Otkako je američki predsjednik Donald Trump na nedavnom summitu inicijative Tri mora u Varšavi, uz Poljsku, naveo Hrvatsku kao jednu od ključnih točaka svoje nove energetske politike u Europi – a energetika je za njega istodobno i najvažnije političko pitanje – bilo je za očekivati da će se na nas i Poljake svaliti sva sila pritisaka europskih globalističkih elita, kojima takva inokosna energetska (geo)politika nije po volji. I nismo morali dugo čekati. U jako kratkom roku imali smo se prilike uvjeriti u kojoj je mjeri politika EU predvođena Njemačkom došla u sukob s vitalnim interesima Hrvatske.
Prvi takav pritisak tiče se našeg teritorija, gdje su Njemačka i EU otvoreno stale na stranu Slovenije u arbitraži oko granice. Drugi pritisak, koji je u uskoj vezi s arbitražnom odlukom, tiče se naše energetske neovisnosti i izgradnje LNG terminala na Krku.
Treća točka u kojoj se nalazimo u sukobu s politikama EU tiče se stabilnosti u susjedstvu i proklamirane nove politike EU prema Bosni i Hercegovini – forsiranjem izgradnje BiH kao nekakve građanske države ide se na majorizaciju Hrvata u toj državi. To je kratkovidna i opasna politika koja prijeti destabilizirati ne samo BiH, nego i susjedstvo.
Četvrta točka pritisaka na Hrvatsku otvorena je upravo ovih dana, kada nam je stigla “čestitka” od pravno-političke institucije koja se naziva Sudom EU, koji je donio presudu prema kojoj Hrvatska postaje pravno obvezna primiti sve ilegalne migrante koji su ušli u EU. Zanimljivo je to europsko shvaćanje prava koje sebi uzima za pravo suverenoj državi naređivati da mora prihvatiti ljude koji su ilegalno prešli njezinu granicu. Ilegalni prelasci granice obično predstavljaju kršenje zakona, pri čemu se kažnjavaju počinitelji, a ne države čija je granica povrijeđena. Ovdje se pak prekršitelji zakona nagrađuju i daruju im se nekakva prava, a kažnjava oštećena strana.
Takva odluka više sliči na hatišerif kakvog orijentalnog kadije, a ne na nešto što bismo smatrali europskom pravnom stečevinom u tradiciji poštovanja vladavine prava. I ne treba dalje nabrajati kako bismo shvatili da se ovdje dovode u pitanje krucijalni interesi hrvatske nacije, kao što su njezin teritorij, energetska sigurnost, zaštita Hrvata u BiH i stabilnost u susjedstvu, kao i zaštita granica. Svjedočimo snažnoj i jasno usmjerenoj kampanji pritisaka europskih parapolitičkih institucija kojima je cilj prisiliti nas da se odreknemo ovih svojih interesa, a sve u ime navodne obrane zajedničkih europskih vrijednosti. Slične pritiske, ako ne i u većim razmjerima, trpe i zemlje Višegradske skupine, posebice Poljska. Ali, u Poljskoj postoji otpor, tamo se glasno negoduje, buni i zauzima jasan stav. Poljska nikad nije dala kvislinga, kao što reče pjesnik.
Kod nas pak nema nikakvog otpora, na ugrozu nacionalnih interesa, ako su oni uopće definirani u glavama naših političara, ne reagira se i prelazi se preko toga šutke. Kada i ako djelujemo, djelujemo samo kao, fizičari bi rekli, idealan fluidk, kao superprovodnik, trpimo tlaku bez ikakva trenja i otpora. Ponašamo se kao izgubljeni i sami na svijetu, a ne kao netko tko je za promicanje svojih interesa dobio direktnu podršku najmoćnijeg čovjeka na svijetu, kojemu za provođenje svojih planova na raspolaganju stoji praktički neograničen resurs – snaga SAD-a.
Djelujemo uplašeno i kapitulantski dok nam pred očima igra slika njemačke kancelarke kao kakvog polubožanstva, a ne očajne i uvelike islužene političarke koju polako napuštaju njezini dojučerašnji najbliži saveznici. Macronov poziv Trumpu u posjet u Parizu odmah nakon sastanka u G20 u Hamburgu ilustrira ponašanje političara koji vidi kamo idu stvari i ne želi svoju karijeru vezati za Angelu Merkel, čije naslijeđe postaje prevelik teret i za nju samu, a kamoli za potencijalne saveznike.
Hrvatska je previše mala da bi riskirala boravak u sjeni potrošenih idola pod čijim teretom može biti samo zdrobljena. Smjena paradigmi na velikoj karti svijeta dobra je prilika da postanemo vidljivi, da se suprotstavimo, da glasno promoviramo svoje interese. Ovo je situacija u kojoj je dobro biti izložen, a prava sreća geopolitički bitan, jer to znači imati pristup investicijama. Ionako nemamo puno za izgubiti produljivanjem sudjelovanja u projektu koji je u sukobu sam sa sobom, a koji nas, uz to, dovodi i u sukob s imperativom zaštite nacionalnih interesa. Vrijeme je da Hrvatska podigne svoj glas i konačno dođe na prvo mjesto i u postupcima naše službene politike.
Autor: Borislav Ristić / Večernji list