Frljiću je interes novac, a ne ljudska prava!
Kontraverzni kazališni redatelj Oliver Frljić na scenu riječkog kazališta postavio je predstavu koja govori o tragediji obitelji Zec u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata. Njegov je interes, kaže, da i kroz kazališni medij progovori o ovom zločinu, sudskom procesu te o onom što se trenutačno događa u Hrvatskoj. Oni koji ne poznaju dosadašnje djelovanje ovog kazališnog “kapitalca”, poznatijeg kao bivšeg dečka Danijele Trbović, posve je sigurno da bi ga “odmah kupili”. Međutim, njemu, koji je za svoje projekte nagrađivan od Beograda do Banja Luke, navodno da je više stalo do novaca i slave nego u vezi ljudskih prava, jer baš na predstavi o tragediji obitelji Zec on nastoji reći i prikazati da u vrijeme Domovinskoga rata nisu samo nastradale hrvatske, već i srpske obitelji, pa je i to jedan od razloga da ima punu podršku i političke stranke Milorada Pupovca. A da nije bilo rata, odnosno da nisu Srbi, Crnogorci, pripadnici JNA i domaće izdajice vojno nasrnule te 1991. na Hrvatsku, uništavajući na desetine tisuća nevinih ljudskih života, sigurno ne bi bilo ni tragedije obitelji Zec, ali i mnogobrojnih hrvatskih obitelji koje su pobili četnici, a među kojima je bilo i oko 400 hrvatskih dječaka i djevojčica, (oko 1200 hrvatske djece je ranjeno!) o kojima razni frljići ne će nikada napraviti kazališnu predstavu, pa čak ih ni spomenuti.
Da, razni frljići, ubijena je obitelj Zec, i nama je žao zbog toga, ali jeste li vi ikada čuli za tragediju recimo hrvatske obitelji Čengić, koju su pobili Srbi 18. siječnja 1992., i to Dragu Čengića (39), njegovu suprugu Nevenku (32) te njihove sinove Slobodana (11) i Gorana (5)? Kata Šoljić izgubila je četiri sina i desetak članova svoje obitelji, Eva Šegarić iz Škabrnje tri sina i također desetak članova obitelji, zatim su srpski okupatori ubili četveročlanu obitelj Kozbašić iz Petrinje (također i njihovo dvoje maloljetne djece), tročlanu obitelj Josipa Iskrića (prije ubojstva Srbi su njihovu obiteljsku kuću u Petrinji gađali granatama(!), itd., i tako redom, dok ne dođemo na ogromnih, nezamislivih tragedija koje naravno nisu procesuirane i o kojima se ne govori i ne piše, a riječ je o ubojstvima cijelih hrvatskih obitelji u Vukovaru, Voćinu, Osijeku, Dalju, Tovarniku, Vinkovcima, Kninu, Slavonskom Brodu, Županji, Gospiću, Šibeniku, Zadru i mnogim drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske.
Dakle, ako se već želi napraviti i kazališna predstava, a za to su razni frljići pravi majstori (i bit će i za to debelo nagrađeni) onda neka se prvo počne govoriti, pisati i “igrati” o Hrvatima koji su stradali, jer bez uzroka ne bi (zar ne gospodine Pupovac) bilo i posljedica! Stoga, idemo razjasniti i kazniti prvo one koji su “ušli u naša dvorišta”, pa ćemo nakon toga doći i do svih ostalih, a ne obrnuto, da kao frljići izjednačavamo žrtvu i zločinca, tj. da neprestano ukazujemo samo na obitelj Zec, a da ostale, poglavito nevine Hrvate, ostavljamo “po strani”.
Sada, zamislite, i nekakva Inicijativa mladih za ljudska prava od skupštinskog Odbora za imenovanje ulica i trgova traži da se u Zagrebu neki trg ili ulice nazovu po obitelji Zec, Milanu Levaru i drugima. Ok! Ali, zbog čega se ulice i trgovi i to u Zagrebu ne zovu po imenima ubijenih hrvatskih branitelja koji su iz tog grada diljem Lijepe naše branili i obranili Hrvatsku?
Dakle, zalažemo se da se i po tom pitanju ide po redu: prvo ulice i trgovi po zaslužnim hrvatskim junacima Domovinskoga rata, a potom neka ih dodjele i tragično ubijenim nevinim obiteljima srpskih i drugih nacionalnosti. Naime, jeste li čuli ili pročitali da se neka ulica ili trg u Beogradu naziva po nekoj nevino ubijenoj hrvatskoj obitelji? Zašto, naposljetku, ta skupina ne predložili da se beogradske Terazije preimenuju u Trg Kate Šoljić, ili u Ulicu Blage Zadre? Ili zašto jedna ulica u glavnom gradu Srbije ili Crne Gore ne nosi ime po Vukovaru, gradu kojeg su za vrijeme rata zajednički sravnali sa zemljom Srbi, Crnogorci, JNA i domaće izdajice?
Ili, zašto razni frljići, kad tako dobro prolaze u Beogradu i Banja Luci, u tamošnjim kazalištima ne prikazuju recimo predstave s nazivom: “Tragedija obitelji Šoljić”, ili “Kako su okupatori spalili hrvatsko selo Ćelije”, ili “Tako vam je, drugovi, rušen Vukovar”, “Četiri godine srpske okupacije Knina” i tome slično. Ajde, neka pokušaju nešto takvoga “odigrati” tamo, kao što to rade ovdje, prikazujući isključivo srpske žrtve, kao da hrvatskih i nije bilo. Ako uspiju usred Beograda, Banja Luke ili Podgorice odigrati neke predstave na ove teme imat će punu podršku hrvatskih branitelja, pa i hrvatskih političkih stranaka, kao što sada imaju od onih koji se u Hrvatskoj zalažu za “bratstvo i jedinstvo”!
Za više ovakvih tekstova- klikni Like!
Predsjednik Udruge Prvi hrvatski redarstvenik Šibensko-kninske županije Tomislav Čolak neprestano ističe i veliki broj branitelja koji svaki dan umiru, a za koje nitko i ne pita. A uzrok njihove često prerane smrti su ratni stresovi. Od 1998. do danas umrlo je oko 30 tisuća hrvatskih branitelja, pa zašto netko i od njih ne bi dobio svoju ulicu, ili “predstavu”, gospodo frljići?
Dakle, kako god okrenuli, prvo je bila kokoš, a potom jaje, ili prvo su Srbi okupirali Hrvatsku, a sve ostalo je – povijest!
I stoga, ne preostaje nam ništa drugo nego da krenemo od početka, ne od stoljeća sedmog, već od 1991., od prvih srpskih zločina, od onih koji su započeli rat, a ne da se prije Uskrsa namjerno i podlo miješaju “kruške i jabuke”, kao što to perfidno, odnosno podlo rade razne srpske i ine udruge i frljići koji djeluju u Hrvatskoj (za čiji račun i za čije novce?).
Autor: Mladen Pavković
Foto: Jutarnji.hr/ Story,hr