Prošloga je srpnja Republika Hrvatska postala članicom Europske unije, najznačajnijeg ekonomskog i političkog saveza država na svijetu. U ovih se godinu dana našeg članstva u EU mnogo toga izmijenilo na hrvatskoj političkoj sceni – što zbog EU, a što mimo njezine volje i interesa. Kako ovih dana imamo prilike svjedočiti čitavom nizu inventura godišnjice našeg postajanja „dijelom Europe“, bilo bi umjesno te glavne događaje i utjecaj EU na njih pokušati objasniti također s nacionalnog i konzervativnog stajališta.
Mjesec uoči pristupnog datuma obilježio je slučaj Perković, odnosno vladina promjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, i to na način da je ograničena primjena ustanove europskog uhidbenog naloga na kaznena djela počinjena nakon donošenja europskih uredbi koji definiraju tu ustanovu (7. kolovoza 2002.). Iako isto ograničenje imaju i Italija, Austrija i Luksemburg, a slično i Francuska, hrvatska je vlada zbog takve svoje odluke došla pod pritisak Europske Komisije i Njemačke, a svi mediji u Hrvatskoj odluku su proglasili protu-europskom. Zbog činjenice da je bila riječ o izručenju jednog od čelnika hrvatske republičke Udbe odgovornog za brutalne zločine nad hrvatskom političkom emigracijom, poštovanje europskih propisa odjednom je počeo tražiti i nacionalno-konzervativni tabor, a izručenje hrvatskih građana stranim sudovima i kršenje nacionalnog suvereniteta prestao je biti problem. Stvoren je dojam, podgrijavan desetljetnim mitovima o antikomunističkoj Europi, da europske ustanove započinju s opsežnim provođenjem lustracije u Hrvatskoj. Činjenica da (dosljedna) lustracija nad bivšim komunističkim dužnosnicima nije provedena u nijednoj post-komunističkoj zemlji koja je članica EU (osim u Istočnoj Njemačkoj), kao i da Europska unija sasvim prisno surađuje s bivšim komunističkim elitama od Poljske do Bugarske, baš nikoga nije zanimalo.
Izravna demokracija na djelu
Drugi važan događaj koji je obilježio 2013. jest održavanje referenduma o ustavnom određenju braka. Građanska inicijativa „U ime obitelji“, unatoč nerazumnim i pretjeranim zakonskim zahtjevima, uspjela je u svibnju 2013. skupiti čak 750.000 potpisa za raspisivanje referenduma s pitanjem „Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?” Kada svi pokušaji da se referendum ne održi, od manipuliranja s brojem birača do propitivanja uloge Sabora u ustavnim izmjenama, nisu uspjeli, vlada je zatražila stav od EU, misleći da će on naravno biti negativan. Time bi se, po starom receptu, moglo vanjski čimbenik okriviti za odluke domaće vlasti. No, glasnogovornica Europske Komisije Pia Ahrenkilde Hansen izjavila je za hrvatske medije krajem studenog da su „obiteljski zakon i definicija braka u potpunosti u nacionalnoj nadležnosti“, ostavivši tako hrvatsku socijaldemokratsku vladu na cjedilu. Opet je, kao i u slučaju Perković, protumačeno da je uloga EU u društvenim pitanjima, ako ne pozitivna, onda barem neutralna. To što su gotovo sve zapadnoeuropske države zajedno s europskim ustanovama u RH financirale i javno podupirale sve društveno liberalne projekte u zadnjih dva desetljeća, od homoseksualnih parada do kontroverznih odgojnih projekata, ostalo je zaboravljeno. Naravno da, stoga, odbijanje EU da se aktivnije uključi u kampanju vezanu uz referendum o ustavnom određenju braka treba prvenstveno promatrati u kontekstu događaja koji su tome prethodili, konkretno vezano uz odnose EU-Hrvatska u slučaju Perković. Europski birokrati su se svojom nezainteresiranošću za socijaldemokratske društvene eksperimente u Hrvatskoj, drugim riječima, osvećivali Milanoviću za njegovo ponašanje par mjeseci prije.
Još je jedan pokušaj referendumske inicijative ostavio traga u prošloj godini, a riječ je o pitanju ćiriličnih natpisa u Vukovaru. Iako je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji prvi put spominje dvojezične natpise u lokalnim jedinicama sa značajnom prisutnošću neke nacionalne manjine, pri njegovom donošenju podupro i HDZ, te iako je HDZ u koaliciji sa SDSS-om u Vukovaru 2009. izglasao novi gradski statut koji ustanovljuje da će se dvojezičnost (tj. konkretno ćirilični natpisi) uvesti ukoliko Srba u Vukovaru bude više od 33%, u ovom se slučaju stranka stavila na stranu protu-ćiriličnih prosvjednika. Kada se pokazalo da prosvjedi nisu imali zadovoljavajući ishod, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara organizirao je prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o izmijeni Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, i u dva tjedna skupio čak 650.000 potpisa. Vlada je i oko ovog slučaja također hrvatskom narodu pokušala održati lekciju neizravno preko Europske unije, ali i tu je EU dala do znanja da se ne će miješati. Tako je glasnogovornik Europske Komisije Dennis Abbott izjavio u rujnu kako je „jezična politika u nadležnosti država članica i odluke o postavljanju dvojezičnih natpisa nisu regulirane europskim zakonima“. Ovu izjavu, kao i izjavu EK o referendumu o ustavnom određenju braka iz studenog iste godine, treba gledati kao oblik pritiska EK na Milanovićevu vladu kako bi promijenila sporni lex Perković u skladu s naputcima Bruxellesa. Naime, Europska unija zadnjih je dva desetljeća također podupirala i čitav niz manjinskih projekata u Hrvatskoj, a ne treba zaboraviti ni njezinu ulogu u promoviranju ideologije multikulturalizma na europskom kontinentu.
Novo lice HDZ-a
Kroz spomenuta tri pitanja koja su obilježila 2013. godinu i prvu godinu hrvatskog članstva u EU, Hrvatska demokratska zajednica pokušava izgraditi svoj novi politički identitet. U središtu njega su antikomunizam (iskazan kroz zalaganje za izručenje Perkovića), društveni konzervatizam (potpora referendumu o ustavnom određenju braka) te etnički nacionalizam (protivljenje ćirilici u Vukovaru i rast antisrpskog šovinizma). Vodstvo HDZ-a, većinom naslijeđeno iz razdoblja Sanaderova i Kosoričina predsjedavanja strankom, nastoji time povratiti glasove desnice i osigurati si sljedeći mandat na vlasti. Ta je strategija upalila na prijevremenim europarlamentarnim izborima i lokalnim izborima 2013., kao i na redovnim europarlamentarnim izborima u svibnju 2014. kada je HDZ dobio čak 42.41% glasova birača. No, sada kada je Savez za Hrvatsku kao jedini desni konkurent HDZ-u poražen na prvim svojim izborima, a centru sklonija Kolinda Grabar Kitarović izabrana za predsjedničku kandidatkinju stranke, za pretpostaviti je da će se i HDZ-ova retorika više usmjeriti prema biračima centra. Pri tome ne treba zanemariti i vjerojatno priključenje HSLS-a širokoj HDZ-ovoj koaliciji, što bi u bitnome moglo izmijeniti njezinu dosadašnju retoriku.
Važan element novog HDZ-a, uz ideološku fasadu za birače hrvatske desnice, njegove su europske i američke veze. Njih drže europarlamentarci Andrej Plenković i Davor Ivo Stier, obojica s dugogodišnjim diplomatskim i savjetničkim iskustvom. Karakteristično za Plenkovića i Stiera je njihov odmak od HDZ-ove desne retorike. Tako Plenković u gostovanju u emisiji „Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića ima problem izreći svoj stav o promjeni imena Trga maršala Tita, jednom posve benignom pitanju, dok se Stier na dan referenduma o ustavnom određenju braka u razgovoru za Večernji list zalaže za ozakonjenje registriranog partnerstva za homoseksualne parove. Potonji je vjerojatno preko svojih političkih veza u Europskoj pučkoj stranci (član je njihova Političkog odbora) kumovao i pokušaju izbacivanja Ruže Tomašić s liste HDZ-ove koalicije za Europski Parlament, čiji je položaj na listi prijetio da HDZ nakon euro-izbora 2014. ostane s 3 euro-zastupnika, u kojem slučaju bi Stier ispao iz igre. Retoriku koju je tom prilikom predsjednik europskih pučana Joseph Daul koristio pri objašnjavanju razloga zašto Ruža Tomašić ne smije biti na HDZ-ovoj listi zapravo su indikator ideoloških stavova njegove (i HDZ-ove) Europske pučke stranke. Konkretno, riječ je o zalaganju za europski federalizam, stavu koji HDZ ne voli posebno isticati svojim biračima.
Poraz eurorealizma
Tema je to koja je u izravnoj korelaciji i s nedavnim događajima unutar samih europskih vladajućih struktura, a koji će imati veliki značaj za sve europske zemlje. Izbor Jean-Claudea Junckera za predsjednika Europske Komisije unatoč protivljenjima službenog Londona predstavlja poraz eurorealizma, stajališta koje u Europi promovira britanska Konzervativna stranka zajedno s još nekolicinom europskih mainstream desnih stranaka. Eurorealističko stajalište prvi put je formulirano u Praškoj deklaraciji iz 2009., koja je programski temelj Europskih konzervativaca i reformista, političke stranke na europskoj razini. Skupina se zalaže za reformu Europske unije, poštivanje nacionalnih suvereniteta država-članica, i općenito stav da je moguće izabrati oblik europskih integracija kakvom želimo pripadati. Takvi su stavovi o EU prisutni i u Hrvatskoj: na posljednjim ih je predsjedničkim izborima zastupao dr. Miroslav Tuđman, a trenutno ih promovira Ruža Tomašić.
No, kada je krajem lipnja 2014. za predsjednika EK izabran bivši luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, prvi put bez konsenzusa (Britanija i Mađarska su bile protiv), u pitanje je došla čitava ideja da bi europske elite bile spremne zaustaviti proces daljnje federalizacije i birokratizacije EU. Uostalom, takvu ideju da je moguće birati što uzeti od EU najbolje je ironično okarakterizirao Martin Schulz (i sâm pripadnik europske elite) nazvavši ju „Europa á la carte“. Lipanj 2014. donio je i promjenu glede funkcioniranja Europske unije utoliko što je Europski Parlament prvi put dobio široke zakonodavne ovlasti. Za razliku od Europskog Vijeća i Europske Komisije, ustanova koje se sastavlja uzimajući u obzir nacionalnu ravnopravnost, Europski je Parlament jedina ustanova EU koja djeluje po načelu „jedan čovjek-jedan glas“, što izravno šteti manjim europskim narodima poput Hrvata. Jednostavno, nakon lipnja 2014. trebalo bi konačno biti jasno da nastavak europskog putovanja nužno završava u slabljenju nacionalnih država te prenošenju narodnog suvereniteta na europske političke elite i birokraciju sa sjedištem u Bruxellesu, a da domoljubni folklor i frazeologija koje nam nudi novi HDZ-a baš nikako ne će koristiti Hrvatskoj.
Autor: Leo Marić