su ti ustaše i fašisti? Pa, pobili su ih partizani, odmah nakon II. svjetskog rata, bez suda i suđenja. Sada braniteljima navodno uzimaju i dobar dio mirovina. Što je sljedeće na redu? Većina medija je pod strogom kontrolom onih koji su trenutačno na vlasti. Političari su nas “rastočili” kao vino. Što bi na sve to rekli oni koji su dali svoje živote za – Hrvatsku?
Ako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, pa i Slovenija doživjeli agresiju, a jesu, onda naši dragi hrvatski i ini četnici (kako da vas drugačije nazovemo, možda njihovim sljedbenicima?) odgovorite na jedno: što je bilo prvo: kokoš ili jaje? Možda ćete na taj način bolje shvatiti (kad ste već prespavali rat) što se događalo na ovim prostorima, poglavito od Vukovara, Srebrenice, Škabrnje, Kijeva, Osijeka, Gospića, Virovitice, Knina, Karlovca, Zadra, Šibenika, pa sve do Dubrovnika.
Što ta četnička gamad (kako da ih drugačije nazovemo) nije bila toliko glasna kad su Srbi euforično dočekivali svoje ratne zločince, ili pak kad danas uzdižu četnika Dražu Mihajlovića?
Ili, što bi svi oni radili od nas, hrvatskih branitelja i članova naših obitelji, da smo kojim slučajem izgubili rat?
Autor: Mladen Pavković