Retorika srama pape Franje usmjerena je isključivo i na suicidalan način protiv europske civilizacije i etniciteta te prijeti da uzrokuje raskol unutar katoličanstva.
U ime kršćanskog milosrđa, papa Franjo naučio je svijet na svoje odobravanje i ohrabrivanje ideje doma za sve „migrante“, uključujući muslimane, kolonizatore Europe. Niti jedan od njegovih prethodnika nije se usudio riskirati takvim potezom. Na otoku Lampedusa, uključio se u smiješne demonstracije suosjećanja s ilegalnim imigrantima, okrivljavajući nepravedno optužene Europljane za sebičnost. A zatim, otišao je i još dalje sa svojim simboličkim akcijama i političkim provokacijama.
Papa preferira muslimane radije nego progonjene bliskoistične kršćane
Počeo je u Rimu uzimajući sebe za Kristovo utjelovljenje te prao noge arapskim i afričkim ilegalnim migrantima ispred televizijskih kamera. Te su slike otišle diljem svijeta i poruka je bila jasna: „Dođite, vi ste naši gospodari a mi smo pod vašim nogama“. Nakon toga je notorno zanemario braniti one bliskoistočne kršćane koji su progonjeni od strane muslimana u korist udomljavanja muslimanskih ilegalnih migranata.
Na povratku s otoka Lesbosa u Grčkoj 17. travnja, gdje su ilegalni migranti došli iz Turske, vratio se u Rim s tri muslimanske sirijske obitelji. Sve su žene bile pokrivene u papinskom zrakoplovu. Radije je odabrao njih nego kršćanske obitelji, iako su one progonjene od islamskih vjernika. Bez obzira na to, nema veze.
Papa je pravdao to na savršenoj, isusovačkoj lošoj vjeri: „Nisam birao između muslimana i kršćana. Ove tri obitelji imale su svoje dokumente u najboljem redu. Na prvoj listi, bile su dvije kršćanske obitelji, ali nisu imali dokumente. Ovo nije privilegija.“ Postoji nešto cinično u ovom ridikulnom osvrtu glede „papira koji su u redu“. Papa je i dodao, govoreći pred dvanaest muslimana koje je doveo u Rim u svom zrakoplovu: „Ovih dvanaest su svi djeca Božja, a ja preferiram djecu Božju“. Laž: on nije privilegirao „djecu Božju“ nego radije muslimane nasuprot progonjenim sirijskim kršćanima.
Papa je, ulazeći u poslove koji ga se ne tiču, pritisnuo Mattea Renzia, talijanskog premijera, da odbije zatvoriti centre za neosnovane tražitelje azila, tj. lažne izbjeglice. Bit će slobodni da ostanu i šire se kroz kontinent. U Europi, papini prijedlozi će vjerojatno zaraditi odbojnost mnogih katolika, što nije dobro za Crkvu koja je i ovako u lošem stanju.
Europljani: Krivnja i sramota
Ovaj papa, južnoamerički isusovac, brani protu-europsku, protu-rimsku ideologiju. Posramljivati i okrivljavati katolike i njihova mišljenja prema useljenicima njegov je osnovni cilj. Rekao je: „Svi smo migranti!“ Što je samo fraza koja je tipična za ljevičarski novinarski žargon. Slučajno, jedan od onih koji najviše hvali Papu zbog ovakvih izjava je Jean-Luc Mélenchon (francuski socijalistički političar koji je 2008. osnovao Stranku ljevice, op. ur.).
Njegovi signali imaju teške međunarodne posljedice: otvorena vrata za invaziju neeuropskih muslimana je papina neizravna poruka; to je pravo „Božje čudo“! Za papu, Europa je „domovina ljudskih prava“, a ne dom određenih naroda i jedne civilizacije. On zagovara Europu otvorene imigracije. Štoviše, u svojoj crkvenoj karijeri u Latinskoj Americi, on je zazivao neograničenu imigraciju u Sjevernu Ameriku. On ne voli ideju etničkih europskih država. Već nakon što je skupina ilegalnih imigranata doživjela brodolom kod obale Sicilije, i nakon udomljavanja nekih „izbjeglica“, on je rekao: „Ne mogu se prisjetiti toliko mnogo žrtava koliko je bilo u ovom brodolomu. Riječ koja dolazi na um je sramota…tražite za oprost zbog toliko ravnodušnosti. Postoji anestezija u srcu Zapada.“ Ove papine izjave nisu samo nepravedne, već perverzno zavaravajuće; tko spašava valove tih izbjeglica i pomaže im? Europljani. Tko su pohlepni krijumčari koji ih stavljaju u takve brodove Upravo njihovi Afrikanci i Arapi. Papine su riječi sramota.
Koja je papina ideologija?
Papa Franjo priključuje se kozmopolitskoj, bezgraničnoj ideologiji prisutnoj među južnoameričkim klerom, koji su od 1960-ih pod utjecajem trockizma. To je doktrina „teologije oslobođenja“. Kasnije je izjavio i složio se s tom glupom formulom: „Granice stvaraju podjele te, prije ili poslije, sukobe“. U stvarnosti je upravo suprotno: miješanje stanovništva stvara sukobe. Zatvorene granice i etnička homogenost jamče mir. Slično, u gospodarstvu, papa Franjo je razvio marksističke ideje koje su se prvo pojavile u ekstremno lijevim katoličkim krugovima u 1960-im godinama. „Kato-ljevica“ je i dalje vrlo aktivna u politici, sindikatima, medijima i također među samim klerom. Danas je „kato-ljevica“ islamofilna. Po prvi put, papa pripada takvoj struji misli. Sve se slaže.
Npr. dobri isusovački papa Franjo manevrira tako da potkopa tradicionaliste dok prihvaća uniju za rastavljene i ponovno vjenčane. Ta široka praznina ga ne smeta, čak iako riskira veoma ozbiljnu šizmatsku krizu unutar Crkve.
Sa žučnim medijima iza sebe i cinizmom sličnim onome firentinskih papa 16. stoljeća, taj veliki komunikator pozira kao svetac i zavarava naivne. Uzimajući svoje ime od sv. Franje Asiškog, on prihvaća lažno, simulirano siromaštvo tako što odbija živjeti u papinskoj rezidenciji. Ta fasada skromnosti zvuči loše kad dolazi od tog moralnog profesora. Također, primijetite njegovu pretjerano infantilnu i provokatorsku stranu, koja može biti viđena u mnogim njegovim izjavama i akcijama. To je fanatično iskušenje. Prvo iznenadi, a potom uzbuđuje novinare. Ali nakon nešto vremena, konačno dolazimo do shvaćanja da su njegovi govori jalovi i previše se ponavljaju.
Teološki, papa Franjo pripada „politiziranoj“ isusovačkoj školi i desakralizira Katoličku vjeru. Katolički univerzalizam, koji je jedino valjan na duhovnoj razini (svi su ljudi djeca istog Boga, i podložni istima sakramentima), transformiran je u kozmopolitsku materijalnu politiku koja uključuje ukidanje granica, neograničenu imigraciju i miješanje naroda. Takav kozmopolitizam je pristran i usmjeren isključivo na suicidalan način prema europskoj civilizaciji i etnicitetu. Sve to predstavlja veoma ozbiljan problem i stvara raskol u katoličanstvu.
Guillaume Faye je kontroverzni francuski politolog i pisac, jedan od osnivača europske nove desnice i ideolog identitarnog pokreta.
Izvor: RightOn
Prijevod i obrada: sloboda.hr