Filmski klasici često obiluju dijalozima i rečenicama koji imaju vječnu aktualnost i uporabljivost u različitim situacijama, pa neka nam bude dopušteno i povodom Dana antifašističke borbe citirati remek djelo jednog talijanskog redatelja. U kultnom filmu „Dobar, loš, zao“ Blondieja (Clint Eastwood) u hotelskoj sobi na Divljem Zapadu napadaju trojica razbojnika nadirući kroz ulazna vrata, ali ih on – iako nepripremljen – uspješno neutralizira revolverom. No, uto se na prozorskom pragu iza njega ukazuje Tuco Ramirez, organizator prepada, te faktor iznenađenja koji je postigao opisuje riječima: „Postoje dvije vrste ljudi, prijatelju. Oni koji dolaze kroz vrata, i oni koji dolaze kroz prozor.“
Hrvatski su konzervativni komentatori, pak, skloni prepoznavati dvije vrste antifašista: boljševičke antifašiste i tzv. demokratske antifašiste. U proteklih dva desetljeća postkomunističke Hrvatske ta je podjela zadobila gotovo mitski značaj na hrvatskoj desnici. Odgojena bez znanja što se događa zapadno od Triglava ili istočno od Vardara, usredotočena na svoju autohtonost, hrvatska je desnica dragovoljno prihvatila komunističku eshatološku podjelu na „antifašizam“ (Dobro) i „fašizam“ (Zlo), pritom silno želeći postati baštinikom antifašističkih stečevina. Da bi si osigurala copyright na taj pojam, pokušala ga je redefinirati, a svojeg rivala obezvrijediti optužbom za boljševizam. No, to tako ne ide. „Pokušavati redefinirati pojmove koje je druga strana izmislila i kontrolira njihovo značenje je unaprijed izgubljena bitka, i u osnovi vrlo djetinjast poriv. Odrasli ljudi se ne upuštaju u djetinjasta prepiranja i natjecanja oko praaavog značenja riječi. Riječi znače to što znače“, pronicljivo tvrdi autor bloga Nekompetentna reakcija. Odgovorimo stoga na pitanje – što jest antifašizam?
Antifašizam kao dijete boljševičkog prevrata
Antifašizam je u svojim početcima 1920-ih bio tek jedan komunistički refleks, onaj element komunističke politike koji je bio protivan fašizmu kao arhetipskom neprijatelju svega što predstavlja komunizam. Ali, što su komunisti podrazumijevali pod pojmom „fašizam“ u najmanju je ruku dvojbeno. Bez namjere da analiziramo definiciju fašizma kao „otvorene terorističke diktature najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemenata financijskog kapitala“ (Georgi Dimitrov), dovoljno je tek pripomenuti kako je i europska socijaldemokracija sve do 1930-ih od komunista zavrijedila tek etiketu socijal-fašista. Dakle, izvorni je antifašizam bio nepomirljiv prema svemu što nije komunističko. Do velikog zaokreta dolazi 1934. godine, nakon učvršćenja Hitlerove nacional-socijalističke vlasti u Njemačkoj, i taj je zaokret prvenstveno motiviran vanjskopolitičkim interesima Sovjetskog saveza, a nikako ideološkim argumentima.
Staljin, otac antifašizma
Boljševici su pokazali zavidnu vještinu prilagođavanja realpolitičkim okolnostima uz širenje broja poklonika širom svijeta. Nikakve promjene u politici prema nacionalnom pitanju, ekonomskoj politici, neprincipijelnim vanjskopolitičkim savezništvima nisu pokolebali vjernike sovjetskog kulta da je baš on put prema raju na zemlji. Vladar Kremlja – bilo da je riječ o Lenjinu ili Staljinu – bio je istovremeno i šef Partije i suveren SSSR-a; kao što je bio i vođa svjetskog komunističkog pokreta oličenog u Komunističkoj internacionali, ali i predstavnik sovjetske države u međunarodnoj politici. Takva dvostruka linija zapovijedanja davala je, osobito Staljinu, moć kakvu drugi državnici nisu imali. Staljin je određivao i smjernice sovjetske vanjske politike, ali i ideološka stajališta svih komunističkih partija u svijetu, koje su bile tek nacionalne podružnice Komunističke internacionale. Zato je bilo vrlo jednostavno 1934. odreći se prethodnih načela kako bi se približilo liberal-demokratskoj zapadnoj Europi i preduhitrilo Hitlerovu Njemačku u stvaranju novih savezništava. Veliki zaokret u sovjetskoj vanjskoj politici pratila je i promjena retorike komunističkih partija i početak strategije stvaranja „pučkih fronta“ (1935.). Socijaldemokrati, laburisti i lijevi liberali odjednom postaju poželjan politički partner u iščekivanju apokaliptičnog sukoba s fašizmom. Tome je dodatno pripomogla agresivna propaganda vođena na Zapadu uz pomoć intelektulaca koji su uslijed svojeg etnokonfesionalnog podrijetla ili pak ideološke ortodoksije odlučili biti slijepi na milijune žrtava sovjetske kolektivizacije, prisilnih preseljenja čitavih naroda i političkih čistki krajem 1930-ih. Nacional-socijalistički režim, čija je najopsežnija politička čistka („Noć dugih noževa“) odnijela tek nekoliko desetaka života, proglašen je apsolutnim zlom, čime su ubojice milijuna ljudi s druge strane abolirani kao nositelji otpora apsolutnom zlu. U godinama kada je Sovjetski savez bio poprište najvećih zločina na svijetu, Zapad ga je ipak smatrao „manjim zlom“ i saveznikom. Takvom je monstruoznom stavu i sljepilu čitavog jednog naraštaja doprinio upravo antifašizam.
Francuski povjesničar François Furet objašnjava kako „svojom negativnom apstraktnošću, sadržajno prazan, ‘antifašizam’, to novo lice demokracije, omogućuje ujedinjenje demokrata i komunista.“ Furet ističe da „antifašizmom komunisti ponovno dobivaju demokratski lik ne odstupajući ni za trun od osnovice svojih uvjerenja. U trenutku velikog terora, snagom čiste negacije, boljševizam pronalazi novoga sebe. Crpeći novu snagu iz onoga što prezire – to kao da porok odaje počast vrlini – svojim protivnicima on ulijeva strah prikazujući antisovjetizam kao predvorje fašizma.“ Zvuči poznato? Nije li i naša domovina iskusila isti zaokret prije 25 godina, kada je titoistički komunizam izveo rebranding svojega političkog profila pod antifašističkim nazivljem i retorikom? Govoriti o dva antifašizma, dakle, zaista je moguće, ali uz napomenu da su oba – svaki u svoje vrijeme – bili proizvod i oruđe komunističkog režima iskorišteno za interese Kremlja. Dok je onaj prvotni, radikalni na europsku politiku udarao frontalno, kroz vrata, novi antifašizam iz 1930-ih to je radio opreznije, prilazeći europskoj politici iza leđa, kroz prozor.
“Fašisti” u sovjetskom gulagu
S druge strane, pokreti otpora koji su se u Europi raširili 1940-ih vodeći borbu protiv njemačkog i talijanskog okupatora bili su nacionalno-osloboditeljski pokreti ispražnjeni od ideoloških ciljeva, često sastavljeni od raznorodnih političkih struja. Tim pokretima antifašistička etiketa bila je potpuno strana jer s (talijanskim) fašizmom nisu prethodno imali nikakvog dodira, a komunistička propaganda o fašizmu kao središnjem neprijatelju radništva imala je utjecaj ograničen na biračko tijelo komunističkih partija (koje, važno je naglasiti, u istočnoj Europi nisu ni imale mogućnost legalnog i masovnog djelovanja u međuraću). Kakvo je to neprijateljstvo prema fašizmu mogao osjećati poljski pokret otpora, najveći u ratom zahvaćenoj Europi, kada je njegov himbeni moskovski saveznik do pred koju godinu i vladavinu generala Piłsudskog etiketirao fašističkom? Koliko je „antifašistički“ bio francuski pokret otpora pod vodstvom generala Charlesa de Gaulla, koji je i sam bio predratni simpatizer Maurassova protofašizma?
Nova antifašistička inkvizicija
Antifašizam dirigiran iz Kremlja nastavio je postojati i nakon ratnog poraza europskih fašizama 1945., ali korijene njegove suvremene radikalne inačice uputnije je tražiti onkraj sovjetske sfere utjecaja. Aktualni antifašizam odnosno tzv. antifa pokret u zapadnoj Europi i anglosaksonskom svijetu nastao je 1980-ih u Zapadnoj Njemačkoj i Velikoj Britaniji, odakle se proširio i na ostale zemlje liberalne demokracije. Tamo on, gotovo sektaški, kao svoje protivnike ističe fašizam, rasizam, nacionalizam, seksizam, homofobiju i radikalno domoljublje (?!), vraćajući se tako starim korijenima antifašizma iz 1920-ih, onima za koje je i anti-nacionalna i anti-tradicionalna socijaldemokracija bila tek „socijal-fašizam“. Antifašistički pokret na Zapadu danas nastupa kao militantno krilo vladajuće ideologije progresivizma, a nikako kao „demokratski antifašizam“ iz imaginarija hrvatskih „anti-totalitarista“.
Antifašizam kao ideologija političkih klošara
Za neke političare, pak, „prokazivanje ‘fašizma’ danas je odličan način kako bi popravili vlastiti ugled. Najkorumpiraniji to rabe i zlorabe kako bi umanjili važnost svojih malverzacija. Ako je ‘fašizam’ apsolutno zlo i oni ga osuđuju, to znači da oni nisu baš potpuno loši. Lažni računi, neispunjena predizborna obećanja, ucjene i korupcije svih vrsta postaju žalosne pogrješke, ali, ukratko, sekundarne u odnosu na ono najgore.“ Autor ovih redaka lako bi mogao biti Tomislav Karamarko, a meta nesposobna vlada Zorana Milanovića, no nije. Kada bismo znali da ih je zapravo izrekao francuski filozof Alain de Benoist, misleći pritom na ljevicu i modernu zapadnjačku politiku u cjelini, Milanović bi nam manje predstavljao domišljatog stratega hrvatske socijaldemokracije, a više tek uspješnog prepisivača iz zapadnoeuropskih uzora. Antifašizam tako danas nije čak niti ideološka mimikrija za međunarodnu politiku nego tek zadnja slamka spasa za posrnule socijaldemokrate i post-komuniste. Rabe ga političari čija je popularnost u slobodnom padu kako bi dali ime svojoj bezidejnosti, kao i politički klošari koji u antikomunističkoj oporbi vide prijetnju za financiranje svojih putovanja po zabitima Euroazije i druženje s egzotičnim trećesvjetskim diktatorima. Naposljetku, to je odrednica i onih klošara, u doslovnijem smislu riječi, koji unatoč svojoj mladosti nisu dovoljno odvažni izvan kafića na Filozofskom i grupe na Facebooku stati iza nešto smjelijih i iskrenijih ideoloških odrednica.
U jednoj od završnih scena filma s kojim smo započeli, sada je Blondie taj koji u poziciji moći s revolverom uperenim u Tuca Ramireza izriče poznate retke: „Vidiš, na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi, moj prijatelju: oni s napunjenim pištoljima i oni koji kopaju. Ti kopaš.“ Ima li antifašizam išta za ponuditi Hrvatskoj u 21. stoljeću?
Autor: Leo Marić