Foto: Snimka zaslona/Sloboda.hr
Susret sa stvarnošću zna biti mučan proces, koji nerijetko proživljavamo u suzama. Kada se oko nas naglo rasprši imaginarij iluzije, snaga te iluzije, koja nas je dotad štitila i imponirala nam, okreće se protiv nas i naš susret sa stvarnošću čini još grubljim, gotovo taktilno bolnim.
Dok gledamo prosvjede američke mladeži i besposlenog plebsa po američkim gradovima, nezadovoljnih Trumpovom izbornom pobjedom, teško je oteti se dojmu da američka ljevica prolazi upravo kroz jedan takav proces buđenja iz teške opijenosti vlastitim iluzijama. Nije to čak ni buđenje, ono je još neizvjesno; to su više košmarni krici iz dubokog sna. Stvarnost se narugala našim junacima i vratila im, kao u ogledalu, njihove vlastite optužbe upućene političkim protivnicima. Znamo kako je izgledao repertoar tih optužbi – Trumpovi birači žrtve su jednog priprostog opsjenara, oni su glupa, ideološki opijena masa, sljedbenici populista s porukom bez sadržaja. Sada vidimo da je stvar obrnuta. Trumpovi glasači obavili su posao i izbore ostavili za sobom, okrećući se normalnom životu, dok ljevica još uvijek, poput zombija, očajnički baulja ulicama, zarobljena u ideološkom mjehuru i histeričnom poricanju stvarnosti.
Ideologija nije samo iskrivljeno viđenje stvarnosti. To je stvaranje nove stvarnosti, demijurški proces. Kada ste pod vlašću ideologije, ne postoji još neka stvarnost mimo iluzije, kojoj biste se eventualno mogli vratiti. Raspadanje iluzije otuda sliči na raspadanje čitavog jednog svijeta. Zato Trumpova pobjeda američkim ljevičarima djeluje nestvarno, kao nekakvo čudo u koje teško mogu povjerovati.
Ali, nikakvo čudo se nije dogodilo. Ono što se dogodilo mogli bismo opisati kao pobjedu stvarnog života nad iluzijom. Jedino tako možemo objasniti Trumpovu pobjedu. I doista, ako pogledamo što je odlučilo izbore, vidjet ćemo da su presudili racionalni motivi birača i stvarnost američkog društva, a ne medijski spinovi i slikanje protukandidata bojama zla. U toj igri stvarnosti i iluzije, pristalice demokrata lagali su sami sebi. Naime, svi ćemo se sjetiti da je desetak dana prije izbora Clinton počela naglo padati u anketama, čak po dva-tri postotka dnevno. Mnogi su taj pad pripisivali FBI-evu ponovnom pokretanju istrage o e-mailovima. Međutim, to je bilo tek mreškanje na površini, medijska buka koja je više učvrstila rovove među pristalicama nego što je privukla ili odbila ključne, neopredijeljene birače.
Zbog medijske buke nije se primijetilo nešto drugo, što je puno više odlučilo pobjednika. A to je da je istodobno s aferom “e-mail-gate” objavljeno da će se značajno povećati premije za kontroverzni program zdravstvenog osiguranja, tzv. Obamacare. Druga stvar je bila gubitak radnih mjesta u industrijama koje su najviše došle pod udar ekonomske globalizacije, poput američke autoindustrije i rudarstva, koji su koncentrirani uglavnom u državama na sjeveroistoku zemlje, koje tradicionalno drže demokrati. Ti problemi su jako dobro komunicirali s onim što je govorio Trump, a to je da je Obamacare loš program koji treba ukinuti i da treba uvesti zaštitne carine kako bi se spriječilo propadanje određenih industrijskih grana.
Kada je Trump prestao “trampati”, odjednom je postalo jasno da on govori o stvarnim problemima koji tište američku radničku klasu, dok se kampanja demokrata bavi sitnim podvalama i opsjenarskim trikovima, sažetim u paroli “volimo Trumpovu mržnju”, na koju su potrošili nevjerojatnih milijardu dolara. Uzalud. Stvarnost, a ne opsjena odlučila je o pobjedniku u Trumpovu napadu na “demokratski zid” na sjeveroistoku demokratske tvrđave koju je Trump uspio osvojiti.
Trumpovo govorenje o stvarnim problemima “plavih ovratnika” odnijelo je štih pozivanju nezaposlenih rudara Pennsylvanije na koncert Lady Gage, odjevene za tu prigodu u stiliziranu nacističku odoru.
Kampanja Hillary Clinton bila je, tako, kampanja proizvodnje straha i uvreda zdravom razumu, dok je Trump slao poruku da prepoznaje probleme običnog čovjeka. Clinton se bavila ideološkim pitanjima, Trump je govorio o američkoj stvarnosti. Htijući izmanipulirati i prevariti druge, uspjeli su samo prevariti sebe, što baš ne odaje naročitu pamet. Vodeći kampanju mržnje i straha, došli su u sukob s onima kojima trebaju služiti. Ljevica ne razumije da je demokracija nešto što proizlazi iz naroda, već je vide kao priliku da se narod preodgoji. Nudeći ideološku sliku ekstremizma protiv kojeg se bore, sami su upali u tu sliku i postali ekstremisti. Zato je ovo buđenje ustvari košmar, a njegov ishod neizvjestan.
Autor: Borislav Ristić / Večernji list