Bauk kruži Europom – bauk nacionalizma. Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Merkel i Hollande, francuski socijalisti i pruski policajci. Zvuči poznato? Uvod iz Manifesta komunističke partije, koji su napisali Marx i Engels 1848. povijesnim paradoksom vrijedi i danas, uz to da bauk više ne predstavlja komunizam već nacionalizam.
„Austrija je zaustavila ultradesnicu“, sa ovakvim trijumfalističkim i prenapuhanim naslovom brojni su mediji izvijestili o nategnutoj pobjedi Alexandera van der Bellena, koji je za nekoliko tisuća glasova pobijedio Norberta Hofera na predsjedničkim izborima u Austriji. Ustvari, pobjeda van der Bellena (koja možda i nije imuna na prijevaru) nije nagradila perspektivan politički projekt, već je rezultat anti-kampanje protiv Hofera. Da budemo konkretniji, kad god se pojedini desni pokret pojavi kao mogući pobjednik izbora u zemljama zapadne i srednje Europe, pali se „demokratski alarm“, „ugroza“ za demokraciju, kako bi se dalo gorivo za nakupinu svih snaga koje ljubav prema domovini smatraju vrijednom psovke i pljuvanja. Snage koje se po obrascu skupljaju u ime “antifašizma”, “demokracije”, “ljudskih prava” i svih mogućih pomodnih ideologema. Već se dogodilo u Francuskoj s Nacionalnim frontom, ponovilo se nedavno u Austriji, čak uz neskriveni vanjski pritisak iz Njemačke i Bruxellesa. Takve anti-kampanje su gotovo pravilo protiv svakog kandidata iz redova identitarne političke opcije gdje god se njegova pobjeda pojavi kao realna mogućnost.
Činjenica da je Slobodarska stranka Austrije uspjela parirati EU i svim protivnicima pokazuje se kao de facto pobjeda nacionalnog pokreta, koji je ostvario 50% glasova, isti broj koji su prikupile sve protivničke opcije zajedno u svojoj propagandnoj anti-kampanji i podršci van der Bellenu.
Unatoč privremenoj pobjedi može se reći da je sada put već trasiran i samo bi nekakvo čudo moglo preokrenuti trend opadanja zastarjele politike koja se svim silama trudi opstati na svojim nerealnim osnovama. Politike koju načinje vjetar jednog revolta koji raste, koji ima svoje duboko podrijetlo i koji se zahvaća sve šire društvene slojeve. Politički i kulturni revolt sposoban dati nove nade umjesto trenutne katastrofe, sposoban podsjetiti da Europa naroda nije ona briselskih činovnika, već ona koja aktualizira svoju stoljetnu tradiciju i suverenitet svoje povijesti, civilizacije, svoje kulture i identiteta pred onima koji bi je htjeli svesti na potrošački univerzalizam i kozmopolitizam.
Neprijateljstvo spram politika takve „Europe“ je osuđeno na rast jer njezina upravljačka klasa i ideja koja ih nadahnjuje nudi povećanje nekontrolirane imigracije na društvenom i potporu financijskim elitama na gospodarskom planu, a sve na štetu domicilne radničke klase i srednjeg sloja.
Zbog toga je okršaj sve više otvoren između šireg narodnog sloja kojeg predstavljaju identitarne opcije s jedne, i lijevo-liberalne kozmopolitske kaste s druge strane. Ne treba imati iluziju kako je taj sloj u čuvanju svojih privilegija spreman na sve i kako će stalno zazivati strah od povratka „zloduha“ prošlosti koji im se stalno priviđa. Još jedan put im je uspjelo u toj prljavoj igri, kad su zaustavili Hofera. Ali ako im jedan cvijet predstavlja opasnost, onda njihova „demokratska Europa“ nema veliku perspektivu. Kao što je rekao jedan pjesnik: „Možete posjeći sve cvijetove, ali nećete zaustaviti proljeće“.
Autor: Mario Tomas