Kad mu ministar Aleksandar Vulin ne bi bio jedan od najbliskijih suradnika, a predsjednik Srbije Tomislav Nikolić politički partner i istomišljenik, još bismo možda i povjerovali kako nedavna inicijativa Aleksandra Vučića o zajedničkom danu sjećanja na žrtve sukoba na prostoru bivše Jugoslavije nema za cilj prije svega lakiranje osobnog imidža.
Ovako, s ministrom i predsjednikom koji današnju Hrvatsku svako toliko stavljaju u izravni kontekst baštinika ustaške države (u tome im daju ruke oni koji svoje hipertrofirano hrvatstvo iskazuju veličanjem ustaštva, ali to je druga tema), teško je povjerovati u iskrenost srbijanskog premijera, u ovom slučaju očito namijenjenu uhu međunarodne zajednice. Uostalom, sličan obrazac političkog prijetvorništva vidjeli smo i na primjeru Vučićeva odnosa prema žrtvama genocida u Srebrenici.
Stotinu izvora
No, da 20 godina nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja” ipak sazrijeva potreba da se humano i dostojanstveno obilježi sjećanje na sve žrtve srbijanske agresije, a potom i osloboditeljske “Oluje”, uz izvlačenje odgovarajućih pouka bez kojih sva stradanja mogu postati besmislena, potvrđuje i inicijativa odvjetnika Luke Mišetića, koji je predložio da hrvatski državni vrh ode u Varivode i ondje izrazi žaljenje hrvatskog naroda zbog ubojstava nevinih žrtava srpske nacionalnosti nakon “Oluje”, 28. rujna 1995. godine.
Ali uz neke preduvjete koji bi onemogućili izdvajanje bilo kojeg događaja iz povijesnoga konteksta, poput srbijanskog priznavanja genocida u Srebrenici, ili zločinačke prirode Republike Srpske Krajine.
No, budimo realni, teško je očekivati usuglašavanje oko načina obilježavanja uspomene na žrtve rata kad se još uvijek ne može decidirano kazati ni koliko je ljudi stradalo u ratu tijekom devedesetih, što predstavlja trajan izvor politiziranja svih vrsta, pa tako i za svaku obljetnicu “Oluje”, u što smo se i nedavno mogli uvjeriti.
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata zato privodi kraju popis svih ratnih žrtava, s obiju strana, kako vojnih, tako i civilnih, otkriva za “Slobodnu” ravnatelj Centra dr. Ante Nazor.
– Dosad smo, uz popise koje smo dobili od MORH-a i Ministarstva branitelja, pregledali više od 100 izvora, žrtvoslova i knjiga s popisom poginulih te raznih dokumenata, kako bismo ažurirali postojeći popis branitelja i civila stradalih u Domovinskom ratu. Sad očekujemo pomoć MUP-a kako bismo nadopunili podatke o poginulim civilima – kaže, te naglašava:
– Popis svih poginulih i ubijenih te spomen na sve nevine žrtve je civilizacijski čin, kako bih bio protiv toga, ali treba utvrditi i tko je, kako i zašto negdje stradao, a prije svega treba utvrditi tko je odgovoran za rat u kojem su stradale te žrtve, što će žrtve staviti u kontekst vremena.
– Naravno da treba uzeti u obzir patnju tzv. malih ljudi, ali ne na način da se ignorira kontekst čitavog rata, kako su to radili, a rade i danas, čelni ljudi udruge Documenta i Oliver Frljić. Jer što znače iskazi žrtava, što oni dokazuju, ako su izvađeni iz konteksta vremena? Oni koji svjesno idu na emociju koju izaziva ljudsko stradanje, ako ignoriraju glavni uzrok toga stradanja, zapravo krivotvore povijest – kazat će dr. Nazor i primijetiti kako se ponovno otvaranje pojedinih tema s kojima se hrvatsko društvo već suočilo, dijelom čak i kroz isplatu odštete obitelji ubijenih, može protumačiti i kao pokušaj izjednačavanja odgovornosti za rat, odnosno izjednačavanja žrtve i agresora.
Kaže kako su u izradi popisa ratnih žrtava koristili i brojne dokumente i izvore sa srpske strane, uspoređujući podatke iz različitih izvora.
– Treba točno utvrditi pod kojim okolnostima su srpski civili stradali u “Oluji”, jer bilo je svega, i kobnih ulazaka u minska polja, i samoubojstava u očaju i raznih nesretnih događaja u ratnom metežu. Sve se to dosad lakonski pripisivalo Hrvatskoj vojsci.
Primjerice, u svom popisu srpskih žrtava u Domovinskom ratu, za više od 500 ljudi koje je Savo Štrbac i njegov Veritas navodio kao žrtve Hrvatske vojske dokazalo se da su stradali pod drukčijim okolnostima. Frustrirajuće je kad čitate dokumente i gledate što rade neki ekshibicionisti koji, očito je, žrtve koriste za samoreklamu. Tu nema poštovanja prema žrtvama – dodaje dr. Nazor.
Prema podacima kojima raspolaže Centar, na srpskoj strani, odnosno na okupiranim područjima, kaže, tijekom Domovinskog rata poginule su najmanje 6153 osobe, od čega oko 70 posto njih kao vojnici, uključujući i starije stanovništvo, koje nije bilo obuhvaćeno mobilizacijom, ali je zbog nedostatka vojnih obveznika naoružano i raspoređeno po naseljima, posebice od 1993. Isti je slučaj i sa ženama.
Spasitelj Lang
Kad je riječ o braniteljima i civilima s hrvatske strane, ta se brojka kreće ukupno oko 12.500, plus više od 900 nestalih osoba. Na okupiranim područjima, primjerice, stradalo je oko 50 djece, uglavnom nesretnim slučajem, a s hrvatske strane najmanje oko 340 djece, većinom u napadima srpskih snaga.
Kad je riječ o srpskim žrtvama tijekom i nakon “Oluje”, dr. Nazor ne bježi od činjenice da su nad pojedinim civilima počinjena kaznena djela ubojstva.
– Naravno da treba prvo pomesti ispred svog praga. To se nije smjelo dogoditi, ali se ne smije dopustiti ni mistificiranje i preuveličavanje. Čudno je to, recimo, kako su nekima sudovi u nekim situacijama relevantan izvor, pa onda odjednom nisu. Evo, Documenta, koja je na temelju prvostupanjske presude Haaškog suda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču htjela pisati povijest, koristeći podatke HHO-a neprestano govori o 677 ubijenih civila tijekom i nakon “Oluje”, sugerirajući da je za to odgovorna Hrvatska, usprkos činjenici da podaci toga istoga Haaškoga suda, pa i DORH-a, pokazuju da su hrvatske snage odgovorne za smrt u manje od 50 takvih slučajeva.
Nama povjesničarima, od sudskih presuda važniji su podaci iz izvora, ali cjelovito prikazani. Nitko relevantan u hrvatskoj historiografiji ne prešućuje kaznena djela, uništavanje i otuđivanje dijela imovine srpskih vlasnika nakon “Oluje”, ali ne pristajemo na to da se događaji preuveličavaju, a “Oluja” proglašava “zločinačkim pothvatom”.
Nasuprot tezama da su svi Srbi koji su poslušali poziv predsjednika Franje Tuđmana prvoga dana “Oluje” da ostanu u Hrvatskoj pobijeni, stoji činjenica da je od nekih 10.000 ljudi koji su ostali na oslobođenom području nakon ulaska Hrvatske vojske, odnosno nakon operacije “Oluja”, oko 70 posto njih bilo stanovništvo srpske nacionalnosti koje je preživjelo upravo zahvaljujući tome što su ih zbrinuli hrvatski vojnici i hrvatske vlasti – točni podaci nalaze se u knjizi “Spasimo život”, autora dr. Slobodana Langa i suradnika. Zašto se tim ljudima koji su zbrinjavali, hranili i liječili preostale srpske civile nije davala medijska pozornost, koje će naš Centar do kraja godine prezentirati u reprintu spomenute knjige? – pita se dr. Nazor.
Brojne presude
Napominje i kako se često olako koristi teza kako “nitko u Hrvatskoj nije odgovarao za počinjene zločine nad srpskim stanovništvom”, što – ističe – nije istina!
– Protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon “Oluje” hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba… (podaci iz “Bijele knjige o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu”, Zagreb, rujan 1999.).
Nakon toga, ukupan broj prijava i izrečenih presuda za kaznena djela se povećao, što se može provjeriti u DORH-u – kaže dr. Nazor.
Autor: Hrvoje Prnjak/Slobodna Dalmacija