Kim Jong Il, sin osnivača Sjeverne Koreje, ima poprilično impresivnu službenu biografiju. Naime, prohodao je kada je bio star samo 3 tjedna, a progovorio je njihov (nama neobičan jezik) već s 8 tjedana. Napisao je više od 1 500 knjiga, a prvi put kada je otišao na kuglanje odmah je osvojio maksimalnih 300 poena. On također može kontrirati vremenske prilike svojim raspoloženjem, napisao je 6 opera koje su danas za njih temelj glazbene povijesti, a pored toga, stručnjak je i za kinematografiju. Iako nam njegova biografija može biti smiješna, važno je znati kako u čovjeku postoji potreba da vjeruje kako je njegov vladar značajniji, važniji i sposobniji od njega. Tako je, logično, puno lakše pretrpjeti činjenicu kako ne vladam „ja“ nego „on.“
No, kako objasniti činjenicu da postoje narodi kojima je u redu da njima vlada onaj manje pametan, manje sposoban i manje značajan? Manje pristojni bi rekli i – glup, nesposoban i beznačajan. U Bosni i Hercegovini politikantstvo je postalo prihvaćeno kao nešto neizbježno. S politikantstvom dolaze i smiješne, neki će reći i bljutave, navike i obrasci naših političara. Oni nisu kao Kim Jong Il, biografije su im uglavnom zlomoćne, rijetko koji je obrazovan ali su zato svi „sposobni“ kao što je i rijetko koji korumpiran ali su zato uglavnom svi na fakultet ili po diplomu bliskog člana obitelji ili kuma poslali prečicom. U zdravstvu su prioriteti nerijetko usklađeni sa statusnim simbolima, ugledu ili moći.
Korupcija i nepotizam nisu strani nijednom društvu, no kada ih građani zbog njihove globalne sveprisutnosti krenu opravdavati možemo reći kako je napredak završio ili u najboljem slučaju stao na, u našem slučaju, stoljetnu puš-pauzu. Živimo u državi u kojoj ekonomisti nezaposlenost rješavaju nepotizmom i nagrađivanjem svepodobnih rođaka i kumova u javnoj upravi. To vam je kao kad zubar karijes na sedmici liječi razbijanjem čeljusti. No, ono što se vidi danas, a danas je ranije nego sutra, je zaposlenik u javnoj upravi. Bez obzira što bi s malo mudrosti umjesto današnjeg rođe u javnoj upravi za mjesec dana možda došla dvojica sposobnih u realnom sektoru. Živimo i u državi gdje bilo koga bilo koja riječ protiv „ovih“ ili „onih“ sutra može koštati posla u javnoj upravi, a pod terorom vladajućih koji se nameće i privatnicima, možda i u realnom sektoru.
Ipak, redovno se i u nas događaju dramske izvedbe demokratskih procesa. Lokalni izbori nam slijede. Oni koji plediraju zauzeti (ili zadržati) neku funkciju već su redovni gosti na devetnicama, a i prilog za crkvu im je u izbornim godinama značajniji. Ostaju sada i do jutra u lokalnim kafićima, obilaze roštilje i ribarske večeri, otvaraju bikijade i posjećuju izložbe pasa. Hodaju špicama bosanskohercegovačkih gradova i gradića i svesrdno pružaju ruke prolaznicima. Ponekad, ako situacija dozvoli, pomognu nekoj baki prijeći ulicu ili srednjoškolca s 18 godina upitaju što će upisati. Rastvore ceste u centrima gradova i mahnito prekapaju prekopano i „krpaju zakrpano.“ Katkad, ako su prije prošlih izbora bili marljivi, sami načine rupe u asfaltu kako bi ih milostivo i odgovorno popravili. Jer, oni su sposobni. Liste se popunjavaju „mladim nadama“ dok istinske mlade nade ostaju u Mostaru, Zagrebu ili završavaju kao batleri u njemačkim restoranima.
Obećava se biblijski. Jer, ne vidim kako je bez apokaliptičnih čuda moguće ostvariti ono što nam „lokalci“ obećavaju. Neki tvrde kako će s lokalne razine popraviti BDP nacije, a drugi kako će stati u obranu nacionalnih interesa. BDP će povećati, a nacionalne interese valjda zaštiti oni koji tjednima ne znaju ili ne žele odgovoriti na obični e-mail, s čime su mnogi u BiH imali iskustva. Sve je tako idilično, a tako prazno. Kad bolje razmislim, Homo erectus se prvi krenuo „lažno“ zalagati za bližnje oko sebe, Kim Jong Il ih je iznimno zavarao, a bosanskohercegovački šonje sve zajedno nadmašio.
Izbori se bliže. Svi koji ovo čitaju imaju i dalje vremena razmisliti kome dati svoj glas. U moru nepotizma, korupcije i lavlje borbe za moć, ipak postoje i oni koji svojim znanjem i idealima mogu donijeti potrebnu promjenu. Ne moraju oni pobijediti, no možda im vaš glas bude motivacija za nastavak borbe. One koji su se dokazali treba nagraditi, a one koji nisu treba kazniti. No, o nikom se ne smije šutjeti.
p.s. Ako vas zanima što uglavnom mislim o političarima u Republici Hrvatskoj, ponovno pročitajte tekst.
Autor: Marijan Knezović