Tomislav (13) i Blaženko Jakovljević (12) u školi su odlikaši i za razliku od dobrim dijelom danas razmažene i lijene djece čiji roditelji muku muče da ih privole na učenje – njima je knjiga draga i radosna suputnica kroz djetinjstvo.
Oni se ne vesele završetku školske godine kako je to slučaj s većinom današnje djece, nego bi u školu išli kad god mogu. Njihov je život u selu Žabnica na rubu Zagrebačke županije puno vedriji kad su u klupama nego – kod kuće.
Unatoč velikim naporima koje je njihov otac Ivan (42) vlastitim rukama uložio kako bi trošnu kuću, za koju je prije nekoliko godina imao jedino novaca kupiti, doveo u minimalno prihvatljive životne uvjete, krov iznad glava članova obitelji Jakovljević, pod trulim gredama samo što se nije srušio, vlažni zidovi puni su gljivica, a spavati mogu jedino svi u istoj sobi.
A uz dvojicu braće odlikaša, tu je i šestogodišnji brat Danijel, dok je mama Marina u drugom stanju te u rujnu očekuju prinovu.
Jakovljevići ne žive, oni preživljavaju, skromno dan za danom, a za pomoć – nema kome se nisu obratili. No kako narod kaže, siromašni rođak, daleki je rođak.
“Živimo od 1700 kuna socijalne pomoći i dječijeg dodatka, koji kasni već dva mjeseca. A kuća… kuća nije ni moja još, nije još otplaćena. Račun mi je blokiran, ovršno rješenje je sjelo jer nisam platio TV pretplatu”, povjerava nam se glava obitelji Ivan Jakovljević čiji je dom ostao i bez električne energije prije godinu dana pa su mali odlikaši pisali zadaće i učili pod svjetlom svijeće.
Sva obećanja koja su dobivali na raznim mjestima – od Crvenog križa, općine, poslovnih ljudi – izjalovila su se. Nije dosta što čovjek mora pružiti ruku, zatražiti pomoć, nego umjesto iste dobiva već godinama laži i obmane – kažu Jakovljevići osvrćući se na svoju nezavidnu životnu priču u koju ih je dovela nezaposlenost i slabi izgledi da će Ivan i Marina ikada ponovo naći pristojan posao.
“Zaboravili su na nas, za nas nemaju, nego što i ako ostane”, očajan je Ivan Jakovljević koja bi želio svojim dječacima pružiti najbolje što može, a život ipak piše drugačiju i suroviju priču.
U njihovoj kući nema tekuće vode, nema WC-a, no sve to, ove hrabre dečke nije spriječilo u svojim obvezama prema školi.
Da tragedija bude još veća, pojašnjava nam mama Marina, osim vrlo teške financijske situacije u kojoj su se našli nakon što je otac Ivan ostao bez posla – Blaženko i Danijel imaju problema s govorom i rijetko komuniciraju.
“Mjesečno dva puta idemo u Polikliniku Suvag u Zagrebu, trebali bismo češće, ali nemamo novaca to priuštiti, putni nalog nam nisu dali jer kažu da na njega nemamo pravo.”
Teško je živjeti u selu Žabnica jer većina stvari kojima je djeci u gradu pristupačna, ovdje ne postoji. Autobusna linija, trgovina, dječje igralište – ovdje su samo puste želje stanovnika i rijetke preostale mladeži koja zbog nezaposlenosti – bježi u Zagreb. I obitelj Jakovljević bi rado otišla – u neki socijalni stan, jer derutna kuća je samo privremeno rješenje kojega najeda zub vremena.
No, spremni su oni i na kompromis jer glava obitelji dobro zna građevinske poslove, pa kad bi bilo mogućnosti za donacijom građevinskog materijala – napravio bi do trošne kuće novu – da njegovi odlikaši mogu konačno učiti i radovati se svom domu kao i svako drugo dijete.
Obitelji Jakovljević pomoć je dobro došla u više oblika; hrani, odjeći, opremi za bebu, u građevinskom materijalu, a tata Jakovljević najsretniji bi bio kada bi imao posao za koji će dobivati redovnu plaću, i od kojeg bi mogao privrijediti za svoju obitelj. Zbog djece i njihove potrebe za redovnim terapijama u Zagrebu, obitelj Jakovljević najradije bi se za neko vrijeme preselila u Zagreb, pa bi im i tu pomoć dobro došla, ako netko zna za takvu mogućnost.
Inače, tata Tomislav naš je vjerni čitatelj i komentator, pa Vas od srca molimo da ukoliko ste u mogućnosti pomoći obitelji Jakovljević, svoje donacije možete uplatiti na žiro račun Marine Jakovljević: IBAN – HR93 23400093110321403
Izvor: Zagrebinfo