Nakon što je u Munchenu počelo suđenje poznatim udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Hrvatskoj su se “razigrale delije”. Svako se malo izmisli neki “incident”, pa ovo suđenje “stoljeća” namjerno ostaje u drugom planu. U dnevnim novinama, ali i na tv ekranima, poglavito režimske Hrvatske radiotelevizije, o tome se gotovo šuti. Da nema Nobila, koji je svakom loncu poklopac, vjerojatno bi i to prošlo kao u onoj poslovici – “prošla baba s kolačima”.
Svaka čast njemačkom pravosuđu što je pokrenulo ovaj slučaj, jer u Hrvatskoj su još uvijek jake udbaške snage, koje su se, kako u jednom svojem komentaru kaže Nikica Gović, infiltrirale u nove hrvatske vlasi, obavještajne službe i pravosuđe – bilo osobno, bilo putem svoje djece. No, ako su najviši udbaški čelnici bili upleteni i u monstruozna ubojstva nevinih Hrvata, a jesu, onda je neshvatljivo zbog čega se ta zločinačka organizacija ne razotkrije do kraja? Mnogi ističu da su u ubojstva Hrvata koji su bili protivnici Broza i njegova režima bili upleteni i pojedini članovi Centralnih komiteta Saveza komunista, da su oni određivali zločinačke smjernice njihova okrutnog djelovanja, zbog čega se onda čeka s otvaranjem arhiva Udbe? Bilo bi zanimljivo vidjeti popis bivših članova ne samo Centralnih komiteta SK, već i sekretara partije po ondašnjim općinama, ali i tadašnjih načelnika milicijskih stanica, javnih tužitelja i sudaca, odnosno objaviti što se dogodilo s njima i njihovom djecom nakon devedesetih godina, kad se stvarala slobodna, samostalna i neovisna hrvatska država. Naime, ako malo bolje pogledate oko sebe na svim važnijim gospodarskim i političkim funkcijama u općinama i županijama (svaka čast izuzecima) uglavnom se nalaze ti i takvi koji su vedrili i oblačili sve do 1990.! Nakon toga, zajedno s bivšim udbašima, bez ikakvih provjera (kao četnici potkraj II. svjetskog rata) prešli su na hrvatsku, pobjedničku stranu, a najbolji primjer za to su baš Perković i Mustač. Dakle, do devedesetih godina za njih su važili jedni zakoni, zakoni nedodirljivosti, što će reći da su imali ovlasti i ubijati, a ne samo zatvarati nevine Hrvate, a od devedesete nadalje oni su bez suda i suđenja postale “nove”, čedne osobe, koje ne bi ni “mrava zgazili”. Zar se nije slično ponašala i američka i talijanska mafija? Dok su se mafijaši debelo nakrali i pobili koga su stigli, sami su tražili “nove” zakone, pa je onda, kad su ti novi zakoni doneseni, većina njih nastavila živjeti i raditi kao “pošteni” građani. Nešto slično se dogodilo i u Hrvatskoj. Sin Josipa Perkovića to najbolje dokazuje. Što je primjerice on kriv što je njegov otac bio udbaš i navodni krvoločni ubojica? No, da nije bilo njegova oca taj i takav nikada ni pod kakvim kriterijima ne bi mogao raditi u Uredu predsjednika države, ali s obzirom na to da ga je otac namjestio tu gdje jeste – ON se može poput zagorskog purana šepuriti koliko ga volja. A mediji obično ističu samo njega, što je neopravdano. Takvih “malih perkovića” ima u svim sredinama, u svim javnim službama, a na čelu banka, velikih tvrtki i drugdje da ne govorimo. Nema gdje ih nema.
Pored toga, kod nas se događaju uistinu čudne stvari. Ne mogu samo Perković i Mustač odgovarati za ubojstva i zlostavljanje nevinih Hrvata. Oni bi trebali biti samo gruda. Bilo bi loše da cijela zločinačka Udba završi samo na ovim zlikovcima. Na svjetlost dana trebaju doći i svi oni koji su ih od stvaranja hrvatske države štitili, a znali su za njihova krvoločna zlodjela, zar ne drugovi manolići, mesići i boljkovci? Za Hrvatsku je inače prava pljuska što im se sudi u Njemačkoj, a ne tamo gdje su učinili navodna zvjerstva. Zanimljivo je u cijeloj priči da ni Srbija ne pokazuje znatno zanimanje za otkrivanje hrvatskih udbaša, iako se veliki broj udbaških dosjea upravo nalazi u Beogradu, što će reći da Srbi znaju sve o svakome. Ali, šute. Podmuklo, kao i uvijek. A Hrvati ko Hrvati za zlodjela Udbe čak ni ne okrivljuju mnogobrojne srpske udbaše, pa onda nije ni čudno da imamo to što imamo: Hrvat (na svim poljima) nasrće na Hrvata, utopio bi ga u žlici vode!
Brozova Udba, baš kao i Jugoslavenska narodna armija (JNA) bile su zločinačke organizacije. A ako je tako, a jeste, onda nam netko neka objasni po kojem se zakonu u Hrvatskoj štite ubojice i pljačkaši, odnosno kako takvi ljudi mogu bez problema raditi i na vodećim poslovima u policiji, pravosuđu, gospodarstvu i političkim i inim strankama? Tim više što su to ljudi koji su jednostavno okrenuli kapu, pa od progonitelja ponovno (po zakonu!) postali progonitelji. Zar nema nikoga da ih pita: Tata, što si radio u Jugoslaviji, što si radio u hrvatskom Domovinskome ratu?
Eto, i to je jedan od razloga što su hrvatski branitelji i stradalnici danas na ulici, što i na taj način traže svoja prava. Kakva NDH-a! Kakav Pavelić! Oni su za bivše udbaše infiltrirane u nove hrvatske vlasti “mala djeca”!
Stoga, tražimo da se o zločinačkoj organizaciji Udbe otvore svi dostupni arhivi i dosjei, tim više što je svatko nevin dok mu se to ne dokaže, odnosno što se imaju plašiti oni koji nisu ništa krivi!?
A Udba više nikada ne smije biti (iako je na žalost i danas) naša sudba!
Autor: Mladen Pavković