Nedavne izbore za zastupnike u Europskom parlamentu obilježilo je daljnje jačanje euroskeptičnih, posebno nacionalističkih stranaka. Nije to nikakva novost, jer sličnom „skretanju udesno“ svjedočili smo i na izborima 2009., a u međuvremenu iste su stranke postizale uspjehe i na izborima za nacionalne parlamente svojih zemalja. Upravo zato, iznenađuju teškoće s kojima se euroskeptične stranke suočavaju pri sastavljanju vlastitog kluba zastupnika.
Sudjelovanje u klubu zastupnika omogućuje strankama izbor na dužnosti u parlamentarne odbore i povjerenstva, predlaganje tema za plenarne sjednice i, možda najvažnije, dobivanje financijskih sredstava. No zato je, prema pravilima EP, za klub zastupnika potrebno okupiti najmanje 25 europarlamentaraca iz 7 različitih zemalja. Trenutno u EP djeluje sedam takvih klubova zastupnika. Prevlast imaju centrističke stranke okupljene oko klubova Europske pučke stranke, Stranke europskih socijalista te Saveza liberala i demokrata za Europu. Osim njih, u EP su na ljevici aktivni Europska zelena stranka – Europski slobodni savez (koalicija zelenih sa regionalističkim i separatističkim strankama) i Europska ujedinjena ljevica – Nordijska zelena ljevica (koalicija radikalne ljevice i skandinavskih zelenih socijalista). Naravno, i desnica ima svoje predstavnike u zastupničkim klupama Bruxellesa i Strasbourga, a oni su okupljeni u klubovima Europski konzervativci i reformisti te Europa slobode i demokracije.
Reformisti, suverenisti, nacionalisti
Europski konzervativci i reformisti (European Conservatives and Reformists, ECR) je umjereno euroskeptična konzervativna skupina kojoj pripadaju i stranke političkog establishmenta nekoliko europskih zemalja. Počevši od najznačajnije, tu su britanska Konzervativna stranka, poljska stranka Pravo i pravednost, češka Građanska demokratska stranka, Mađarski demokratski forum, itd. Klub zastupnika osnovan je 2009. na poticaj britanskih konzervativaca, a s ciljem suprotstavljanja procesu federalizacije Europske unije i promoviranju liberalnih društvenih stavova na kontinentu. ECR se zalaže za opstanak reformirane Europske unije koja bi priznavala samostalnost država-članica. Pitanje je, naravno, do koje mjere su britanski konzervativci na čelu s Davidom Cameronom iskreno u tome političkom projektu, a koliko im on služi za političke pritiske na Europsku pučku stranku, kojom dominiraju Nijemci i Francuzi. [1]
S druge strane, Europa slobode i demokracije (Europe of Freedom and Democracy, EFD) predstavlja stranke koje su oštrije u kritici Europske unije, uključujući i nacionaliste. EFD je proizašao iz ostataka dvaju euroskeptičnih klubova koji su postojali u prethodnim sazivima Europskog parlamenta: Saveza za Europu narodâ (1999.-2009.) i Neovisnost/Demokracija (2004.-2009.). Središnja politička snaga kluba je Stranka neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (United Kingdom Independence Party, UKIP), a klub su činili još i talijanska Sjeverna liga, Ujedinjena Poljska, Slovačka narodna stranka, Danska narodna stranka, Pravi Finci, litvanska stranka Red i pravda, itd.
U Europskom je parlamentu također djelovao i veći broj zastupnika koji nisu pripadali nijednom klubu (tzv. non-inscrits). Riječ je o zastupnicima nacionalističkih stranaka poput francuskog Nacionalnog fronta, mađarskog Jobbika, bugarske Atake, nizozemske Stranke slobode, Flamanskog interesa, Slobodarske stranke Austrije, Švedskih demokrata i sličnih koji se nisu uspjeli „uklopiti“ u nijedan od postojećih klubova.
(Ne)premostive razlike?
Izbori za EP u svibnju 2014. u bitnome su izmijenili sliku desnice u Europskom parlamentu. Francuski Nacionalni front pod vodstvom Marine Le Pen osvojio je prvo mjesto u Francuskoj i s 24% glasova osigurao 24 zastupnika. Isti broj zastupnika pripadat će i Stranci neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva, ali s 27% osvojenih glasova. Posebno dobar ishod za euroskeptike je bio u nordijskim zemljama: Danska narodna stranka s 26% osvojila je 4 mjesta u EP, Švedski demokrati 13% i 2 zastupnika, a stranka Pravi Finci 12.9% i također 2 zastupnika. U nama bliskima Austriji i Mađarskoj, euroskeptici su ponovili svoje odlične rezultate s prethodnih izbora za EP: Slobodarska stranka Austrije dobila je 19% i 4 zastupnika, dok će mađarski Jobbik sljedećih pet godina u EP predstavljati 3 zastupnika osvojena s 15% glasova.
No, pregrupiranje euroskeptične desnice i zakulisne igre koje stoje iza toga prijete da uspjeh ne bude kapitaliziran i da idući saziv EP ostane bez nacionalističkog kluba zastupnika. Takvom ishodu vode dva problema: ideološke razlike među strankama euroskeptične desnice i jačanje kluba zastupnika Europskih konzervativaca i reformista. Prvo se ogleda u tome da euroskeptična desnica zapravo ne predstavlja jedan ideološki homogen blok, nego je podijeljena u više različitih strujanja uvjetovanih razlikama među nacionalnim političkim sustavima. Umjereni euroskepticizam, platforma koja se iscrpljuje u zahtjevima za reformom Europske unije u smjeru očuvanja samostalnosti država-članica, predstavljen je u EP s nekoliko mainstream stranaka okupljenih oko britanske Konzervativne stranke i kluba zastupnika Europskih konzervativaca i reformista. Dosljedniji, radikalni euroskepticizam podrazumijeva protivljenje EU i smatra kako se ona kao takva ne može reformirati. Radikalni euroskeptici, poput britanskog UKIP-a i francuskog FN-a, pozivaju na izlazak svojih zemalja iz EU.
Da bi stvar bila složenija, euroskeptične se desne stranke dijele i po odnosu prema izvaneuropskim useljenicima, prema Izraelu, razini konzervativnosti društvenih stavova, itd. Te se razlike, uz određenu ogradu, prilično precizno mogu i zemljopisno odrediti označivši granicom bivšu hladnoratovsku željeznu zavjesu. Zapadnoeuropske desne stranke, naime, sklonije su prihvaćanju useljenika uz zahtjeve za samo dosljednijom integracijskom politikom, većinom opravdavaju izraelsku državnu politiku (uz iznimku francuskog Nacionalnog fronta), pa čak i pristaju na društveno-liberalne agende poput homoseksualnih životnih zajednica i prava na pobačaj. Suvremena politologija pravi i jasnu terminološku razliku, nazivajući ideologiju takve zapadnoeuropske desnice etnokratskim liberalizmom (Roger Griffin) i nacionalnim populizmom (Pierre-Andre Taguieff). S druge strane, istočnoeuropske desne stranke ustraju u zaštiti tradicionalnog europskog sustava vrijednosti, bezuvjetno odbacuju mogućnost supstitucije domaćeg stanovništva izvaneuropskim useljenicima, a često zauzimaju neprijateljski stav prema Izraelu. Francuski politolog Jean-Yves Camus ne dvoji o neuporabljivosti koncepta jedinstvene krajnje desnice. Za njega, „to nikako nije konzistentan koncept, utoliko što se, više s angažiranog nego s objektivnog gledišta, pokreti na koje se stavlja ova etiketa tumače kao nastavak, iako katkada prilagođen zadanostima i potrebama nove epohe, nacionalsocijalističke, fašističke i nacionalističko-autoritarne ideologije u njihovim različitim varijantama, što zapravo ne odražava realnost.“ [2]
Spomenute razlike bile su dovoljan razlog za prilično apsurdne odnose među strankama euroskeptične desnice u EP. Tako primjerice britanski UKIP Nigela Faragea odbija svaku mogućnost saveza s francuskim Nacionalnim frontom Marine Le Pen zbog navodnog antisemitizma i ultrakonzervatizma potonje stranke. Paradoksalno, istu logiku slijedi i sam Nacionalni front kada odbacuje suradnju sa strankama poput mađarskog Jobbika i grčke Zlatne zore (razlog je opet navodni antisemitizam i militantnost ovih dvaju stranaka), dok ironiju političke sudbine upotpunjuje Jobbik neprihvaćanjem za partnere njemačke Nacionalno-demokratske stranke i grčke Zlatne zore. No, ni to nije vrhunac tragikomedije koja se trenutno odigrava oko sastavljanja klubova zastupnika u Europskom parlamentu. Iako kao političke partnere ne žele vidjeti krajnju desnicu, i Nigel Farage i Marine Le Pen spremni su sjesti za stol s najvećim demagozima koje je kontinent upoznao u zadnjih nekoliko desetljeća. Farage je tako potpisao sporazum o suradnji s talijanskim Pokretom 5 zvjezdica pod vodstvom Beppea Grilla, a Marine Le Pen, kako doznajemo, nije daleko od stvaranja europske koalicije s poljskim Kongresom nove desnice, kojeg vodi kontroverzni i uvijek politički nekorektan Janusz Korwin Mikke.
Diabolus ex machina
Ali, kako demagozi nikad nisu rješavali političke probleme, tako ni UKIP-u ni Nacionalnom frontu ne će donijeti posebne koristi. Naime, i jedni i drugi ostali su bez potrebnih 6 političkih partnera koji su im potrebni da bi sastavili svoje klubove zastupnika u EP. Danska narodna stranka, Pravi Finci, Alternativa za Njemačku, litvanska stranka Red i pravda…svi su se priključili klubu Europskih konzervativaca i reformista (ECR). [3] Te su stranke mahom odbacile nesigurne europske nacionalističke koalicije i priklonile se stabilnijem klubu. Pretvaranju ECR-a u takvu poželjnu udavaču vjerojatno je koristila i stranačka diplomacija britanskih konzervativaca. Njima taj proces najviše koristi jer odvlači od konkurentskog UKIP-a potencijalne političke partnere koji bi mu pomogli stvoriti europski klub zastupnika i tako se domoći većih financijskih sredstava iz proračuna EP. I ne manje važno, proces je to koji UKIP praktički prisiljava na suradnju s radikalnijim desnim strankama, posebno francuskim Nacionalnim frontom, što bi kasnije britanskim suverenistima otežalo pozicioniranje kao prihvatljive izborne alternative konzervaticima.
Naposljetku, zapadnoeuropska euroskeptična desnica našla se u položaju da joj fali jedna ili dvije političke stranke za uspostavljanje vlastitog kluba zastupnika, ali taj nedostatak ne želi nadoknaditi saveznicima poput Jobbika, Zlatne zore ili NPD-a, prvenstveno zbog njihove negativne predodžbe u zapadnim medijima. Uz rok do 22. lipnja, nakon čega se u EP počinju ustrojavati parlamentarni odbori i povjerenstva, europski desničari nemaju vremena na bacanje.
Autor: Leo Marić
Bilješke
[1] Više o Cameronovom odnosu prema EU vidi u Jean-Claude Sergeant, „Cameronov prijetvorni euroskepticizam“, Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje, br. 5. (1.), svibanj 2013., str. 19.
[2] Jean-Yves Camus, „Metamorfoze desnog spektra“, Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje, br. 15. (2.), ožujak 2014., str. 18.
[3] Spomenuta danska, finska i litvanska stranka prethodno su sjedile u klubu zastupnika EFD zajedno s UKIP-om, dok je Alternativa za Njemačku nova u Europskom parlamentu. Ostaje samo zbunjujuće kako će stranke koje se u svojim programima zalažu za tradicionalne vrijednosti i prekid izvaneuropskog useljavanja urediti svoj politički suživot s, britanskim konzervativcima, koji odobravaju homoseksualne „brakove“ i kao parlamentarce imaju osobe ne-europskog podrijetla.