Foto: Facebook
Vjerojatno ne postoji značajnija i očuvanja vrednija institucija u Hrvatskoj od široko razvijene mreže civilnih udruga čiji je cilj edukacija hrvatskog puka i promicanje vrijednosti demokracije, ljudskih i manjinskih prava te borba protiv nacionalne isključivosti, socijalne neosjetljivosti i ksenofobije, koje su duboko ukorijenjene u konzervativnoj i uopće retrogradnoj prirodi hrvatskog društva. Stoga se kao jedan od političkih imperativa aktualne Vlade nadaje pružiti snažnu financijsku, institucionalnu i svaku drugu potporu daljnjem razvoju institucija civilnog društva, kao glavnog motora demokratizacije i potpunog implementiranja europskih vrijednosti u Hrvatskoj, što će značajno pridonijeti učvršćivanju naše pripadnosti zapadnom civilizacijskom klubu.
Ovo što sam gore napisao mogao bi biti primjer famoznih “lažnih vijesti”, kojih su ovih dana puni srednjostrujaški mediji, ili “lažnog stava”, budući da je riječ o kolumni, da ne kažem već “lažne svijesti”, kako se to nekad govorilo. Naravno, to što se radi o jednom lažnom, ideološkom stavu, ne znači da on doista neće biti i ostvaren. Moguće da će tako nekako glasiti službeni stav nakon saborske rasprave o općem stanju civilnog društva u Hrvatskoj i prihvaćanja izvješća o radu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koje je na dnevnom redu tekuće 2. sjednice Hrvatskog sabora. Dapače, nema nikakve prepreke da on bude prihvaćen, budući da se radi o službenom stavu svih dosadašnjih hrvatskih Vlada, bile one lijeve ili desne, pa tako i ove Vlade. Tek je nekoliko konzervativnih udruga podnijelo prigovor na to Izvješće NZRCD-a, kako zbog prirode djelovanja udruga koje su dobile potporu NZRCD-a, tako i zbog visine financijskih poticaja, te predložilo narodnim zastupnicima da ga ne usvoje. Inače, nikakve šire društvene rasprave o tome zasad nema.
Doista mora djelovati čudno kad pogledamo prirodu djelovanja udruga koje se bave “razvojem civilnog društva”, kao i način na koji je sam pojam civilnog društva danas promijenio svoj smisao gotovo u svoju suprotnost. Naime, nekad je, u davnim puritanskim vremenima devetnaestog stoljeća, pojam civilno društvo podrazumijevalo spontano udruživanje građana u cilju ostvarenja nekih konkretnih interesa ili ciljeva, koji nisu bilo obuhvaćeni djelovanjem države ili tržišta. Ta djelatnost bila je uglavnom volonterska i financirana je privatnim donacijama. Neke od njih imale su i političke ciljeve, a meta je bila država i njezine institucije. To je, recimo, bio stav prosvjetitelja i klasičnih liberala. Opozicija države i društva bila je u centru takvog djelovanja; trebalo je obraniti društvo od “okova” invazivnog djelovanja države.
Nešto od takvog shvaćanja djelovanja civilnog društva imali smo i pod komunizmom, gdje je civilno društvo pokušavalo obraniti neke od osnovnih političkih i građanskih prava od djelovanja sveprisutne totalitarne države i njezine snažne ideološke indoktrinacije. Međutim, danas vidimo da je došlo do potpune inverzije u shvaćanju smisla i djelovanja civilnog društva. Danas civilno društvo, u biti, znači borbu specijaliziranih udruga protiv tradiranih vrijednosti građanskog društva uz asistenciju državnog aparata i njegovu obilatu financijsku pomoć. Meta više nije država, već društvo. Društvo je sada to koje je “bolesno”, “zaostalo”, “represivno” i izvor problema, a država je ta koja je napredna, demokratska i prosvijećena. Udruge civilnog društva su tu da se bore protiv društva i brane prosvjetiteljski državni ideal. Kako je došlo do te inverzije?
Duh prosvjetiteljstva nikad ne miruje. Jednom kada je građansko društvo pokazalo svoju snagu i slomilo poluge državne prinude, utopija se pokazala neostvarenom. S političkih opresija se potom prešlo na ekonomske. Trebalo je strgnuti lance ekonomske prinude napadom na instituciju privatnog vlasništva, kapitalizam i nepravednu redistribuciju bogatstva. Ulogu civilnog društva igrali su sada proleteri, a klasični liberali postali su socijalisti i komunisti. Kada je i ta utopija propala, Marx umro, a proleteri se pokazali nepouzdanim partnerima, utopijski cilj je za svog neprijatelja pronašao vladajuću kulturu i samo društvo.
Nepravda sustava sada se ugnijezdila u obitelji, školama, moralu i religiji dominantne društvene skupine. Ulogu civilnog društva, novih proletera, sada preuzimaju homoseksualni parovi, progresivni studenti, nacionalne i religijske manjine, a avangarda tog pokreta postaju civilne udruge. Duh prosvjetiteljstva tako ugriza sam sebe za rep. Koji će sljedeći oblik uzeti? Ili je, možda, vrijeme okončati tu igru?
Autor: Borislav Ristić / Večernji list