Počela je nova školska godina. A udžbenici su ostali kakvi su i bili. Tako pojedini mediji ovih dana izvještavaju da, primjerice, srednjoškolci i dalje uče kako je Slavko Linić još ministar financija, a Lovrić Merzel i Željko Sabo uspješni političari. Uzdiže se aktualna vlada, bez obzira što je možebitno već uskoro ne će biti.
Sve je to odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Međutim, nema više ni ministra Jovanovića koji je napravio čitavu zbrku s udžbenicima, koji je bio svakom loncu poklopac, oštar na jeziku, a otkad su ga smijenili postao je manji od makova zrna. Nema ni glasa od ovog ratobornog ekstremnog ljevičara. No, nije ni to najgore. Najgore je što ti i takvi nisu predmet Državnog odvjetništva. Međutim, što se tiče hrvatskog Domovinskog rata, odnosno stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, učenici u školi uče ono najosnovnije, tek toliko da uče. O fašizmu u Italiji moraju sve znati, baš kao i o II. svjetskom ratu. Josip Broz Tito također je iznimno važna ličnost, dok su Junaci hrvatskog Domovinskog rata svedeni na jednu malo opširniju rečenicu. Ono što je bio Hitler u II. svjetskom ratu, to je bio Slobodan Milošević u Domovinskom ratu. Ali, o Hitleru i Mussoliniju uči se u detalje, a o Miloševiću tek da je bio – glavni inicijator velikosrpske agresije te da je umro u pritvoru Haškog suda gdje mu je suđeno za izazivanje i vođenje ratova u bivšoj Jugoslaviji.
No, malo tko se osvrnuo na pregled lektire za osnovne i srednje škole. Pogledajte popis i sve će vam biti jasno. Nema gotovo ni jedne knjige vezane uz hrvatski Domovinski rat, a koju bi učenici obvezno trebali pročitati. Ako se na popisu i nađe neki autor, što je rijetkost, koji je i pisao o stvaranju hrvatske države, onda on nije zastupljen s knjigom koja govori na ovu temu već se uzimaju njegove knjige, odnosno knjiga koja govori o “srednjem vijeku”. Tek tu i tamo neke škole imaju za lektiru knjigu “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića, a riječ je o lirskim pričama. Na taj način stječe se dojam da o hrvatskom Domovinskome ratu nema knjiga. A na tu temu dosad je objavljeno ni manje ni više nego između tri i pet tisuća naslova! Problem je u tome da o knjigama za lektiru odlučuju oni koji nisu sudjelovali u stvaranju hrvatske države, pa ih ne čitaju niti ih ne zanimaju. Po broju naslova, od hrvatskih pisaca, i dalje je daleko na prvom mjestu Miroslav Krleža. Za njim odmah je Antun Gustav Matoš, poglavito u srednjim školama. Ali… učenici ne uče da je recimo Krleža bio zaljubljen u Tita i komunizam protiv kojeg smo se borili, niti da je Matoš jedan od najznačajnijih hrvatskih kritičara XX. stoljeća, tako da čitajući knjige ovih pisaca mogu učiti i naučiti samo jednu njihovu stranu. To bi isto tako bilo, da malo karikiramo, da se našalimo, da se u likovnoj umjetnosti uči o Hitlerovom slikarstvu, a ne kaže se da je on bio jedan od najvećih ratnih zločinaca.
Za više ovakvih članaka – klikni LIKE!
Da, što se u školama uči o likovnom stvaralaštvu u Domovinskome ratu? Ako kažemo ništa, rekli smo puno.
U vrijeme vladavine Broza skupno se moralo odlaziti i u kina i gledati filmove o Boški Buhi, ili o Drvaru, dok danas nitko od škola ne traži da učenike pošalje u kino gledati primjerice hrvatski film “Broj 55”, ili neki od mnogobrojnih dokumentarnih filmova koji govore o Domovinskome ratu.
I kad se sve to stavi “na vagu” ne treba se čuditi što učenike više zanima rat u Iraku, Afganistanu ili Ukrajini, pa čak i onaj davno u Vijetnamu, nego onaj u kojima su njihovi najbliži dali krv za – slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
Autor: Mladen Pavković