Današnje suđenje dvojici bivših funkcionara zloglasne jugoslavenske Udbe, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj po mnogo čemu je povijesno. Ovo se u prvom redu odnosi na sve one kojima je Udba uništila i/ili uništavala živote. Poput Gizele Đureković, udovice ubijenoga hrvatskog emigranta za čiju je likvidaciju njemačko tužiteljstvo kao nalogodavce optužilo dvojicu bivših udbaša.
Gizela Đureković već 31 godinu čeka da se pravna država pozabavi ubojstvom njezina supruga zbog kojeg je, 1987. godine, uslijedilo i sumnjivo samoubojstvo u Kanadi njezina sina jedinca Damira.
Suđenje dvojici udbaša, nekadašnjih gospodara života i smrti u komunističkoj Jugoslaviji, također je povijesno jer u Hrvatskoj nikad nije provedena lustracija kojom bi se istražilo tko je odgovoran za politički teror na pojedincima koje je bivši režim proglasio svojim neprijateljima, prenosi tportal.
Ovo suđenje, s aspekta obavještajne zajednice povijesno je i po tome što nije baš uobičajeno u ozbiljnim civiliziranim državama da izručuju svoje obavještajce. Hrvatska je, doduše, pokušala biti jedna od ‘ozbiljnih’, ali nije imala snage ni argumenata za uspjeh. Bivša ravnateljica moćne britanske kontraobavještajne službe MI5, Stella Rimington, primjerice, u jeku političkog natezanja Hrvatske s Njemačkom i Bruxellesom oko izručenja Mustača i Perkovića, izjavila je: ‘Nikad ne bih izručila čelnike obavještajne službe drugoj državi, bez obzira na to što se radi o stvarima iz doba komunizma. Ozbiljna država i ozbiljna vlada to ne rade, bez obzira na pritisak, prijetnje ili sankcije. Čak niti u slučaju izbacivanja iz Europske unije, iako do toga sigurno ne bi došlo’.
Hrvatska se, pokušavajući izvrdati obaveze iz europskog uhidbenog naloga, pravdala da time ne sprječava raskrinkavanje odgovornih za ubojstva hrvatskih emigranta već da joj je to, baš naprotiv, u interesu te će zbog toga kao ustavnu kategoriju uvesti nezastarijevanje politički motiviranih i ostalih teških ubojstava. A nakon što to učini otvorit će postupak protiv Mustača i Perkovića u Hrvatskoj. Ustavne promjene po tom pitanju su završile na slijepom političkom kolosijeku. Zbog nedoraslosti takvim šahovskim partijama svi su im se manevri obili o glavu. Prvi je za Muenchen otišao Josip Perković. Uhićen je, kao i Mustač, prvog dana ove godine, a Njemačkoj izručen 24. siječnja. Njegov nadređeni Zdravko Mustač pridružio mu se četiri mjeseca kasnije, 17. travnja.
Šest mjeseci nakon Mustačeva izručenja, danas 17. listopada, Perković i njegov šef prvi će put kao optuženici izaći pred njemački sud, na kojem bi trebali provesti barem 61 raspravni dan. Minhenski sud je predvidio da će suđenje za ubojstvo Stjepana Đurekovića iz 28. srpnja 1983. biti okončano do travnja 2015. godine. Uz njemačko tužiteljstvo kao sutužiteljica Perkoviću i Mustaču pojavljuje se Đurekovićeva udovica Gizela.
Mustačeva odvjetnica otkrila je nacionalnoj novinskoj agenciji Hini da će se njezin klijent braniti šutnjom. Za razliku od svoga podređenog Perkovića, čiji su njemački odvjetnici najavili žestoku borbu. Smatraju da tužiteljstvo nema ni motiv niti dokaze kojim bi argumentirali optužnicu protiv Perkovića.
Autorica netom objavljenje knjige o ‘Tuđman i Perković’, novinarka Orhidea Gaura Hodak, također smatra da je motiv najslabija karika njemačke optužnice budući da nije jasno argumentirano zašto bi šef hrvatske Udbe naručio ubojstvo Stjepana Đurekovića, koji nije igrao značajnu ulogu među hrvatskim disidentima niti je donosio ključne odluke u Ini da bi predstavljao prijetnju tadašnjem režimu.
No, upitno je koliko su uopće, u bilo kojem slučaju, egzekucije političkih neistomišljenika u ‘jednoumnim’ režimima poput jugoslavenskog rezultat osobnih motiva visokorangiranih državnih špijuna koji su po grubim procjemana zapovjedno odgovorni za likvidacije čak šezdesetak hrvatskih emigranata.
Mustačeva omerta
Zdravko Mustač se po meni brani šutnji, jer računa na uspjeh Perkovićeve obrane. Imam dojam da je on jedan vrsni profesionalac, koji u maniri stare škole šuti, jer su takva pravila vlada u ‘špijunskoj struci’, smatra Orhidea Gaura Hodak.
Što se tiče ključnih svjedoka njemačkog tužiteljstva u ovom slučaju, Vinka Sindičića i Bože Vukušića smatra da će obrane lako osporiti njihovu vjerodostojnost. Prvenstveno, jer niti jedan nema neka konkretna saznanja o Đurekovićevu ubojstvu. Osim toga, Sindičić je i sam bio Udbin egzekutor i već poznat po davanju nevjerodostojnih iskaza. Prošle je godine pak povukao svoj kompletan iskaz koji je dao na sudu u procesu protiv Krunoslava Pratesa, osuđenog za sudjelovanje u tom ubojstvu, navodeći da je svjedočio pod prijetnjama te skidajući odgovornost s Perkovića. Sindičić je potom netragom nestao i za njim je raspisana tjeralica.
S druge strane Bože Vukušić u Njemačkoj je pravomoćno osuđen zbog ubojstva jednog Udbina agenta, a to nije jedina činjenica kojom će se pokušati osporiti njegova nevjerodostojnost.
Kako sada stvari stoje Perkovića neće usositi niti njegov bivši kolega i podređeni iz Službe državne sigurnosti Branko Traživuk. Traživuk je 15. kolovoza 1992. u intervjuu beogradskoj Dugi otkrio identitet Udbina egzekutora Vinka Sindičića i progovorio o navodnoj umiješanosti Perkovića u Đurekovićevo ubojstvo. No, kada je napokon u siječnju 2008. dobio priliku svoje tvrdnje potvrditi njemačkom tužiteljstvu, prema pisanju medija, istražiteljima je u Banjoj Luci rekao da ‘nikad nije putovao u inozemstvo s J. P., nikad nije čuo priču o bilo kakvom ključu i nepoznato mu je da je J. P. komunicirao s Pratesom’.