Podižući hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi svake godine, čime ponosno obilježavamo oslobađanje Knina u operaciji „Oluja“ 5. kolovoza 1995. i pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu, ne smijemo zaboraviti da su temelje za taj proces postavili hrvatski dragovoljci koji su slabo naoružani, kao pripadnici ZNG-a i hrvatske policije, 1991. obranili Hrvatsku od napada JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi, a potom su godinama, po rovovima i „ćukama“, u svim vremenskim uvjetima, držali liniju bojišnice. Dakako, prije svih, sjećanje i zahvalnost zaslužuju poginuli hrvatski branitelji, njima dugujemo slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Treba se sjetiti i svih nedužno ubijenih i poginulih civila, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeroispovijest.
„Oluja“ – simbol pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu
Domovinski rat presudno je razdoblje hrvatske povijesti, a „Oluja“ je presudna operacija toga razdoblja, kako za Hrvatsku, tako i za Bosnu i Hercegovinu, ne samo zbog činjenice da je „Olujom“ deblokiran Bihać, grad u BiH koji je UN proglasio „zaštićenom zonom“, čime je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput masakra u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi ubili više od 8000 Bošnjaka – muslimana.
„Oluja“ je vrhunac procesa vojnog oslobađanja okupiranoga teritorija Republike Hrvatske i ne može se promatrati kao izolirani događaj. Značaj „Oluje“ i okolnosti u kojima je provedena, nije moguće razumjeti ako se zanemari proces obnove velikosrpske politike od sredine 1980-ih i velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH od ljeta 1991. godine, koju su organizirale i provele tadašnja vodstva Srbije i JNA.
Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji” jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Operacijom „Oluja“, uz pobjedonosne operacije hrvatskih snaga u BiH u rujnu i listopadu 1995. – „Maestral-1“ i „Južni potez“, omogućena je i mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja, jer su se srpske vlasti na tom području „urazumile“ tek nakon vojnih poraza.
„Oluja“ je postala simbol pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu. Preduvjet te pobjede bilo je zajedništvo Hrvata – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i iseljeništvu. Naša je obveza da, posebice kroz obrazovni sustav, činjenice o „Oluji“ i Domovinskom ratu prenesemo našoj djeci, koja trebaju osjetiti i zašto pripadnici pobjedničkih hrvatskih snaga s ponosom govore o „Oluji“ kao kruni Domovinskog rata i kraljici svih hrvatskih pobjeda, a o Domovinskom ratu kao najsjajnijem razdoblju hrvatske povijesti.
Odgovorost srpskog vodstva
Činjenica je da je u Domovinskom ratu, uz hrvatski, stradao i srpski narod u Hrvatskoj, čija se tragedija očituje u napuštanju svojih domova uoči i tijekom “Oluje”. Kao što je činjenica da je za tu tragediju odgovorno srpsko vodstvo, koje niti nakon poraza u operaciji “Bljesak” u svibnju 1995., nije odustalo od isključive odluke da će teritorij samoproglašene “RSK”, zapravo okupirani teritorij RH, biti dio Srbije ili da Srba tu više neće biti. Odbijanjem mirne reintegracije okupiranoga teritorija u sastav RH, vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzele su odgovornost za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju.
„Oluja“ – logičan i neizbježan vojni odgovor na nezakonitu okupaciju
Odgovornost tadašnjih srpskih političara za rat u Hrvatskoj (i BiH), pa tako i za operaciju „Oluja“, koja je zapravo bila logičan i neizbježan odgovor na stanje srpske okupacije dijela RH od 1991., jasno je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu, utvrdivši (čl. 426) da su u Domovinskom ratu “politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države”, kao i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini. Za razliku od vojnih operacija srpskih snaga i JNA koje je podržavala Srbija i koje su bile nezakonita invazija na suverenu državu s ciljem stvaranja velike Srbije na teritoriju Hrvatske, „Oluja“ je bila legitiman vojni odgovor na nezakonitu okupaciju, odgovor koji je i prema presudi međunarodnih sudova proveden zakonito.
Obilježavanje stradanja Srba u “Oluji” i novo krivotvorenje povijesti
Dakle, obilježavanje i stradanja Srba u „Oluji“, civilizacijski je čin, koji podržavam ako se provodi u nedvojbenim i na izvorima utemeljenim okvirima te ako sadržaj takvog obilježavanja, koji uključuje i priče o stradanju svih žrtava agresije na Hrvatsku, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, ne zanemaruje uzrok i tijek Domovinskoga rata. No, primjetno je da su najmoćniji političari u današnjoj Srbiji, ali i pojedine neznanstvene udruge u Hrvatskoj, poput Documente, kao i pojedinci, zanemarujući izvore i kronologiju događaja, odnosno činjenice, pokušali krivotvoriti povijest Domovinskog rata, a agresiju na Hrvatsku iza koje stoji Srbija prikazati kao građanski rat.
Isti uglavnom zanemaruju i činjenicu da je zbog beskompromisne politike tadašnjega srpskoga vodstva, koje početkom 1995. nije prihvatilo ni tzv. “Plan Z4” o iznimno širokoj autonomiji Srba u Hrvatskoj, vojna operacija u kolovozu 1995. bila jedina moguća i neodgodiva opcija povratka okupiranoga teritorija RH u njezin ustavno-pravni sustav, te da kaznena djela počinjena tijekom i nakon “Oluje” nad pojedinim srpskim civilima i njihovom imovinom, koje je najveći dio hrvatske javnosti, ali i hrvatskog pravosuđa osudio, ne mogu biti alibi da se legitimna operacija hrvatskih snaga nazove “zločinom”, a hrvatsko vodstvo “zločinačkim”.
Prikrivanje odgovornosti tadašnjega vodstva Srbije i RSK
Isticanjem samo posljedica pojedinih događaja, bez navođenja uzroka tih događaja i politike odgovorne za rat i vojnu opciju, zapravo se prikriva odgovornost tadašnjega vodstva Srbije i “RSK”. Zamagljivanje činjenica očituje se i u isticanju netočnog podatka da je “Olujom” “protjerano više od 200.0000 Srba iz RSK” i provedeno “najveće etničko čišćenje u Europi nakon 2. svjetskog rata”, odnosno u prešućivanju činjenice da su “najveće etničko čišćenje” u ratu u RH i BiH od 1991. do 1995. počinile upravo snage koje je podržavalo današnje srbijansko vodstvo, te da se 384.664 u srpnju 1995. registriranihprognanika i izbjeglica u RH, koje su, najvećim dijelom već 1991., protjerale srpske snage, nisu mogli vratiti svojim, većinom razrušenim, kućama, upravo zbog isključive politike tadašnjeg srpskoga vodstva i velikosrpstvom zanesenog stanovništva na okupiranom području RH. Očituje se i u proglasima navodno „mirovnih inicijativa“ da se umjesto obilježavanja „Oluje“, jer je „neprimjereno slaviti vojne operacije“, obilježava mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja, čime se ignorira činjenica da ona ne bi bila moguća da srpske snage nisu vojno poražene.
Pokušavaju nas „suočiti s prošlošću“, a nisu se spremni suočiti se s činjenicama
Dakle, nije dvojbeno pitanje treba li obilježavati i stradanje Srba u „Oluji“ i u Domovinskom ratu, dvojbena je vjerodostojnost onih koji hrvatsku javnost već godinama pokušavaju „suočiti s prošlošću“, a nisu spremni suočiti se s činjenicama, koji provode nekakvu „tranzicijsku pravdu“ potpuno zanemarujući izvore i povijesne okolnosti, koji svoj nedolazak u Knin 5. kolovoza opravdavaju počinjenim zločinima nad Srbima u „Oluji“ i onemogućavanju njihova povratka, a istodobno su svake godine nazočni na obilježavanju događaja na područjima na kojima su pobijeni i protjerani Hrvati, bez mogućnosti povratka, kao i onih koji prihvaćaju biti ravnatelji važnih nacionalnih ustanova, kao što je za hrvatsku kulturu važno Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci, ali javno poručuju da ne prihvaćaju ni hrvatski jezik ni hrvatsku državu.
Autor teksta je dr. sc. Ante Nazor, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Kao dragovoljac Domovinskog rata, sa 23 godine pridružio se obrani Hrvatske na istočnoslavonskom bojištu. Autor godinama, neumorno iznosi istinu o Domovinskom ratu koja se temelji na činjenicama i povijesnim dokumentima te tako omogućuje Hrvatima da istinu o Domovinskom ratu i ponos zbog pobjede u njemu prenose i svojoj djeci.
Izvor: narod.hr