Rumunji prosvjeduju (izvor: Mediafax Foto / Andreea Alexandru)
Rumunjska je 2. studenog održala prvi krug izbora za predsjednika države. Na izbore je izašlo nešto manje od 10 milijuna birača, odnosno samo 53% od ukupnog broja. Za položaj predsjednika te najveće države u jugoistočnoj Europi natjecalo se 14 kandidata. U drugi krug su ušli socijaldemokratski kandidat i dosadašnji premijer Victor Ponta s 40% glasova i nacionalno-liberalni kandidat Klaus Iohannis s potporom 30% birača. Ovi predsjednički izbori u Rumunjskoj zabilježili su snažnu polarizaciju rumunjskog društva te masovne prosvjede u Rumunjskoj i među rumunjskim iseljeničkim zajednicama zbog otežanog glasovanja iseljenika na izborima.
Komunistički kadrovi i dalje na vlasti
Iako u društvima srednje i istočne Europe, uključujući i hrvatskom, postoji predodžba o Rumunjskoj kao zemlji koja je provela nasilnu antikomunističku revoluciju i kasnijom opsežnom lustracijom uklonila bivše komuniste iz svojih političkih struktura, stvarnost ipak nije tako svjetla. Masovni antikomunistički prosvjedi u Temišvaru i Bukureštu, kao i nasilno rušenje komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua s vlasti 25. prosinca, bili su samo politička kulisa za frakcionaške sukobe među strukturama Rumunjske komunističke partije, tajne službe Securitate i vojnih krugova. Na mjesto Ceausescuova komunističkog režima dolazi Front narodnog spasa, sastavljen većinom od bivših komunističkih kadrova, a privremeni predsjednik države postaje Ion Iliescu, bivši Ceausescuov ministar. Antikomunistička revolucija, zbilja?
U posljednjih četvrt stoljeća višestranačke demokracije, Rumunjska je provela određene ograničene lustracijske mjere, poput primjerice zabrane bivšim članovima Centralnog komiteta kandidiranja na političke dužnosti, zabrane slavljenja Ceausescuova kulta ličnosti, itd. No ipak, bivši komunisti i agenti Securitatea u redovima su svih rumunjskih političkih stranaka – od onih lijevog centra poput Socijaldemokratske stranke, pa do nacionalističkih stranaka kao što su Stranka Velike Rumunjske i Narodna stranka Dana Diaconescua.
Klaus Iohannis (lijevo) i Victor Ponta (desno)
Stranca ili komunista za predsjednika?
Predsjednički izbori u Rumunjskoj 2014., četvrt stoljeća nakon rušenja Ceausescua, ponudili su Rumunjima nezavidan izbor. Socijaldemokratska stranka kandidirala je dosadašnjeg premijera, mladog aparatčika s komunističkom pozadinom, Victora Pontu. S druge strane, kandidat nacionalno-liberalne oporbe je Klaus Iohannis, pripadnik njemačke (saksonske) manjine i dugogodišnji gradonačelnik Sibiua, razvijenog grada na zapadu zemlje. Ponta je u prvom krugu ostvario 40%, a Iohannis 30% glasova, nakon čega je većina otpalih kandidata – uključujući i nacionaliste Corneliua Vadima Tudora i Dana Diaconescua – svoju potporu dala Ponti.
Sličan izbor doživjeli su i češki birači na prvim izravnim predsjedničkim izborima u Češkoj u siječnju 2013., kada su se za njihovu naklonost borili Miloš Zeman, socijaldemokratski kandidat povezan s ruskim energetskim lobijima, i Karel Schwarzenberg, kandidat liberalnih stranaka podrijetlom njemački aristokrat. Češka je izabrala socijaldemokrata umjesto stranca, a koja će biti konačna odluka Rumunjske znat će se 16. studenog.
I rumunjska dijaspora želi birati
Osim zaoštrene retorike s obiju strana političkog spektra, koje su uključivale i međusobne optužbe obiju strana za služenje stranim interesima, značajan problem na izborima dogodio se s glasovanjem rumunjskog iseljeništva. Preko četiri milijuna Rumunja živi i radi u zemljama Zapadne Europe, što ih čini drugom najvećom – nakon Poljaka – europskom manjinom u zapadnoeuropskim zemljama. Većina ih je Rumunjsku napustila u potrazi za poslom u zadnjih deset godina, posebno nakon rumunjskog pristupa Europskoj uniji 2007. godine, pa zbog toga među njima i dalje prevladava jak osjećaj povezanosti s domovinom i želja za uključenošću u domaće političke procese.
Rumunji prosvjeduju (izvor: FrontPress.ro)
Kada su se rumunjska diplomatska predstavništva u Zapadnoj Europi 2. studenog otvorila za glasovanje, mase Rumunja na radu u inozemstvu nahrupile su u njih kako bi ispunili svoju građansku dužnost. No, „samo“ 160 tisuća uspjelo je glasovati, dok veliki broj Rumunja ostao bez mogućnosti dati glas svojemu kandidatu. Rumunjski i svjetski mediji izvještavaju kako samo u Londonu nije moglo glasovati preko tisuću Rumunja, dok se isti problem ponavljao za na stotine Rumunja u Rimu, Torinu, Bologni, Kopenhagenu, kao i u Kišinjevu u susjednoj Moldaviji. U Parizu, gradu s tradicionalno velikom i snažnom rumunjskom zajednicom, došlo je do nemira u veleposlanstvu Rumunjske pa je bila potrebna akcija francuske specijalne policije. Tisuće Rumunja prosvjedovale su u većim europskim gradovima zbog odbijanja rumunjske vlade da omogući veći broj biračkih mjesta za rumunjske radnike u inozemstvu. Rezultati prvog kruga govore ponešto i o motivima rumunjske vlade za inertnost po tom pitanju: dosadašnji socijaldemokratski premijer Victor Ponta dobio je tek 16% glasova dijaspore, a Klaus Iohannis čak 46%.
Kao odgovor na nebrigu vlasti o biračkim pravima rumunjskog iseljeništva, desetci tisuća Rumunja u domovini prosvjedovalo je na trgovima, dajući time potporu rumunjskim iseljenicima. U Temišvaru i Cluju na zapadu zemlje, prosvjedovalo je po 5 tisuća ljudi, u Bukureštu nešto više od tisuću, a prosvjedi su također održani i u Constanti, Iasiju, Brasovu i ostalim većim rumunjskim gradovima.
Nažalost, hrvatsko iseljeništvo ne može očekivati takvo zalaganje za svoja biračka prava od strane sunarodnjaka u domovini. Hrvati, naime, svoje zapadnoeuropske i prekooceanske rođake cijene samo kad su u pitanju devizne doznake obitelji u domovini, dok njihovo sudjelovanje u hrvatskoj politici – bilo aktivno ili pasivno – smatraju nepotrebnim političkim teretom.
Autor: Leo Marić