Foto: Getty
Vjerojatno se u povijesti svake nacije može točno odrediti datum kada je spoznala životnu istinu nauka staroga lorda Palmerstona o tome da ne postoje vječni saveznici i stalni neprijatelji, već samo vječni interesi. To je datum kada za tu naciju možemo reći da je postala punoljetna. Hrvatska je nacija svoje punoljetstvo dočekala na Petrovo i Pavlovo 2017., na dan objavljivanja odluke Arbitražnog suda o razgraničenju između Hrvatske i Slovenije. Toga dana nestala je ona, činilo se, trajna sentimentalna vezanost Hrvatske za Njemačku, koja je istodobno bila i odnos naše bezuvjetne podređenosti.
Nedavna smrt bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, kojemu dugujemo zahvalnost za priznanje neovisnosti Hrvatske, kao da je najavila ovaj raskid. Oni koji su nekad snažno stali u obranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Hrvatske, sada su ga odlučili grubo narušiti.
Kohlova nasljednica Angela Merkel učinila nam je isto ono što je prethodno učinila svome tutoru – zabila nož u leđa. Svi smo vidjeli ono nervozno priopćenje njemačkoga veleposlanstva nekoliko sati prije donošenja odluke Arbitražnog suda, u kojem se, unatoč našem izlasku iz arbitraže, zahtijeva da besprizivno prihvatimo odluku toga suda. Tim priopćenjem Njemačka se otvoreno svrstala uz Sloveniju i potpuno ignorirala poziciju Hrvatske.
Nastavak ljubavne veze s Njemačkom, sada je jasno, mogli bismo platiti teritorijalnim ustupcima Sloveniji. Iz izjava toga tabora moglo se još čuti da je naše bezuvjetno pokoravanje potrebno kako bi se uspostavio model rješavanja teritorijalnih sporova među ostalim državama bivše Jugoslavije.
Princip suverenosti država na taj se način zamjenjuje arbitrarnim pravom nadnacionalnih sudova i institucija. Tako ispadamo samo pokusni kunići u geopolitičkim igrama globalističkih elita. Nijemci su nas prvo uveli u Europsku uniju da bismo potom postali nebitni, tek sitna moneta za potkusurivanje u nastavku njihova Drang nach Osten. To je čisto trgovačka logika – zadužili smo vas, sada šutite i gutajte!
Era je ratova oko teritorija, barem u Europi, završena. Stoga ne treba uzimati previše k srcu prijetnje koje stižu sa slovenske strane o slanju njihova ratnog broda u Piranski zaljev. Slovencima sada odgovara svaka vrsta zaoštravanja, jer bi nas to prikazalo u lošem svjetlu. Svaki bi se incident tumačio našim nezadovoljstvom ishodom arbitraže. Na takve provokacije mogli bismo eventualno odgovoriti slanjem podmornica u zaljev.
Tim više što ih Slovenci nemaju, a kako je i naš “Velebit” na suhom vezu, mogle bi biti od pomoći one turističke, bar da im omogućimo panoramsko razgledanje morskog dna, bez kojeg su ostali čak i na ovoj propaloj arbitraži.
Ali, to što su ratne prijetnje u ovom slučaju samo loš spin, ne znači da je nestala i geopolitika uopće, već da se ciljevi sada ostvaruju drugim sredstvima. Arbitražni sudovi, koje nam pokušavaju nametnuti globalističke elite, jedan su od takvih instrumenata.
Odluka Arbitražnog suda u Haagu upravo je jedan takav soft power instrument pritiska putem kojeg europski hegemon ostvaruje svoje geopolitičke interese. Interes Njemačke u ovom je slučaju presjeći sve moguće alternativne energetske tokove koji bi mogli ugroziti njezin monopol na distribuciju ruskog plina i projekt Sjeverni tok 2, kojim bi taj svoj monopol učvrstila.
Nakon izbacivanja Ukrajine iz igre i gašenjem projekta Južni tok, trenutačno je infrastrukturno povezivanje zemalja srednje Europe kroz inicijativu Tri mora jedina alternativa rusko-njemačkoj energetskoj dominaciji u Europi. Odatle nije teško izvući zaključak komu najviše odgovara ovakva odluka Arbitražnog suda.
Ona Sloveniji, kao lojalnom savezniku Njemačke i Rusije u ovoj geopolitičkoj igri, omogućuje pristup otvorenom moru i jača značaj luke Kopar, čime se devalvira značaj naših luka i poskupljuje projekt infrastrukturnog i energetskog povezivanja srednje Europe s juga, preko Hrvatske.
Značaj ove igre s arbitražom, stoga, nadmašuje nacionalne okvire. No, u tome se krije i slamka spasa jer je to alarmiralo i druge globalne igrače.
Otuda podrška SAD-a i Velike Britanije, koje su na arbitražnu odluku reagirale stavom da rješenje teritorijalnih sporova treba biti stvar bilateralnog dogovora, što je i naš stav.
Za nadati se je da će njemačko silovanje pravne procedure da prihvatimo odluku Arbitražnog suda proizvesti kontraefekt i još jače nas senzibilizirati za značaj zaštite nacionalnih interesa i interesno povezivanje s angloameričkim saveznicima i Višegradskom skupinom, kako bismo se oduprli Nijemcima. To je nužan korak u našem odrastanju kao nacije.
Autor: Borislav Ristić / Večernji list