Prvi Krimski rat, vođen 1853.-1856., bez obzira na stravične žrtve s obje strane, pored svih nemalih posljedica po Europu i tadašnji svijet, za carsku Rusiju završio je umalo katastrofalno. Klasični ruski feudalizam, vojno poražen na bojnom polju, donio je Aleksandrov ukaz koji napokon, zadnji u Europi, oslobađa ruskog kmeta. Aleksandar Isajevič Solženjicin, opet pravilno konstatira da je samo poraz moćne države donio boljitak njenom običnom Fanu Faniču. Staljinovi porazi 1941.-1943. poboljšali su položaj i logoraša u Gulagu, dok ga je pobjeda 1945. g. samo pogoršala na granice jedva izdržljivog i izazvala masovne ustanke od Baltika do Ukrajine ili Kavkaza. Zvuči poznato?
Historijske paralele su uvijek nategnute i – u slučaju Rusije/SSSR-a, susjeda i žrtava njihove bezumne imperijalne politike u zemlji koja zapravo nikada nije imala šansu postati država vladavine zakona, a ne privatno vlasništvo Ivana Groznog, Staljina ili Putina – daju mi zapravo jednu vrlo smjelu teoriju. Rata ne će biti u Siriji, već ondje gdje je i počeo, na Krimu. Tu će se srušiti imperijalna politika Rusije; one Rusije zarobljene u mitologiji i samoj sebi. Točno onako kako je počela, prvo Petrom Velikim, u Krimskom ratu, Nikolom I., Lenjinom, Staljinom, izvozom revolucije, vrlo imperijalnim Brežnjevom i Putinom kao zadnjim liderom ruske imperijalne ideje. Zadnjim svakako, jer kada on nestane u vrtlogu koji je sam zavrtio, sudbina Rusije je više nego neizvjesna.
Ovih dana sve se vrti oko Sirije i njenog neumitnog raspada. Samo se očekuje neskriven ulazak Turske na bojište i plašljivo se već najavljuje novi svjetski rat. Ništa od toga. Čak i da se sukobi od skrivenih, koji već svakodnevno traju na terenu, pretvore u neskrivene, taj rat će biti katastrofalan za Rusiju i toga je više nego svjestan svaki kaplar koji pogleda raspored snaga. Ruski ekspedicijski korpus nema dodirnu točku sa svojom logistikom i, za razliku od onog u Afganistanu, u potpunosti je upućen na „saveznike“. Jedini morski koridor je Bospor i pod potpunim je nadzorom Turske, kojoj će biti dovoljan jedan ruski metak da aktivira konvencije iz Montreuxa i privremeno zabrani prolaz i ratnim i civilnim brodovima. A ni iskustvo rusko-japanskog rata, te osobito opsade Port Arthura, ne treba smetnuti. Čak i kao dio teritorija, Daleki Istok je bio predaleko za obraniti, a kamoli za ofenzivne akcije. Putin to odlično zna, a i to da bi svako nasilno prolaženje ili napad na Istanbul bio napad na članicu NATO-a i trenutačni kraj ne samo ruskog imperijalizma, već i ikakve Rusije. Rusija u Siriji nije taktička, već primarno strateška Putinova osobna pogrješka. Bez obzira na potencijalnu zamjenu skupih nalazišta goriva u Sibiru za eksploatacijski bitno jeftinija u Siriji, čak i potencijal nadzora izraelsko-sjevernociparskog polja, Rusija nema daha, ni vojske, ni logistike za toliko zahtjevnu operaciju. VI. flota, pridruženi saveznici – primarno Izrael i Egipat – ne će dopustiti nikomu treptaj oka na Sredozemlju. Vježba „Spojeni trozubac“ je to zorno pokazala. Ruski borbeni sustavi su i tehnički, i brojno pogotovo, nemoćni pred Saveznicima. Usput, skoro svakodnevnim provokacijama u zraku, detaljno su pregledani svi ruski sustavi RZ i PZO, osobito brzina reagiranja i kvaliteta radara. Isključujem svaku mogućnost daljeg i dubljeg angažiranja Rusije u Siriji. Ako im se posreći i Erdogan ne bude morao intervenirati radi unutarnjih raslojenosti Turske, primarno oko kurdskog pitanja, možda i sačuvaju današnje položaje, možda i neku marionetu umjesto al-Assada i već dogovoreno zauzeta plinsko-naftna polja europskih tvrtki, gdje je npr. „naša“ INA to bratski prešutila. Ili joj je tako rečeno?!
Tako se i vraćamo na početak priče – Krim i njegovu stvarnu te, osobito, simboličku važnost. Niti jednog trenutka ne treba dvojiti da je Krim ukrajinski teritorij okupiran od strane Rusije, koja je priznala Ukrajinu, njene granice, ratificirala ih u Dumi i izdajnički okupirala. Pošto je Budimpeštanski sporazum dio ugovora o nuklearnom razoružanju, logično pitanje za svakog predsjednika SAD-a koji dođe, uključujući i ova dva turbo-idiota, glasi: koji ugovori STVARNO još vrijede s Putinovom Rusijom?
Svjestan da je u Siriji sve gotovo, kao i svi diktatori, i Putin mora sačuvati momentum, a on je moguće sačuvati samo eskaliranjem rata u Ukrajini, koja zbog nepripadanja NATO savezu njemu predstavlja slobodno lovište, osobito s vlastima od Poljske do Mađarske koje misle da on može biti povoljan partner i da su ovo povoljna vremena za rješavanje nekih teritorijalnih dubioza. Za Poljsku, glasine se već šire da je Putin sklon „vraćanju“ otete joj teritorije u II. svjetskom ratu u zapadnoj Ukrajini, a Mađarskoj da bi omogućio makar ekonomsku reviziju Trianona u kojoj je npr. Republika Hrvatska pred gospodarskim „hostile take-overom“.
Ukrajina je i logistički idealna jer je idealno naslonjena te bez prirodnih prepreka koje bi u slučaju masivnijeg angažiranja sile to bitno pojednostavile. No, tu je i sve vidljivija zamka! Upravo to, bitno lakše angažiranje snaga je i opasnost po Putinov režim. U čas je tu neki idiot i koljač tipa Strelkova koji će malo „katalizirati“ situaciju na bojišnici, poput obaranja malezijskog putničkog zrakoplova. Samo tada će biti bitno ozbiljniji predsjednik u Washingtonu, gdje u odnosu na Obamu, takvim držim i Trumpa i Sandersa, jer gore od Obame ne može. A to tek tada znači novi Krimski rat.
Kada god počne, a neizbježan je, završit će bitno katastrofalnije po Rusiju od prvoga. Prva posljedica će biti unutarnji raspad sustava, sustava temeljenoga na strogoj hijerarhiji, gdje je njegov vrh ujedno i najizloženija točka. Druga i dugoročno najopasnija posljedica je formaliziranje postojanja Kavkaskog kalifata koji se ionako može samo prelijevati na jug i ugroziti zadnji sekularizam Turske, što i Erdoganu može biti validan casus belli. Treća i trenutačna posljedica je raspad ruskog energetskog sustava radi nemogućnosti održavanja, nedostatka izvoza i preskupe taktičke zaštite u slučaju rata. To znaju i svi Putinovi neprijatelji kao i njegovi saveznici, osobito Mađari.
Unutarnji raspad sustava znači raspad oligarhije na njene sastavne dijelove, koji ionako funkcioniraju po načelima ravnoteže snaga, poput starog Politbiroa KPSS ili njujorške sicilijanske mafije sastavljene od pet obitelji. Putin je „predsjedavajući“ samo dok nosi jaja, tj. dok osigurava interese kapitala nastalog iz fondova KPSS/KGB. One sekunde kada se osjete ugroženima, proći će bitno složenije nego Hruščov. Njegova sudbina je, ne samo radi podrijetla, mnogo bliža onoj Berije. Rijeka kapitala stvorena na energentima, zlatu i dijamantima, uglavnom je iznesena van i njenim vlasnicima, niti jednome do sada, ne pada na pamet da vrate i cent. No, i oni znaju da to Putin zna. Kao što i znaju da Putinovi pretorijanci, od Čečena do tajnih službi, vjerojatno imaju svoje spiskove za odstrjel. Slučaj pokušaja odmetanja Kolokolceva je poučan i Putinu i okruženju. Krimski rat, osobito izvjestan poraz u blatu Harkova, mogao bi stvoriti opaku želju kod pretorijanaca da dovedu nekog svojeg, sirovijeg. Sustav se svakako raspada: samo je za birati između lošeg, vrlo lošeg i odvratnog scenarija. Rusija, ovakva i u ovakvim granicama, ne može ga preživjeti.
Kavkaski kalifat više nije ni nepoznanica ni fikcija. Tu je zahvaljujući upravo Putinovoj čizmi i pokoljima na cijelom teritoriju, nikada jači. I najgore od svega, sustavnim nasiljem njegovog režima ostavljen je kod običnog Čečena ili Dagestanca bez ikakve druge alternative. O nekoj građanskoj da i ne govorimo. No problem s kalifatom je da on sigurno ne će ostati u „svojim“ granicama, već će poput bliskoistočnog, krenuti na jug, prema izvoru stvarne moći, bilo u Saudijsku Arabiju, bilo u Tursku. Toga su i Erdogan i Salman svjesni, kao i činjenice da šiitska sirotinja već drži četiri arapske države, a definitivno i četiri arapska glavna grada, uz rusko savezništvo i oružje. Pomak Kavkaskog kalifa na jug, s utjecajem Rusije ili bez, natjerat će Tursku na surovu intervenciju upravo ondje gdje je trenirana kao udarna šaka NATO-a za odvraćanje od sovjetske prijetnje. Ne postoji centimetar teritorija koji nije mapiran do u detalj, do u detalj osiguran trupama i do u detalj isplaniran logistikom – do vrlo duboko na sjever. Dakle, tu je i najvažniji element Drugog krimskog rata: „bolesnik“ na Bosporu…
Novi Krimski rat u potpunosti će, ako ne uništiti, ono za dogledno vrijeme u potpunosti suspendirati skoro svaki izvoz ruskih energenata, ne samo onaj koji ide kroz Ukrajinu, već i onaj koji već ide ili se planira kroz Crno more. Turska, koja je već prekrižila svaku gospodarsku suradnju s Rusijom, jednostavno ne će dopustiti da joj povijesni arhi-neprijatelj opet jača mišiće. Usput, cijene energenata će još najmanje dobru godinu padati, a tu godinu Putin nema. Niti Gazprom ili bilo koja naftna tvrtka imaju tolike novčane rezerve da mogu disati. Oligarhija oko Putina je svjesna štete koju je već napravio, kao i toga da će sutrašnja šteta biti bitno gora od današnje. Pa mu i tu visi više Berijina sudbina nego ona Nikite Sergejeviča. Neko iz okruženja vjerojatno već potiho šalje signale na Zapad o mogućnosti Putinovog umirovljenja, npr. iz „zdravstvenih“ razloga. Zna to i on. Zato i žuri da Siriju završi makar neriješeno i sačuva ili Assada ili nekoga mu klona te da nekako izbjegne Krim. O posljedicama Prvoga krimskog rata dovoljno će biti kliknuti na wikipediju. Da ne idemo dalje, jedna je bila konačno ukidanje kmetstva. Možda i Drugi krimski rat donese Fanu Faniču kakav boljitak, mada sumnjam. I prvi rat je bio prekrvav i za to post-napoleonsko vrijeme. Gospodi pomiluj…
Autor: Goran Raguž