Zbog starenje stanovništva u gotovo svim zemljama Europske unije (EU) sve je veća potražnja za dugotrajnom skrbi o starijim i nemoćnim osobama, a u Hrvatskoj se taj problem zasad u velikoj mjeri rješava pomoću obiteljske skrbi za starije, u čemu naša zemlja prednjači pred mnogim europskim državama.
Dugotrajna skrb iziskuje velika izdvajanja iz javnih financija, bilo da je riječ o formalnoj skrbi u institucijama poput domova za starije i nemoćne ili izvaninstitucionalnoj skrbi kao što je socijalna pomoć u kući, no postoji i neformalna skrb, obično obiteljska i neplaćena, kada se za stare roditelje brinu djeca ili drugi članovi obitelji.
Neformalna skrb za starije i nemoćne osobe stvara mnoge koristi, pa tako i uštede za državni proračun, no u Hrvatskoj se malo zna o problemima s kojima se suočavaju pružatelji takve usluge, ističe Marijana Bađun u članku objavljenom u Newsletteru Instituta za javne finacije,
U Hrvatskoj skrb za starije u obitelji iznad europskog prosjeka
Bađun navodi raspoloživa prava za pružatelje i primatelje neformalne skrbi, a riječ je o naknadama, pravu na plaćeni i neplaćeni dopust, opravdanim izostancima s posla i sl., te predlaže mjere za njihovo unaprijeđivanje temeljem primjera iz drugih europskih zemalja.
Prema Izvješću Europske komisije iz ove godine, u Hrvatskoj je skrb za starije u okviru obitelji bila iznad prosjeka europskih zemalja, no točne će se brojke znati nakon što završi istraživanje (Survey of Health, Ageing and Retirement in Europe – SHARE) koje je u tijeku.
Po dostupnima podacima, kod nas oko 17 posto osoba u dobi od 35 do 49 godina mora brinuti o starijim članovima obitelji barem nekoliko puta tjedno, što je više nego u zemljama OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) u kojoj su osim zemallja EU-a i SAD, Japan, Kanada i brojne druge.
Na Sredozemlju više obiteljske skrbi
U tim zemljama jedna od deset odraslih osoba neformalno, odnosno da za to nije plaćena, skrbi i njeguje osobe s funkcionalnim ograničenjima. Takvih je neformalnih pružatelja usluga od 8 do 16 posto u ukupnom stanovništvu, s time da ih je više u sredozemnim zemljama, što je povezano sa čvršćim i tradicionalnijim obiteljskim odnosima u tim krajevima.
To potvrđuju podaci da na sjeveru Europe neformalni pružatelji usluga tjedno to rade manje od 10 sati, dok je u južnoj Europi više od 30 posto neformalne njege intenzivno i iznosi više od 20 sati. U Španjolskoj je, primjerice, udio intenzivne njege oko 50 posto.
Po podacima Europske komisije objavljenim u ovoj godini, Hrvatska je 2013. imala 274.000 funkcionalno ovisnih ljudi. Od toga je 16.000 bilo u institucijama, 17.000 primalo je formalnu kućnu njegu, a 108.000 novčane naknade.
Neformalna skrb za 241.000 osoba
Može se pretpostaviti da su ostale 133.000 osoba primale neformalnu skrb, kao i oni koji su dobivali novčane naknade, pa se ukupno radilo o 241.000 osoba. Prema projekciji EK-a, taj će se broj do 2060. povećati za 20.000.
Po izvješćima OECD-a, koristi od neformalne skrbi su trostruke – osobe kojima treba pomoć preferiraju da o njima brinu članovi obitelji i prijatelji, pružatelji skrbi trebali bi se osjećati dobro jer to rade za ljude koje vole, a neformalna skrb znatno smanjuje državne rashode.
Procijenjena ekonomska vrijednost neformalne skrbi uvelike prelazi vrijednost formalne. Ekonomska vrijednost neplaćenog obiteljskog rada, što uključuje kućanske poslove, brigu o djeci te o starijim i nemoćnim ukućanima, procjenjuje se na iznos između 20 i 37 posto europskog BDP-a.
U domovima za starije i nemoćne tek dva posto hrvatskog stanovništva
Zbog premalog broja domova za starije i nemoćne, u kojima je smješteno tek dva posto hrvatskog stanovništva starijeg od 65 godina, u Hrvatskoj okosnicu sustava dugotrajne skrbi o starijima čini upravo obitelj. Najčešće su to bračni partneri (u većem broju supruge nego supruzi), zatim odrasla djeca (češće kćeri), potom drugi članovi obitelji, a tek na kraju prijatelji i susjedi.
Odgovornost obitelji za dobrobit starijih osoba ima uporište i u hrvatskom Ustavu u kojem izrijekom stoji da su “djeca dužna brinuti se za stare i nemoćne roditelje”. Praksa zemalja OECD-a je da pružatelji ili primatelji neformalne skrbi dobivaju naknade, dok je u Hrvatskoj naglasak stavljen na pomoć primateljima skrbi.
Prema Zakonu o socijalnoj skrbi osobi koja ne može sama udovoljiti osnovnim životnim potrebama i kojoj je potrebna pomoć priznaje se pravo na doplatak za pomoć i njegu. Lani je to pravo koristilo 72.408 osoba za što je iz proračuna izdvojeno 407,7 milijuna kuna ili oko 470 kuna mjesečno po osobi.
(Hina)