Nakon osam godina aktivnog članstva odlučio sam napustiti Hrvatsku čistu stranku prava (HČSP). Ovu odluku nisam donio preko noći, već sam o njoj intenzivno razmišljao posljednje dvije godine, otkako sam na svoj politički rad i rad stranke počeo gledati puno kritičnije i realnije nego ranije. Također, odluku nisam donio zbog nekog sukoba na osobnoj razini, kako to najčešće biva u politici, a naročito u pravaštvu. Odluku sam donio isključivo zbog političkih razloga, o kojima sam detaljno promislio, iako postoje stvari koje su bile „kap koja je prelila čašu“.

Istodobno, ovih je dana HČSP napustio ili će tek napustiti veliki broj članova Mladeži HČSP-a, po meni ono najvrjednije u HČSP-u. S obzirom na to, iza ovog mog obrazloženja stoji i veliki broj pripadnika Mladeži HČSP-a, jer sam zajedno s njima i donio ovu odluku.

Prvi i osnovni razlog mog odlaska nije samo situacija u HČSP-u, već u pravaštvu općenito. Odmah moram naglasiti da kada kažem „pravaštvo“ ne mislim na pravašku ideju, već isključivo na današnju pravašku političku scenu i njene aktere. Pravaška ideja je neupitno besprijekorna te nju ne napuštam. Uostalom, iz pravaštva je i nastala moderna hrvatska nacionalna ideja, a time i hrvatska država kao njen produkt. Možemo reći da je hrvatska država u kojoj živimo izdanak i čedo pravaške ideje. Stoga, svi Hrvati koji prihvaćaju hrvatsku državu su, svjesno ili nesvjesno, baštinici pravaške ideje. Druga je stvar što pravaši u ovih 25 godina nisu to uspjeli iskomunicirati s hrvatskim narodom, naročito s novim naraštajima. Također, iz toga slijedi da mandat nad pravaškom idejom nemaju samo pravaške stranke i njeni članovi, jer svaka budala može osnovati svoju pravašku stranku (a takvih je bilo i previše), već mandat nad njome ima svaki Hrvat.

Razjedinjenost

Pravaštvo danas ima više svojih sindroma koji mu ne dopuštaju da ostvari ikakav uspjeh na političkoj sceni. Prvi i najveći je sindrom razjedinjenosti. Iako zaista postoje stanovite razlike između raznih pravaških stranaka (često i velike), u očima naroda tih razlika nema, osim u jednom ili dva slova u imenima tih stranaka. Šira javnost već godinama na lepezu pravaških stranaka i strančica gleda tragikomično i posprdno, pa nije ni čudo što većina „pravaških“ glasača na izborima ne glasuje za pravaške stranke. Svakako, pravaštvo je osuđeno na ujedinjenje ukoliko želi uopće pokušati imati ikakvog uspjeha na političkoj sceni.

S druge strane, i sam sam se uvjerio da je to ujedinjenje nemoguće te da se nikada neće ostvariti, što zbog unutarnjih, što zbog vanjskih faktora. Odmah po dolasku na mjesto v.d. predsjednika HČSP-a došlo je do pregovora oko ideje pravaškog ujedinjenja s HSP-om (s tendencijom na šire ujedinjenje). Bez želje da prepričavam sažetak pregovora, jer je to u potpunosti nebitno, moram naglasiti da su obje strane bile vrlo realne, futuristički usmjerene te svjesne imperativa pravaškog ujedinjenja. Čak je, na moje iznenađenje, usuglašeno kako bi vodstvo ujedinjene pravaške stranke moralo biti sastavljeno od mladih i novih ljudi, a da se pravaštvo pod hitno mora modernizirati (ne i liberalizirati). No, čim je tema ujedinjenja dospjela na nadležna stranačka tijela, još sam se jednom uvjerio u jalovost pravaštva. „Šta će oni nama?“, „Mi smo najjači“, „Mi smo najčistiji“, „Oni su izdajnici“, „Mi smo jedini pravi baštinici nauka Ante Starčevića“ itd., samo su neki od „argumenata“ koji su ubijali svaku normalnu raspravu, a politiku, koja bi trebala biti mudra i suptilna diplomatska djelatnost, svelo se na prizemnu krčmarsku deračinu nedostojnu pravaške ideje. Tu sam se, po stoti put, uvjerio da od pravaškog ujedinjenja neće biti ništa.

Ta razjedinjenost rađa i tragikomičnu međusobnu borbu između pravaških stranaka. Svaka od pravaških stranaka će napraviti sve samo da ova druga ne doživi neki i minimalni uspjeh. S najvećim se žarom objavljuju stranački „transferi“, tj. prebjezi iz druge pravaške stranke. Dezertere se pak ocrnjuje na najgori mogući način, često argumentirajući da se „oduvijek vidjelo da on nije naš, a vjerojatno i radi za Udbu“, iako će istog s oduševljenjem prihvatiti nazad ukoliko se odluči vratiti. Naravno, svaka pravaška stranka ima poriv stalno isticati da je upravo ona jedina prava, stožerna, temeljna i najčistija pravaška stranka te da se svi pravaši moraju učlaniti baš u nju.

Uz spomenute unutarnje faktore, pravašku razjedinjenost potiču i vanjski faktori (iako su unutarnji sasvim dovoljni). Ovdje glavnu ulogu, vrlo jasno, još od 1990. godine igra HDZ koji je u ovih 25 godina radio sve da pravaštvo drži čvrsto pod kontrolom: dijelio, ubacivao, osnivao, pa čak i ubijao. Najnoviji alat u toj igri jest stranka HSP-AS koja je osnovana, financirana, kadrovirana i politički uzdignuta direktno od strane HDZ-a. Nakon godina razbijanja pravaštva, HDZ je odlučio krenuti u novu fazu kontrole pravaštva, a to je osnivanje vlastite pravaške stranke i umjetno dizanje njene političke moći. I zaista, danas HSP-AS ima klub zastupnika u Hrvatskom saboru, no taj klub zastupnika nije ostvaren kao produkt potpore naroda, već kao produkt političke odluke HDZ-a (dva čelnika HSP-a AS su čvrsto zauzeli začelja na listama kandidata Domoljubne koalicije, dobivši zajedno manje od 3 tisuće glasova). No, koliko god mi dokazivali umjetnost HSP-AS-ovog pravaštva, u javnosti je HSP-AS pravaška stranka (i to „najjača“) koja se od ostalih pravaških stranaka razlikuje u dva slova. Naravno, dok god HSP-AS posjeduje neku političku snagu (umjetnu ili pravu), pravaško ujedinjenje bez te stranke neće biti cjelovito. Upravo zato što je ta stranka direktni projekt HDZ-a, kojemu pravaško ujedinjenje ne dolazi u obzir, to je također jedan od razloga zašto do pravaškog ujedinjenja neće nikada doći.

Potkapacitiranost i besadržajnost

Osim razjedinjenosti, pravaštvo ima i sindrome velike kadrovske potkapacitiranosti i programske besadržajnosti. Za razliku od pravaštva nekad, kada je ono bilo okupljalište hrvatske inteligencije, naročito sveučilištaraca, danas su pravaške stranke postale uhljebilište svakakvih pojava koji, najčešće nesvjesno, kompromitiraju pravaštvo. Ovdje ne govorimo samo o „običnom“ članstvu, već i o ljudima u vodstvima pravaških stranaka koji su intelektualno, politički i ideološki totalno potkapacitirani te nedorasli za ozbiljnu političku borbu.

Takvi ljudi, ne zbog loših namjera, već zbog svoje potkapacitiranosti, odveli su pravaštvo u bezdan totalne besadržajnosti. Jedini sadržaj kojime su se pravaši u posljednjih 25 godina bavili su teme prošlosti, zbog čega su se bespovratno stigmatizirali kao patološki zarobljenici prošlosti bez vizije hrvatske budućnosti. Ne samo to, već se i svaka dnevnopolitička tema, pa makar se ona i ticala hrvatske budućnosti, uvijek gleda kroz kategorije prošlosti. Sukladno tome, svi neprijatelji Hrvatske su po pravilu uvijek komunisti, udbaši, orjunaši, velikosrbi itd. Najnoviji primjer takvog načina razmišljanja jesu neredi navijača u Francuskoj kada 20-godišnjaci koji su bacili baklje na teren nikako nisu mogli biti samo huligani, socijalni slučajevi i bezglavi mladići koje treba naučiti pameti, već su oni morali biti – orjunaši i komunistički plaćenici.

Kada ovome dodamo i faktor razjedinjenosti, gdje šira hrvatska javnost uopće ne razlikuje pravaške stranke i strančice, već ih sve trpa u isti koš, u pravaštvu se konstantno događa jedan specifičan fenomen gdje se loši postupci jedne pravaške stranke pripisuju i svim drugim pravaškim strankama. Nisam se jednom našao u situaciji da me ljudi kritiziraju i prozivaju zbog tragikomičnih „postrojavanja“ kvazimilitanata iz AHSP-a ili primitivnih ispada pojedinih sirovina iz HSP-AS koji glume političare.

Upravo zbog takvog potkapacitiranog i besadržajnog pravaštva, ali i zbog vječne razjedinjenosti, Hrvati od kapaciteta zaziru od pravaških stranaka, a pravaštvo nikada nije dospjelo na hrvatska sveučilišta, nekada mrijestilište pravaša.

Zaključno, pravaštvo danas na eventualni uspjeh može računati isključivo ujedinjeno, vođeno novim i mladim ljudima te okupljeno oko novog i modernog, ali radikalno suverenističkog i pozitivno nacionalističkog programa. Kako se to ispostavilo kao nemoguća misija, smatram da je pravaštvo bespovratno propalo. Ponavljam, borba za pravašku ideju itekako ima smisla, no ne kroz trulu i kompromitiranu pravašku formu.

HČSP

Kako sve navedeno vrijedi za sve pravaške stranke, pa tako i za HČSP, navest ću neke razloge mog odlaska koje se specifično tiču HČSP-a.

Osnovni problem HČSP-a jest što ljudi unutar stranke nisu zainteresirani za politički uspjeh pravaške ideje, kao ni za pokušaj nadilaženja svih navedenih problema u pravaštvu. Ljudi koji dolaze u HČSP, iako se uglavnom radi o dobrim i poštenim domoljubima, u HČSP-u najčešće vide emocionalno utočište svoje sentimentalne povezanosti s ovim ili onim razdobljem hrvatske povijesti. Iako je to više ili manje problem svih pravaških stranaka, u HČSP-u se najviše ističe pretjerano isticanje tema prošlosti, s naglaskom na Ustaški pokret i NDH. Mnogima u HČSP-u je važnije da se svakom prigodom istakne da smo mi „ustaše“, da se ne stidimo Ante Pavelića te da pozdravljamo sa „Za dom spremni“, nego išta drugo što se tiče hrvatske sadašnjosti i budućnosti. Protiv svega toga ne bih imao ništa da se radi o udruženju povjesničara, unutar civilnog ili znanstvenog društva, koji za zadatak ima demistificiranje laži i mitova o ustašama i NDH. No, kako se radi o političkoj stranci, onda je to besmisleno jer ako vas javnost identificira isključivo kroz povijesne kategorije (bilo koje), a ne kroz vašu viziju hrvatske budućnosti, onda ste osuđeni na neuspjeh. Ako to dopuštate, onda time poručujete da je vaša osobna emocionalna zadovoljština iznad uspjeha vaše ideje za koju se navodno zalažete.

Također, unutar HČSP-a postoje svojevrsne „utvrde“, tj. lokalne organizacije koje su same sebi postale svrha. U tim „utvrdama“ pojedini ljudi drže iste pozicije već dvoznamenkasti broj godina, a sve zbog sitnih sinekura u lokalnim vlastima. Takve „utvrde“ tijekom desetljeća svog djelovanja nisu uspjele iznjedriti niti jednog mladog čovjeka koji bi eventualno mogao naslijediti starije, a svaki mladi čovjek koji dobronamjerno dođe u „utvrdu“ biva u potpunosti marginaliziran i lišen ozbiljne političke djelatnosti kako svojim isticanjem ne bi ugrozio položaje i sinekure starijih.

Svjestan svega navedenoga, zajedno i u suglasju s cjelokupnom aktivnom Mladeži HČSP-a pokušao sam pronaći način da se barem u HČSP-u pravaštvo reformira, modernizira i zaživi u punom sjaju. No, nažalost, naišao sam na izrazito velike otpore, u pravilu gotovo uvijek od starijih članova stranke. Posprdno nas se nazivalo „dječjim vrtićem“, „balavcima“, „prodanim dušama“ itd. Iako sam i taj otpor mogao svladati tako da na Općem saboru izađem s listom kandidata za vodstvo stranke u kojemu bi se nalazili isključivo članovi Mladeži HČSP-a, što su mi mnogi i savjetovali, s obzirom na čitavu trulež na pravaškoj političkoj sceni koja nas čeka s ovim ili onim vodstvom, odlučio sam napustiti stranku.

Ipak, unatoč tome što je bio osuđen na politički neuspjeh, HČSP je s druge strane imao vrlo pozitivnu ulogu okupljanja mladih kojima se, zbog manjka aktivnog članstva (posebno u Zagrebu i kontitentalnoj Hrvatskoj), dopustilo da vrlo brzo preuzmu stranačke pozicije i odgovornost, te se na taj način vrlo rano politički izgrade. Među takve spadam i ja, pa zbog toga svoju osmogodišnju aktivnost u HČSP-u smatram izrazito vrijednim iskustvom koje bi mi moglo biti od ključnog značaja za budućnost.

Zaključak

Možda se neki od 50+ godina i mogu zadovoljiti ovim stihijskim pravaškim strančarenjem, bezuspješnom borbom za ispravljanje povijesnih nepravdi i folklornim šetanjem po komemoracijama, jer ionako znaju da ne mogu oni biti ti koji će privući mase i ostvariti ozbiljnije političke uspjehe. No, mi mladi se s time ne možemo i ne smijemo zadovoljavati. Na nama je da, kao i u Starčevićevo vrijeme, budemo nositelji promjena i borbe za hrvatsku nacionalnu ideju. Upravo zato što smo mladi, na nama je i odgovornost prema toj ideji jer samo mi mladi možemo biti njeni predvodnici. Starije su generacije, nažalost, podbacile po tom pitanju, a pogotovo pravaši. Stoga, nema smisla svoju mladost, energiju, polet i znanje trošiti na nešto za što unaprijed znamo da neće uspjeti. Ako ova trula pravaška forma ne omogućuje učinkovitu političku borbu, već samo borbu između sebe, onda tu formu treba napustiti i pokušati pronaći novu.

Na kraju imam samo za reći da izlaskom iz HČSP-a neću stati s političkim radom jer HČSP ne napuštam zato što mi je dosta politike, već upravo zato što sam je željan.

Frano Čirko