Vijest da je Nikolina Nakić, kolumnistica Bitno.net-a, prijavljena Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva radi teksta o abortusu dospjela je u javnost 28. studenog na dan održavanja javnog protesta u organizaciji Ženske mreže Hrvatske pred zgradom vlade RH na Markovu trgu.
Članice Ženske mreže tražile su da se hitno i bez odlaganja osigura provedba zakonskog prava ženama koje žele ostvariti svoje pravo na pobačaj te da se ujednače cijene i procedure. I dok feminističke udruge prikazuju žene kao žrtve zbog toga što u pet od ukupno 27 bolnica u Hrvatskoj ne mogu obaviti pobačaj na zahtjev, pokreće se lov na vještice nad kolumnisticom koja brani ljudski život od začeća i pokušava žene odvratiti od takve odluke.
Tekst zbog kojeg je Nikolina, inače majka četvero djece, izložena progonu i uvredama stoji već mjesecima objavljen na Bitno.net-u i Večernjakovom blogu, a sada ga na našem portalu prenosimo u cijelosti:
“Već se dugo spremam pisati na ovu temu, no teška mi je i bolna i riječi i emocije teško izlaze van. Možda je ipak Dan života koji smo obilježili prava prigoda da se neke stvari kažu.
Odakle da krenem? Možda najbolje – od početka.
Naime ja nikada nisam ni trebala biti rođena. Moja mama je zatrudnjela sa mnom kao sedamnaestogodišnja gimnazijalka, blistavih ocjena i isto takve budućnosti. Tata mi je bio četiri godine stariji student, bez primanja, i malo su o čemu tada mogli sami odlučiti. Pritisci su bili strašni, od uništavanja budućnosti preko sramote da se žene mladenci od 17 i 21 godinu.
Tadašnji šef rodilišta u Petrovoj bio je mamin daljnji rođak. Poslali su je k njemu, jadnu, nikakvu, isprepadanu, da „riješi stvar“.
Liječnik se sažalio i poručio da je za abortus prekasno… iako nije bilo. Isti taj čovjek prvi me primio na ruke, čupavu i bucmastu bebicu rođenu zdravu i u terminu, nosajući me onako tek rođenu i pokazujući me svima koji su se tamo našli, govoreći: Ma pogledajte je kakva je, kakvo lijepo dijete! To je dijete ljubavi!
A vidite, toliko je malo falilo da se nikada ne rodim. Nečija odluka, nečija trenutna samilost, odlučila je o jednom cijelom životu, o meni, o mojoj djeci koju nikad ne bih rodila, o mužu kojeg nikad ne bih upoznala… tolike su sudbine visile o toj jednoj niti, i iako se ovaj svijet ne bi promijenio, nastavio bi baš kao da se ništa nije dogodilo, moj mikrosvijet promijenio se bespovratno.
Svaki, ali baš svaki abortus je takva priča. Priča o prekinutom životu, zauvijek promijenjenim sudbinama koje bi dotakle mnoge, ali to nikada neće učiniti. Osim, zagovornom molitvom.
Svake godine u Hrvatskoj se izvrši od 35 000 do 40 000 pobačaja. Izvještaji HZJZ vrte se oko brojke 5000 (to je 13 abortusa na dan u Hrvatskoj – ma molim vas???) no problem je da su tu prikazani samo abortusi prijavljeni u bolnicama. Kako se cijena abortusa vrti oko 2000 kuna često dolazi do pogodbi žena i liječnika gdje se za nešto nižu svotu izvrši abortus, a zahvat se prijavi kao pregled, krvarenje, mučnina, ili se pak evidentira kao prijeteći spontani pobačaj pa se može obaviti i kao hitna kiretaža. Tko uopće može kontrolirati što se dešava iza zatvorenih vrata ambulante?
Kako se došlo do ove grozne brojke od 40 000? Čistom logikom i vrlo jednostavnim izračunom. Kada bi statistika HZJZ bila istinita, tada bi značilo da je u Hrvatskoj naglo porastao broj spontanih pobačaja i ostalih porodnih komplikacija u odnosu na broj začete djece. Matematički gledano, broj komplikacija u trudnoći porastao je za 300 posto! Ne bi li taj podatak trebao biti alarmantan za naše zdravstvo… a ipak se šuti! A zašto se šuti? Zato što svi znaju istinu.
Da stvar bude još gora, upravo bi ova brojka 40 000 ubijene djece na godinu bila dostatna da se preokrene negativan trend što se tiče pada broja stanovnika u Hrvatskoj.
Hajdemo prvo vidjeti o čemu pričamo. Abortusom smatramo svaki legalni prekid trudnoće na zahtjev trudne žene. U Jugoslaviji je uveden 1952. kao Uredba o postupku za dopušten prekid trudnoće. Daljnje liberalizacije dogodile su se 1960. i 1969. (Općim zakonom o prekidu trudnoće).
Konačno, imamo zakon iz 1978. koji vrijedi i danas, kojim je dopušteno izvršiti prekid trudnoće do desetog tjedna. Nakon toga pobačaj se može izvršiti uz odobrenje liječničke komisije.
Abortus u ranijoj fazi radi se vakuumskom aspiracijom gdje se dijete usiše van. Od 15. tjedna radi se kirurška dilatacija – otvara se vrat maternice a za uklanjanje fetusa koriste se kliješta i usisna cijev. Kasnim pobačajem smatra se onaj od 20. tjedna trudnoće nadalje. Tako je 2012. u jednoj zagrebačkoj bolnici majka pobacila dijete s Down sindromom u ŠESTOM mjesecu trudnoće! Komisija je, jasno, postupak odobrila.U plodnu vodu uštrcali su hipertoničnu otopinu soli koja je izgrizala dijete s vanjske strane njegova tijela, no i iznutra jer je dijete tu plodnu vodu gutalo. Umiranje djeteta u najtežim mukama traje do 48 sati, kada se inducira porod mrtvog djeteta i ono bude bačeno u smeće ili spaljeno s ostalim biološkim otpadom.
Ono što nisu mogli spaliti, ono što nisu mogli uništiti, bila je djetetova duša.
Pitam vas ja – što je s nama, što je s ovim svijetom kad zločin prikazujemo kao ljudsko pravo?
Što nam se dogodilo?
Zašto umanjujemo grozotu djecoubojstva opravdanjima da bi se abortusi ionako činili u nehigijenskim tamnim podrumima? I s pletaćim iglama? Sigurna sam da je puno bolje da se djeca ubijaju u sterilnoj bjelini, s kirurškim jednokratnim rukavicama, sa sterilnim instrumentima… sve lijepo, čisto i blistavo, oprano Domestosom, a ono malo krvavo baciš u smeće i kao da se nije ni dogodilo.
Žene su bar imale izbor. Učinile su krivi, ali su ga bar imale. Ubijena djeca nisu imala nikakav izbor nego postati mali mučenici – jer oni i jesu upravo to.
Abortus NIKADA nije rješenje. On donosi smrt, on donosi krivnju, on donosi žive rane koje se gnoje cijelog života i nikad ne cijele, jer ne mogu zacijeliti – jer najteže je oprostiti sebi.
U pokušaju da se opravda ono što se opravdati ne može, muljamo i pletemo i zaplićemo se u vlastite laži uvjeravajući sebe i druge da život ne počinje začećem. A baš je struka u Petrovoj bolnici jasno, glasno i decidirano rekla da život, ljudski život počinje baš tada, spajanjem muške i ženske spolne stanice. Jednostavna istina. Sve drugo ne drži vodu.
Ja sam žena. Ponosna sam što sam žena. Ponosna sam na svoju različitost od muškarca, beskrajno ponosna na biološku datost da je moje tijelo sposobno biti dom jednom novom ljudskom biću. Da je ono sposobno donijeti dijete na svijet. Svim se srcem zalažem da mi žene ne budemo u ničemu zakinute u odnosu na muške, društvo pravednosti i jednakih šansi i moj je san.
Međutim, abortus nije pravo, ne želim ga kao pravo i duboko se gnušam činjenice da postoje žene koje ga zovu „ženskim pravom“. One time prljaju svoju bit,svoju izvanrednost, svoju posebnost, dio Marije koju svaka žena ima u sebi. Ukratko – odričemo se svoje ženskosti i svoje ljudskosti.
Prije nekoliko dana na kompjuteru sam ugledala plakat za film o abortusu na čijoj je naslovnici zbilja potresna slika (nisam je željela staviti u tekst) abortirane bebe kraj čije krvave glavice stoji novčić. Moj jecaj, uzdah, štoveć, privukao je pažnju mog devetogodišnjeg sina Roka koji mi se prišuljao s leđa i vidio sliku (koju sam odmah spustila, no ne dovoljno brzo). Na njegovo pitanje što je to, rekla sam mu istinu, na najblaži način na koji djetetu možeš uopće objasniti neobjašnjivo. Nije me više ništa pitao osim radi li se to i u bolnici u našem gradu. Odgovorila sam – da.
Sljedećeg jutra, bila je nedjelja, došuljao se do mog kreveta, poljubio me i rekao mi: Mama, probudi se, vidi kakav je sunčan dan vani! Što kažeš da se ja i ti prošetamo do bolnice danas i da spriječimo da se danas ubije jedno dijete?
Taj nevini dječji pogled i dobrota u njegovim iskrenim crnim očima natjerali su mi suze na oči. Što sam mu mogla reći: Sine, a što nas dvoje možemo učiniti? Što mi jadni možemo promijeniti u ovom zlom svijetu?
A onda sam se sjetila svog posjeta Majčinom selu u Međugorju prije nekih godinu dana. Došavši tamo bila sam duboko ganuta ljubavlju, brigom i dostojanstvom koja je pružena ženama koje su se našle odbačene od svih, doslovce istjerane na cestu. No ipak su donijele pravu odluku. Svaka prostorija u tom kompleksu odisala je ljubavlju i mirom, sve je odisalo redom, čistoćom i veseljem. Očekivali biste turobno mjesto, nesretne sudbine, žalopojke? Prevarili biste se! Tamo se slavio Život.
U jednom trenutku osjetila sam da me svladavaju emocije i iz kapelice sam pobjegla u obližnji wc dobro se isplakati. Bile su to suze sreće, suze ganuća, a bilo je i malo mojih osobnih jer sam tada bila sedam mjeseci trudna u trudnoći koju je samo čudo moglo spasiti. Podigla sam glavu i ojačala ramena da mogu ponosno dalje nositi križ, na način na koji je otajstveno darovan samo nama ženama.
Obradovala me nedavno vijest koju sam pročitala da se oglasila jedna američka organizacija za zaštitu tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i rekla:Ugledajmo se na malu katoličku Hrvatsku! Sjetih se riječi blaženog Ivana Pavla prilikom posjete našoj domovini kad nam je rekao: Vi ste Hrvati svjetlo Europe!
Krenuli smo dobrim putem. I samo jedna upaljena svijeća osvjetljuje mrak. Naša generacija ima šansu i mogućnost učiniti nešto za nas, naše duše, naš narod i svoju domovinu. Ne smijemo je propustiti.
I kad vas jednom vaše dijete probudi baš kao mene moje, i pita – mama, tata, što si ti učinio? – pazite što ćete mu odgovoriti. Jer će ono u vašim očima čitati istinu i tu vašu istinu nositi dalje sa sobom u život. Kakva će to istina biti, ovisi o vama.
“Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh;
prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim
narodima postavih te” (Jeremija 1,5).
Nikolina Nakić | Bitno.net