Prvi mudžahedini, “sveti ratnici” ili “islamski dragovoljci” došli su u Bosnu i Hercegovinu već u veljači 1992. kako bi pomogli “ugroženoj braći i sestrama muslimanima” u borbi za islam kao društveni poredak.
Riječ je o islamskim fundamentalistima, profesionalnim ratnicima i plaćenicima, ali i borcima u džihadu koji su u BiH dolazili iz različitih zemalja. Iranski mudžahedini došli su među prvima, slijedili su ih mudžahedini iz Saudijske Arabije, Palestine, Jordana, Jemena, Afganistana, Katara, a najviše vojnoga iskustva i znanja imali su oni iz Egipta, Alžira, Maroka i Tunisa.
Pripadnici libanonskog Hezbollaha, koji su također imali vojno iskustvo, angažirani su da u kampu Pogorelici pokraj Fojnice obučavaju vojnike, policajce i obavještajce u Armiji BiH. S koliko ih je spremnosti dočekala politika Alije Izetbegovića, pokazuje zanimljiv podatak: 104 “sveta ratnika” dobila su državljanstvo Bosne i Hercegovine, putovnice i osobne iskaznice, ne samo mimo zakonske procedure nego i prije nego što je Europska zajednica priznala državu Bosnu i Hercegovinu!
Preko Zagreba i Splita
Dolazak mudžahedina bio je dobro organiziran: stizali su u Zagreb, pa u Split, a odatle su humanitarnim konvojima odlazili do sabirnih centara u Travniku i Zenici. Jedan od njih, Abu Hamza, svjedoči da su na poziv reisa Mustafe Cerića došli braniti “braću muslimane” i da je za njega “Alija Izetbegović zapovjednik svih mudžahedina”. Osim što su bili važna moralna i vojna potpora Armiji BiH, njima je sukob u BiH bio izvanredna prilika za prodor u Europu. Najveći broj mudžahedina dolazio je s motivom da BiH treba postati islamska država.
Smisao njihove borbe sažeto je iznio Sudanac Elfatih Hassanein: “Bosna na kraju mora biti muslimanska, jer ako se to ne dogodi, cijeli rat nema smisla i bio bi vođen ni za što”. Hassanein je utemeljitelj i ravnatelj Third World Relief Agency (TWRA, agencija za pomoć Trećem svijetu), koja je osnovana 1987. u Beču kao humanitarna organizacija za muslimane. Preko nje se od 1992. financirala i organizirala nabava oružja za Armiju BiH.
Novac iz islamskih zemalja dolazio je preko Die Erste Österreich Bank u Beču. Kao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisao je 1. siječnja 1994. dopis predsjedniku odbora Fonda za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine dr. El Fatihu Ali Hasaneinu da sredstvima koja se vode na računu broj 51364476 kod Die Erste Bank u Beču predsjednik Fonda može raspolagati samostalno do iznosa od 1.000 dolara, odluku za plaćanje do 500.000 dolara moraju donijeti najmanje tri člana odbora, a za isplate veće od 500.000 dolara suglasnost mora dati Alija Izetbegović.
Taj je dopis samo jedan od dokaza da su Izetbegović i SDA kontrolirali i djelovanje mudžahedina i financijske tokove koji su omogućivali njihov dolazak i aktivnosti u zemlji. Izetbegović je i sam bio korisnik tih sredstava. Slobodan Praljak objavio je, naime, priznanice kojima Izetbegović potvrđuje da je od Fatiha Ali Hasaneina samo u jednome danu, 22. kolovoza 1993., primio 360.000 njemačkih maraka.
Najveći donatori Saudijci
TWRA je od 1992. do 1995. raspolagala s 350 milijuna dolara “za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine”. Najveći je donator bila Saudijska Arabija, a novac je dolazio i iz Pakistana, Turske, Bruneja, Malezije… Među prikrivenim donatorima bio je i saudijski emigrant Osama Bin Laden.
Dakako, TWRA je bila samo jedna od “humanitarnih” organizacija koja je financirala nabavu oružja za Armiju BiH i dolazak mudžahedina. Mudžahedini nisu djelovali samo kao borci nego i kao pripadnici humanitarnih organizacija, kao obavještajci svojih matičnih zemalja, kao pripadnici terorističkih organizacija Al-Qaide, Hezbollaha i Hamasa, a jedan dio bavio se samo obukom domaćih Muslimana koji su željeli postati mudžahedini.
Gotovo da nema općine u srednjoj Bosni u kojoj nije bio osnovan kamp za vjersko-vojnu nastavu. Vojno vodstvo Armije BiH i političko vodstvo SDA prešutno je odobrilo formiranje “vjerskih postrojbi”, koje su postale sastavni dio Armije BiH, u nazivu su imale oznaku “muslimanska”, a činili su je domaći mudžahedini koji su morali proći i posebnu vjersku obuku. Sedma muslimanska brigada osnovana je u prosincu 1992. radi brzog “djelovanja na širem području Zenice, Travnika i Kaknja”. Bila je najpoznatija i najbolja brigada u sastavu 3. korpusa Armije BiH.
Od samoga osnutka nosila je naziv “muslimanska” jer su njezini pripadnici morali biti praktični vjernici, oznake brigade bile su ispisane i na arapskome jeziku, a u borbu su ulazili s pokličem “Tekbir – Allahu ekber”. Osim vjerskoga naboja dodatni motiv za ratovanje te brigade bila je i podjela ratnoga plijena, što ju je činilo najorganiziranijom pljačkaškom formacijom. Alija Izetbegović bio je počasni zapovjednik 7. muslimanske brigade. U svibnju 1994. dobila je počasni naziv Slavna, a 1995. počasni naziv Viteška.
Ta je brigada odgovorna za brojne zločine: masakr zarobljenih pripadnika HVO-a i civila u selu Dusina 26. siječnja 1993.; za uništavanje hrvatskih sela i protjerivanje Hrvata s busovačkog područja u siječnju 1993.; za paljenja i protjerivanja na području Zenice i Travnika u ljeto 1993. godine.
Niz zločina protiv lokalnoga stanovništva, ne samo Hrvata i Srba nego i Muslimana, počinili su i strani mudžahedini. Razlog je bilo “vjersko čišćenje”, a njihove metode ne mogu se drukčije opisati nego kao teroristički čini: zarobljenike su ubijali obrednim odsijecanjem glave. Procjene o broju mudžahedina u BiH prilično su neujednačene prenosi kamenjar
Prema Aliji Izetbegoviću, bilo ih je najviše 300, no Abu al-Maali, posljednji zapovjednik odreda El Mudžahedin (raspušten 26. veljače 1996.), izjavio je da je pravih mudžahedina u Bosni bilo između pet i šest tisuća. Realan je broj – nekoliko tisuća.
Kako mudžahedini nisu osnovali jednu postrojbu, već niz skupina koje međusobno nisu bile dobro koordinirane, utemeljili su glavnu šuru (vijeće) koja je trebala pridonijeti zajedničkom djelovanju. U njezinu radu katkad je sudjelovao i Alija Izetbegović, kojega su zvali Abu Izzat.
Nasilna islamizacija
Raspoloženje prema mudžahedinima bilo je podvojeno. Dijelu muslimanskog stanovništva u BiH bili su odbojni nasilna islamizacija i sklapanje brakova mudžahedina s domaćim muslimankama (jer su “sveti ratnici” imali žene i djecu u svojim zemljama pa je zapravo bila riječ o poligamiji), a pojedinci iz vojnog vrha Armije BiH željeli su disciplinirati mudžahedinske postrojbe, ali se nisu usudili suprotstaviti vladajućoj politici koja je podržavala nazočnost i djelovanje mudžahedina.
S druge strane, mudžahedini su željeli legalizirati svoj status te je glavna šura zatražila od Sarajeva da prizna El Mudžahedin kao neovisan odred u sastavu Armije BiH. Zapovjednik Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH general Rasim Delić zapovjedio je 13. kolovoza 1993. formiranje odreda El Mudžahedin u zoni odgovornosti 3. korpusa.
Tako su strani mudžahedini postali i formalno legalna postrojba Armije BiH. Odred El Mudžahedin bio je ne samo dobro naoružana i dobro obučena postrojba nego i snažna vojna potpora i ključni čimbenik u podizanju morala Armije BiH. Fanatično hrabri borci toga odreda nikad nisu odbili ratnu zapovijed.
Feljton je nastao prema knjizi Miroslava Tuđmana “Druga strana Rubikona”, koja u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izlazi 16. kolovoza. Služeći se brojnim dokumentima, Tuđman analizira političku filozofiju Alije Izetbegovića, strateške ciljeve kojima je težio te razloge zbog kojih je izigravao mirovne planove. Knjiga je pretpostavka za razumijevanje političkih i ratnih zbivanja u BiH