Što za jedan Sberbank znači 1,5 milijardi euraAgrokorova duga?
Imajući na umu strip-usporedbe koje ovih dana kruže društvenim mrežama, u kojima se Agrokorov dug državi, u spekulacijama procjenjivan i na više milijardi kuna, stavlja u kontekst 200-tinjak kuna zbog kojih se nad “bakicama” rade ovrhe, nemoguće je oteti se dojmu da je Todorićev dug u kontekstu veličine i snage Sberbanka – ako ne baš zanemariv, lako utopiv. Financijski. Drugi interesi druga su priča, piše Večernji list.
Nije ruska banka financirala Agrokor Agrokora radi. Kreditirali su ga zbog influentnog značaja za hrvatsku ekonomiju jer su njihovi interesi strateški usmjereni na cijeli set gospodarskih sfera, među kojima je trgovina valjda trinaesto prase.
Perestrojka joj dala ime
Sberbank nije ruska financijska institucija, ne samo to. Ona je od 1841. mehanizam kojim su, prvo ruska carska obitelj, onda i Sovjetska Rusija i Ruska Federacija, omogućavale stabilan dotok novca za ratove i vojne akcije, svemirske programe, znanstvena istraživanja, tajne službe i megalomanske projekte… ukratko – davale jednoj moćnoj velesili kisik nužan za opstanak.
Utemeljena je uredbom cara Nikole I. u formi štednih ureda sa svega 20-ak zaposlenih. Poslije se proširila na cijelu zemlju i služila kao servis za održivost ruskog gospodarstva. Funkciju je zadržala i u SSSR-u kad je i službeno postala bankarska institucija pod nazivom koji se najbliže može prevesti kao Državni sustav radničkih štednih banaka. Izvorno se ime zadržalo – Sberbank u prijevodu znači štedna banka.
Početkom 20. stoljeća već je imala dva milijuna štediša i četiri tisuće poslovnica te je počela prodavati proizvode osiguranja. Toliko o inovativnom bankoosiguranju u modernim vremenima. Iz depozitne u kreditnu sferu ulazi 1910. kad počinje odobravati prve zajmove. Njezine su potencijale shvatili i komunisti te je nakon Oktobarske revolucije 1917. nisu eutanazirali kao relikt pokvarenog sustava, nego su preko nje isplaćivali plaće radnicima i plasirali državne obveznice građanima. Krajem 1980-ih ima već gotovo 80 tisuća poslovnica, a s perestrojkom dobiva današnje ime te postaje univerzalna banka, i dalje u državnom vlasništvu, najjača na tržištu unatoč stampedu konkurencije, privatnih banaka, ali i drugih državnih.
Negdje u tom razdoblju poprima današnju formu, a 2007. upravljanje preuzima bivši ministar financija Herman Gref te pod njegovim vodstvom 2011. kreću u jače međunarodne akvizicije. Preuzimanjem Volksbanka za oko pola milijarde eura ulaze na srednjoeuropska tržišta, između ostalog i na hrvatsko. U Turskoj su prisutni preko vlasništva nad Denizbankom, podružnice imaju i u Njemačkoj, Kini, Indiji, Bjelorusiji, Kazahstanu… U međuvremenu su promijenili i vlasničku strukturu; većinski vlasnik više nije država “kao takva”, nego Središnja banka Ruske Federacije s 50 posto plus jednom dionicom, dok ostatak drže razni investitori, od čega 43 posto strani. No, postoji “kvaka” – središnja banka ne smije prodati svoj udio u vlasništvu bez promjene zakona koji to reguliraju.
Drže više od četvrtine tržišta Ruske Federacije i Zajednice Nezavisnih Država. I dalje su najveći pojedinačni kreditor ruskog gospodarstva – plasirali su gotovo trećinu svih kredita u državi i čuvaju skoro polovicu depozita fizičkih osoba koji se drže u ruskim bankama. Imaju oko 20.000 poslovnica, od čega 16.0000 u Rusiji, u kojima radi više od 250 tisuća zaposlenih, broje 137 milijuna klijenata građana i oko milijun poduzeća. Proširili su poslovanje na ukupno 22 zemlje. Ne funkcioniraju kao tromi državni mastodont, štoviše, kad su u Moskvi novinarima iz nekoliko europskih zemalja prezentirali strategiju za širenje u Europi, mogli su se uvjeriti da je Sberbankvjerojatno najmodernija bankarska institucija u koju su ušli na europskom tlu.
Posluje u 11 vremenskih zona, a još prije pet godina imala je sustav u kojem je svaki klijent u roku od 30 sekundi morao dobiti odgovor na upit koji bi postavio kontakt-centru, dok je informatički sustav podržavao odobravanje kredita u roku od jednog dana. Njihov središnji sustav kontrole podataka najveća je bankarska računalna baza u Europi, izgleda onako kako zamišljamo unutrašnjost NASA-e. Sigurnosna provjera da bi se u njega ušlo podrazumijeva i vaganje u posebnim kabinama prije i poslije posjeta, biometrijske provjere i rendgene. Nije baš neki ugodan osjećaj. No, kad se jednom uđe, još je fascinantnije: na golemu kontrolnom ekranu karta je cijelog svijeta na kojoj se u svakom trenutku pale sigurnosne crvene, žute i ine lampice koje upozoravaju na mogući upad u sustav. Nije baš jasno zašto su novinare pripustili u tu nevjerojatnu komoru. Valjda radi impresije. I uspjelo im je.
U zgradi sjedišta radi čak 7000 zaposlenika; u podnožju nebodera golemi je spomenik prvom klijentu Nikolaju Antonoviču Kristofariju, carevu savjetniku koji je u banku položio prvih deset rubalja – tada pravo bogatstvo. Svaki trenutak povijesti poslovanja zabilježen je u monumentalnom muzeju banke u podnožju zgrade – put kroz eksponate mali je vremeplov kroz gotovo dva stoljeća. Gore, na katovima – sve što zaposlenicima treba da ostanu u banci od nula do 24 sata; restoran u kojem žubore potočići premošćeni drvenim mostićima i egzotičnim raslinjem, fitness-centar za koji ulazne kartice rade – samo izvan radnog vremena. Propusta nema – misli se na svaki detalj.
– Čemu ovi pozdravi za dobar dan i do viđenja na bezbroj jezika? – pitaju posjetitelji zureći u plakate pored lifta, tik do antipušačkih “reklama”.
– Hm, zaposlenici nam baš i nemaju korporativnu kulturu pozdravljanja, podsjećamo ih – priznaje “babysitterica”, jer upravo takvu funkciju očigledno ima konzultantica dodijeljena novinarima za tih nekoliko dana posjeta: korak izvan njezina vidokruga apsolutno je nemoguć.
– Da vam bude ugodniji boravak, ako bilo što zatrebate – objašnjava zašto goste prati skoro i u toalet.
Tako to izgleda u Sberbanku. Nijedan korak nije prepušten slučaju. Naivna je i sama ideja da Rusi od početka nisu znali u što se upuštaju s Agrokorom. Bilancu mu valjda znaju bolje od direktora financija. Svaka je akcija promišljena unaprijed u nekoliko poteza; kao što ruski šahovski majstori Kasparov i Karpov imaju u glavi slike za sve opcije koje bi mogao napraviti njihov protivnik, tako i ruski geopolitički majstori kroje svoje zone utjecaja na slabosti države čijih je 15 posto gospodarstva vezano uz jednu autokratski vođenu kompaniju.
‘Mjerilo našeg uspjeha’
U trenutku ugovaranja posla s Agrokorom predsjednik uprave Sberbank Europe Mark Arnold u intervjuu za Večernjak istaknuo je kako je to za ovu zemlju, regiju i Sberbank Europe prilično velik posao.
– I iz perspektive Moskve to je još uvijek velika transakcija, ali je ujedno i mjerilo našeg uspjeha na ovom tržištu u posljednje dvije godine. Prije dvije godine, taj se posao ne bi dogodio. Podržan je od Moskve i Beča, i dobili smo ga u snažnoj konkurenciji međunarodnih banaka. Želimo financirati vodeće tvrtke na ovom tržištu i u regiji – poslovno je prokomentirao. Izjavio je tada i da su neprilike drugih banaka u regiji za njih – prilika. Sergej Gorkov, potpredsjednik uprave Sberbank Rusije, koji iza sebe ima iskustvo i u naftnom biznisu, u svakom je istupu hrvatskim medijima, pak, ponavljao da Sberbank želi biti most između Hrvatske i Rusije.
Nominalno, kao vjerovnik, Sberbank ulaže sve napore da situaciju riješi po P.S.-u kriznog menadžmenta koji može uključivati restrukturiranje duga, preuzimanje dijela kompanije ili oboje.
No, bilo koje rješenje definitivno podrazumijeva i povjerenje u one koji upravljaju tvrtkom – a to definitivno ne mogu biti isti donositelji odluka koji su je u ovu situaciju i doveli. Prema informacijama koje trenutačno cirkuliraju, može se naslutiti da bi Sberbank, isključivo ispune li se uvjeti koje traži, a koji uključuju preuzimanje kontrole nad poslovanjem, dao zeleno svjetlo za dodatnu izloženost prema Agrokoru. Još puno veću od ove sada. Prema kojoj je nedavna injekcija novog kredita za tekuću likvidnost malo jači ubod komarca. Jasno, cijela je ova situacija za rusku banku malo jači ubod komarca, no za groznicu koju inficirani komarac može izazvati u hrvatskom gospodarstvu upravo oni imaju cjepivo. Cijenu koju bi hrvatska država mogla platiti za kolateralne kompromise možemo samo naslućivati. Ruski su primarni interes uvijek bili geostrateški i politički utjecaj te tržište energenata. A ni koncesije nad izvorima vode i zemljištem te upravljanje prehrambenom industrijom nisu baš zanemariv resurs. I ne samo za Ruse.
Ne žele usko grlo
Te se rečenice, jasno, u diplomatskom koru nikad se neće javno izgovoriti. No, zato, kad veleposlanik Ruske Federacije u Hrvatskoj Anvar Azimov, prekaljeni diplomat s 40 godina iskustva, u svečanoj odori koja podsjeća na generalsku kaže kako ne može reći da Agrokor aktivno surađuje, ali i da su itekako zainteresirani da u našoj zemlji vlada stabilnost jer to za njih znači razvijanje odnosa, treba čitati između redova.
Osoba njegova backgrounda niti jednu riječ ne izgovara bez predumišljaja. Rusija ne želi da joj Hrvatska bude usko grlo u gospodarskim kanalima jugoistočne Europe. Ekonomske sankcije EU prema Rusiji, koje još traju, zasigurno neće biti dugog vijeka i poruka koju je diplomat poslao jasna je kao dan: Rusija smatra da joj se Hrvatska mora više otvoriti.
– Naša robna razmjena smanjila se za 50 posto i tvrtke gube oko 50 milijuna eura godišnje. Lani je robna razmjena iznosila nešto manje od milijarde dolara, a potencijal je do tri milijarde dolara godišnje – izjavio je nedavno Azimov, a u istom istupu, u povodu Dana ruske diplomacije na upit o Gazpromovu interesu za kupnju dionica Ine, spomenuo je da se Rusija oko toga trenutačno ohladila.
– Naša je situacija sada neutralna, ambicija nemamo. No, ako se Mađarska i Hrvatska obrate Rusiji, razmotrit ćemo prijedlog. Mislim da će nam se, prije ili poslije obratiti, ali očekivat ćemo konkretan prijedlog – rekao je tada Azimov u maniri proročice Pitije: znači, može biti ovako, ali i onako. I za Agrokor i za Inu poruka je da Rusija neće ništa poduzimati, osim ako joj se Hrvatska, njezini politički ili gospodarski subjekti, ne obrate za pomoć. Uvjereni su da će se to i dogoditi. Evo, Agrokorova je kruška već sada zrela i sama im je pala u krilo.
Izvor: Večernji list